Od kraljica do tamburaša: KUD „Filipovčice“ pola stoljeća pišu najljepšu priču Vinkovačkih jeseni
Ususret 60. Vinkovačkim jesenima organizatori se prisjećaju prvih, održanih 1966. godine, kada je u mimohodu nastupilo znatno manje folklornih skupina nego danas, a i cijeli program je bio puno siromašniji, ali i tada, kao i danas, bila je to smotra folklora, pjesme i običaja. Već sljedeće godine Miroslav Slavko Mađer napisat će scenarij otvaranja 2. Vinkovačkih jeseni, a za tu je prigodu napisao pjesmu "Pjevat će Slavonija", koja je s vremenom postala himnom Slavonije i Vinkovačkih jeseni.
Među sudionicima 1. Vinkovačkih jeseni bili su i članovi Kulturno-umjetničkog društva "Filipovčice" iz Komletinaca, koje je osnovano samo dvije godine prije i već je tada imalo više od 70 članova. I danas ima u Komletincima živih folkloraša koji se sjećaju prvih Jeseni i da se tih dana u selu osjećalo posebno uzbuđenje. Probe su bile česte, tamburaši i pjevači vježbali su gotovo svakodnevno, a razgovaralo se samo o Jesenima. Predsjednica današnjih "Filipovčica", Marija Čorić, kaže kako je to bio početak njihove višedesetljetne veze s manifestacijom.
- Od prvih Jeseni do danas nismo propustili nijednu godinu. Uvijek smo išli s ponosom, pokazujući nošnje, govor i običaje Komletinaca. To je naše blago - kaže Marija Čorić.
Na prvim Jesenima "Filipovčice" su nastupile s kraljicama, svečanim običajem iz proljetnog ciklusa, kada djevojke, bogato odjevene, idu selom i pjevaju, prisjećaju se sudionici Jeseni 1966. i dodaju kako je bilo mnoštvo boja, svilene marame, dukati što su se presijavali na suncu, bijele suknje, oplećci, pletenice ukrašene crvenim, bijelim i plavim vrpcama. Stariji se sjećaju i orubica, mlađih djevojčica koje su pratile kraljice noseći vjenčiće na glavi.
Anica Novoselac, tada mlada djevojka u ulozi kraljice, pamti da ih je publika pratila gotovo na svakom koraku, fotografirala i tražila uspomene.
- Do mraka smo bili u Vinkovcima, potpuno u svome svijetu – kroz smijeh kaže Anica Novoselac, a za Mariju Bartoš, također kraljicu, prve Jeseni bile su "kao u snu". I danas pamti kako je sestra bila orubljica, a ona kao starija nosila krunu kraljice. Tko nije imao vlastite dukate, posuđivao ih je.
Tamburaš Stipo Kolarić, tada 31-godišnjak, pamti kako su se oblačili u školi, a potom pješice išli do tržnice gdje se okupljao mimohod.
- Kad smo krenuli, bilo je to veselje, cika i pljesak. Ljudi su nas pratili sve do stadiona, a poslije smo svirali ulicama i opet pobirali aplauze – prisjeća se Stipo.
Publika je, pričaju sudionici, oduševljeno reagirala na bećarce, iako su neki bili, kako kažu Šokci, "malo brezobrazni". Smijeh i pjesma orili su se gradom, a nakon službenog programa druženja su se nastavljala kod organizatora.
Danas, gotovo šest desetljeća poslije, u Komletincima se Jeseni i dalje dočekuju s istim žarom. Probe počinju mjesecima unaprijed, nošnje se brižno pripremaju, a mladi uče korake i pjesme od starijih jer, podsjeća Marija Čorić, običaji su nešto što ostaje i što moramo prenijeti na mlađe. Za "Filipovčice" Vinkovačke jeseni nisu samo manifestacija, one su dio života, priča koja se svake godine iznova piše u ritmu tambura i koraka ponosa.
