Hrvatska nogometna reprezentacija u SAD je otputovala s nekim zanimljivim otvorenim pitanjima. Iako je izbornik Zlatko Dalić jasno poručio "znam sastav koji će krenuti protiv Engleske", nekako nam se čini kako u njemu postoji određeni crv koji mu ne da mira kada su u pitanju određene pozicije u momčadi.

Jedno od možda najotvorenijih pitanja je ono centralnog napadača. Dalić ih je u popis za SP uvrstio četvoricu, Andreja Kramarića, Antu Budimira, Igora Matanovića i Petra Musu. Tijekom kratkog pripremnog razdoblja nije se dalo naslutiti koji od njih ima eventualnu prednost u izbornikovim planovima. Svi su u proljetnom dijelu sezone u svojim klubovima imali zapažene role, što izborniku možda stvara slatke brige.

Lako moguće rotacije

Slična je situacija bila i uoči posljednjeg World Cupa, u Kataru. Ni tada nije postojala neprijeporna prva špica. Rotirao je Dalić prije četiri godine na toj poziciji Kramarića, Livaju i Petkovića i dobio je upravo ono što je želio. Svaki od njih dao je svoj doprinos na putu prema osvajanju trećeg mjesta. Zato se ne bismo iznenadili kad bi se povijest ponovila, točnije, ako bi se Dalić opet odlućio za rotacije na poziciji centralnog napadača, ovisno o taktičkim potrebama određene utakmice. Izbor je uvijek dobro imati, spoznaja da su svi bili u dobroj formi uoči priprema za Svjetsko prvenstvo također je dobrodošla. I tijekom kvalifikacija izbornik se služio raznim rješenjima na mjestu centarfora. Takav pristup suparnicima sigurno otežava pripremu utakimica protiv Hrvatske.

Razne opcije

I sad, tko će imati prednost? Ako gledamo stare zasluge, onda je Andrej Kramarić neprijeporan iako nije klasična "devetka". Bolje se osjeća kao lutalica iza centarfora jer je u takvoj ulozi uvijek mogao dati ono najbolje od sebe. Adut su mu svakako brojni presudni pogodci koje je zabijao u Dalićevoj eri. Često je bio čovjek odluke, pa nije uopće čudno što mu je izbornik uvijek želio pronaći mjesto u momčadi, pa taman ponekad zaigrao i na krilnim pozicijama, koje mu nisu prirodne. No to je bio samo običan privid jer nogomet nije šah, u kojem postoji jasno zadano kretanje figura. Kramarić je imao potpunu slobodu improvizacije u napadačkim kretnjama i upravo ga je zbog toga suparničkim obranama zadavao prilične muke. Kada god se činilo kako Hrvatska nema ideju za probijanje suparnika, Kramarić bi odnekud izniknuo i donio rješenje. On spada u one fine špice koje se oslanjaju na instinkt i tehničke atribute. Ante Budimir i Igor Matanović su, pak, razbijači suparničkih obrana na tlu i u zraku. Pitanje je samo koliko im kvalitetnih bočnih ubačaja može isporučiti društvo na krilnim pozicijama. Perišić svakako može, kao i Marco Pašalić, pa bi kombinacija s jednim od njih dvojice u vrhu napada mogla biti zanimljiva ako će trebati probijati suparnički bunker. Usto, obojica imaju visok stupanj radne etike. Sposobni su maltretirati suparničke braniče kada nismo u posjedu lopte. Petar Musa je, pak, određena mješavina tehničkih i tjelesnih atributa i kao takav također vrlo zanimljiv. Zapravo, stvaranje takvog napadačkog ansambla različitih stilova igre možda je i najveći dobitak razdoblja između dva mundijala. U Kataru su nam napadači bili prilično jednodimenzionalni, iako ih je, posebno Livaju i Petkovića, krasilo više kreativnosti, lucidnosti i nepredivdljivosti. Danas imamo pokretljivije ljude u vršku napada, nešto poput Mandžukića u Rusiji 2018.

Uglavnom, Dalić ima mogućnost izbora, a nama se ostaje nadati kako će “izabrani” u danom trenutku i proraditi. Obrana jest temelj uspjeha na velikim natjecanjima, ali bez raspoloženog napadača put do slave posut je s mnogo više trnja.