Zdravko na obali Save u Županji
Zdravko Draganović kajakom je doplovio do rodne Županje
Put od Zagreba do Županje odradio je u dva navrata i prešao ukupno oko 400 km
ŽUPANJA
Kajakom na napuhavanje doplovio je rijekom Savom od Davora do svoje rodne Županje, u osam je dana prešao 168 kilometara i ispunio svoj davni, dječački san. Zdravko Draganović (62), pomorac, istinski zaljubljenik u prirodu i sve vezano za vodu, koji je djetinjstvo provodio uz Savu i na Županjskim virovima, pecao je ribu, kupao se i uživao u čarima rijeka... A oduvijek je, kaže, maštao da će jednoga dana do Županje stići čamcem, a otkako je prije 30-ak godina preselio u Zagreb ta se želja u njemu samo pojačala.
“Cijeli sam život bio pomorac, završio sam srednju pomorsku školu u Bakru i Rijeci i oplovio sam, što se kaže, sve kontinente, obišao pomorske zemlje, i onda sam se umirovio. Želja u meni konačno je sazrela i odlučio sam i na simboličan način, u svome rodnome gradu, završiti svoju pomorsku karijeru", ispričao nam je.
Dodaje da ova pustolovna priča zapravo ima dva dijela jer cijeli je pothvat trebao biti odrađen prošle godine, kada je s prijateljem i kumom Igorom Oliverićem kajakom krenuo iz Zagreba. Danju su plovili, noću na obali postavili bi šatore i kampirali. Za desetak dana prešli su 224 kilometra, stigli su do Davora, ali su, zbog zdravstveno-tehničkih problema morali prekinuti putovanje. Krajem prošlog mjeseca Zdravko je odlučio otisnuti se iz Davora, s istoga mjesta gdje su stali, i krenuti put Županje. Dnevno je prelazio 20, pa i više kilometara, jer Sava je bila dosta spora, jedino je na nekim plićacima bila brza, a ni vjetar mu, napominje, nije išao u prilog. "Želio sam uživati u svakom prijeđenome metru, upijati šum laganih zaveslaja veslom, praćakanja ribe u vodi, uživati u ptičjem pjevu, u labudovima, kormoranima…To je bilo istinsko resetiranje duše i tijela. Saživio sam se s rijekom. I uživao u svakom trenutku", zaneseno, gotovo sanjarski govori naš sugovornik.
Za gotovo 200 kilometara dugo putovanje opskrbio se vodom i hranom i za sobom je vukao teglenicu. Bila je to uglavnom suha hrana i u konzervi, a svaki dan obvezno je konzumirao datulje, koje su mu davale energiju. Nosio je i malo plinsko kuhalo, pa si je prije spavanja pripremao tjesteninu. "Ljudi su me s obje strane rijeke Save srdačno pozdravljali, bili su jako susretljivi", govori, a posebno je pohvalio službenike granične policije, koji su mu, kada mu je ponestalo pitke vode, odmah priskočili u pomoć.
Tijekom putovanja imao je i nekih ne baš ugodnih situacija. Kada je prošao most u Svilaju, nije očekivao da je ondje tako velik brzak i plićak, i dva se puta nasukao. Nije bio pripremljen za tu situaciju - iako zna da iza mostova uglavnom ima plićaka, ovo ga je zaista iznenadilo. "S bosanske strane Save bio je nekakav restoran, fokusirao sam se na njega i voda me tako naglo okrenula. Malo me uhvatila i panika jer to je ipak kajak napuhanac. U panici i brzom veslanju čamac sam malo više napunio vodom i u strahu da sam ga probušio, gledao sam što prije pristati uz obalu. Pregledao sam svu opremu, iz kajaka ispraznio vodu, i Bogu hvala, nije došlo do većeg oštećenja i sretno sam stigao do Županje", ispričao nam je.
Zdravko je, kao i njegova obitelj i prijatelji, ponosan na svoj veliki pothvat i ističe da je to nezaboravno iskustvo koje jednostavno treba doživjeti. "Što se tiče fizičke spremnosti, nisam se morao posebno pripremati, uvijek sam bio fizički aktivan, bavio se sportom i vjerojatno sam i rođen s viškom energije", kaže taj putoholičar pustolovnog i neslomljivog duha.
