ŽUPANJA

Slogan 58. Šokačkog sijela "Došo god da se vidi rod" bio je povod stručnom predavanju o običajima proslave crkvenog goda (kirbaja) u Slavoniji, koje je organizirao Gradski muzej Županja. Crkveni se god slavi na blagdan zaštitnika župe ili cijelog sela i, kako je naglasila kustosica Marta Huber, jedan je od najvažnijih vjerskih i društvenih događanja u gotovo svim slavonskim selima i manjim slavonskim gradovima.

Opsežne pripreme

Obilježava se prije svega svečanom svetom misom, a onda su tu i obiteljska okupljanja i razne društvene i kulturne aktivnosti tijekom cijelog dana. "Kirbaj je duboko ukorijenjen u našu slavonsku tradiciju i spoj je i vjere, i zajedništva, i raznih običaja", kazala je, dodavši da je kirbaj kroz povijest imao i društvenu ulogu. Bio je prilika za susrete, sklapanje prijateljstava, pa čak u prošlosti i bračnih dogovora među mladima.

Pripreme za kirbaj bile su dugotrajne i opsežne, počinjale su danima unaprijed - krečile su se kuće izvana i iznutra, sređivala se dvorišta... Za djevojke su se nabavljala, izrađivala i vezla najljepša misna ruha, o tome je ovisio ugled kuće i djevojke su tada bivale gledane i birane za udaju. Pripremali su se i gosti. Farbali su konjska kola, žene su vezle i tkale ponjavce od vune koje bi se potom stavljale na siceve konjskih kola. Sveta je misa bila najvažniji dio proslave kirbaja. U crkvi se okupljao velik broj ljudi, točno se znalo gdje tko pripada i gdje mu je mjesto. Nakon mise obavezno se zaigralo kolo da djevojke pokažu bogato ruho koje su odjenule.

Kao drugi ključni segment kirbaja Huber je istaknula gastronomiju. Nekoliko dana prije slavlja domaćice su pripremale domaće rezance i noklice za juhu, za koje se tijesto sušilo. Dan uoči kirbaja bio je posvećen pečenju domaćeg kruha i pečenke. Redoslijed tradicionalnog kirbajskog ručka, pripremljenog od domaćih namirnica, bio je strogo određen. Nakon svježe juhe od koke ili pijetla uz povrće, na stol je stizalo kuhano meso i sos - crveni ili bijeli, a potom filovana paprika ili sarma, ovisno o razdoblju godine. Nezaobilazni je dio svečanoga ručka bila pečena svinjetina, ponekad i janjetina, a nakon toga kolači i torte - pracne, štangice s orasima, puslice, kiflice i masna torta. Kada gosti krenu kućama, domaćini su im davali zamotače od pečenke i kolača. Nakon ručka stariji su se gostili, a mladi i djeca odlazili na kirbajski vašar, gdje su kupovali drvene igračke i osladu. Omiljeni su tada bili licitari, alva, oblizala, šipke i valjušci s orasima...

Vašar, licitari, vrtuljci

Licitar je ukrašeni medenjak žarkocrvene boje, ručno izrađen, oslikan i ukrašen bijelom glazurom. Imali su često i ogledalca, sličice i natpise. Izrađivali su se u raznim oblicima. Iako su bili jestivi služili su uglavnom kao ukras i suvenir. Licitari su bili dar za voljenu osobu, mladići su ih darivali djevojkama kako bi na ogledalcu vidjele koga on voli. Posljednji županjski licitar i medičar bio je Franjo Štrok, čija su šarena licitarska srca krasila svaki vašar. I vrtuljci su bili sastavni dio kirbaja. Obitelj Sekur u Županji imala ih je 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća i uveseljavali su generacije djece. Svi su ti segmenti opisani u originalnom igrokazu prikazanome na otvorenju Šokačkog sijela.

Što se tiče kirbaja nekada i danas, oni se, ustvrdila je Huber, i dalje slave, ali običaji su se ponešto promijenili. Nema više tolike usmjerenosti na obiteljski ugled i potencijalno sklapanje brakova, već na druženje i zabavu. Hrana se više ne priprema isključivo kod kuće. Vašari i sajmovi su modernizirani, tradicionalne su drvene igračke zamijenjene industrijskima. Međutim, kirbaji i dalje ostaju važan dan okupljanja obitelji i prijatelja te čuvanja tradicije. Na predavanju je govoreno i o tradicijskoj županjskoj odjeći za kirbaj.

O povijesti Župe Mučeništva sv. Ivana Krstitelja u Županji, od prvog spomena pa sve do današnjih dana, vrlo je detaljno govorio kustos muzeja Mateo Obradović.