Nakon što bude završilo Svjetsko prvenstvo u SAD-u, Kanadi i Meksiku, opet će se razbuktati priče o potrebi i načinu upotrebe tehnologije u nogometu. Od početka uvođenja VAR-a, 2018. na SP-u u Rusiji, to nam se nije činilo kao dobra ideja. Ne zato što za tehnologiju u nogometu nema mjesta, nego isključivo zbog toga što ostaje prevelik prostor za njezinu zlouporabu, a suci na terenu koji se njome koriste sve više postaju robovi svojih kolega koji sjede pred ekranima u VAR sobi. Sve je manje odluka koje se donose na samom terenu, sve je manje odluka koje gledatelji razumiju, a takve stvari ozbiljno ugrožavaju integritet cijele uzbudljive i prekrasne igre. VAR je donio priličan kaos u nogomet. Zamišljen kao alat s pomoću kojeg će se smanjiti broj kobnih sudačkih pogrešaka, počeo se pretvarati u čudovište koje uništava snove. Nije tehnologija ni najmanje kriva zbog toga, krivi su oni koji određuju protokole, a još više oni koji ih krše ili pogrešno tumače. Dakle, situacija zbog koje Hrvatskoj nije priznat izjednačujući pogodak u susretu s Portugalom besmislena je do krajnjih granica i zahtijeva doista ozbiljno preispitivanje načina i situacija u kojima postoji smisao upotrebe tehnologije. Hrvatska je prema pravilima nogometne igre postigla regularan pogodak i točka. Nikakav "crni" senzor i slična neuvjerljiva objašnjenja koja daje FIFA to ne mogu promijeniti. Osim tog osjetljivog senzora koji je zabilježio "dodir" lopte s Matanovićevim vlasima ne postoji više ni jedan materijalni dokaz da se to doista dogodilo. Pravila su u tom slučaju jasna. Matanović definitivno nije utjecao na smjer kretanja lopte, što je glavni uvjet da bi se moglo dosuditi zaleđe Marija Pašalića (nije bio u zaleđu u trenutku kada je Perišić uputio ubačaj, nap. a.). I tu pada prvo pravilo VAR protokola, koje kaže kako se VAR soba smije uključiti samo ako ima neoboriv dokaz o pogrešci suca na terenu. U toj situaciji nije ga bilo, isto kao ni kod kaznenog udarca koji je, kao, skrivio Vlašić. Čemu tehnologija ako se ljudima mora tumačiti sučeva odluka? Njome bi se trebalo koristiti isključivo za egzaktne stvari, poput zaleđa, situacija u kojima je nejasno je li lopta prešla liniju vrata ili nije ili u događajima koje su suci doista previdjeli kao što su simuliranja kaznenih udaraca ili udaranja igrača bez lopte. O svemu drugom, ako ne postoje čvrsti dokazi o pogrešci, trebali bi odlučivati suci koji su na terenu, a oni to rade sve rjeđe. I to je najveća opasnost. Druga je upravo ta priča sa senzorima. Oni su u lopte ugrađeni zbog očitavanja prelaska lopte preko linije vrata ili izlaska iz terena, a ne za očitavanje dodira lopte s kosom. U čemu je problem? Nogomet je, između ostalog, bio primamljiva igra jer su gledatelji znali što se dosuđuje na terenu. I zato se opet moramo vratiti na situaciju Gvardiolova nepriznatog pogotka. Nitko, ali nitko na svijetu, pa čak ni društvo iz VAR sobe, nije mogao potvrditi dodir lopte s Matanovićevom glavom, odnosno kosom. I tu se krije najveća opasnost. Ako gledatelji više neće razumjeti što se i zbog čega dosuđuje, nogomet će srljati u propast. I da se razumijemo, nije tomu kriva tehnologija, odgovornost je, kao i uvijek, na ljudima i na načinu na koji se njome koristi. Palo nam je na pamet kakav bi cirkus izazvalo uvođenje senzora u lopte s kojima se igra SHNL. Srećom, to se vjerojatno neće dogoditi jer se kod nas nema novca ni za pristojan VAR sustav, a kamoli za senzore u loptama. VAR je nogometu trebao donijeti prosperitet i poštenje, no događa se obrnuto. Sumnje nisu eliminirane, nego su samo pojačane.

Za vratiti veći dio čari koje su nogometnoj igri i njezinim brojim poklonicima oduzete tehnološkim manipulacijama, FIFA trebaozbiljno preispitati i razmotriti protokole upotrebe VAR-a, jer sa svakim danom dobivamo nove potvrde zlouporabe tog sustava.