Do mjesta za stanovanje u bivšoj Jugoslaviji 80-ih godina bilo je uglavnom lakše nego što je to danas. Primjerice, stan od 60 četvornih metara u Osijeku 80-ih stajao je oko 60 tisuća tadašnjih njemačkih maraka, odnosno oko 30 tisuća eura. Danas se u Osijeku samo kvadrat stana malo gdje može pronaći za manje od tri tisuće eura! Stan u eurima danas košta 5,8 puta više nego u 80-ima.

Imaš kuću, vrati stan

Gledano kroz prosječnu plaću, koja se s obzirom na inflaciju ne može baš precizno izračunati, ali je, primjerice, radnička plaća iznosila oko 700 njemačkih maraka, odnosno 358 današnjih eura, radnik je za cijeli stan morao izdvojiti 85,7 prosječnih plaća, a danas je prosječna plaća 1250 eura, ali je cijena stana od onih 60 četvornih metara minimalno 180 tisuća eura i za njih bi radnik danas trebao izdvojiti 144 mjesečne plaće.

No matematika i teorija su jedno, a praksa nešto sasvim drugo, i prema njoj radnici u bivšoj Jugoslaviji 80-ih mogli su stan dobiti i besplatno, naravno pod uvjetom da su imali dovoljno - bodova. Kako bi netko dobio stan, većina je morala sudjelovati, jer je cijeli sustav funkcionirao prema modelu prisilne kolektivne štednje, odnosno stambenog doprinosa. Svakom radniku od brutoplaće odbijao se postotak za stambeni fond, od čega su, međutim, profitirali samo pojedinci koji su stan mogli dobiti ako su imali najviše bodova na listama u osječkim poduzećima.

Službeni kriteriji za bodovanje bili su dužina radnog staža, stambeni status, broj članova kućanstva, stručne kvalifikacije i slično, ali, naravno, kako je to uvijek kod nas, bilo je i neslužbenih kriterija prema kojima su se stanovi mogli dobiti ispod žita.

Među ostalim zbog toga je 1982. godine provedena akcija “Imaš kuću, vrati stan”, kojom se željelo natjerati one koji su imali privatne kuće, uglavnom direktore i razne funkcionare, a dobili su i društveni stan - da ga vrate. Očekivano, akcija je propala jer vraćen je minimalan broj stanova.

Inače, u podjeli stanova najbolje su prošla tadašnja vojna lica jer je JNA gradila stanove neovisno o krizi, a u Osijeku ti su se stanovi uglavnom gradili na Gornjodravskoj obali.

Krajem 80-ih zbog krize, odnosno inflacije, kada je novac i u stambenim fondovima vrijednost gubio doslovno preko noći, stanova je bilo sve manje, pa su mnogi radnici na listama čekanja bili godinama i stan na kraju nisu dobili.

Oni koji nisu bili na listama, snalazili su se na druge načine, primjerice preuređenjem dvorišnih stanova, kao i preuređenjem velikih nacionaliziranih stanova u više manjih.

Inflacija pojela kredite

No do stana se jeftino moglo doći i na drugi način – dizanjem kredita s fiksnom kamatom. Svi koji su to tada učinili, najbolje su prošli jer inflacija je bila tako visoka da je početna visoka rata za stan ili kuću na kraju bila smiješno mala, te su nekretninu u vlasništvo dobili za minimalnu cijenu, a oni koji su dobili besplatan stan, odnosno stanarsko pravo,1992. morali su ga početi otplaćivati, ali također po povoljnim uvjetima.

Moji su starci u 80-ima imali stan, ali su preko kredita odlučili kupiti imanje u Baranji. Mama se strašno protivila, jer cijena nije bila baš mala, no stari ju je uvjeravao da će se već nekako snaći. On se nije snašao, ali kako je tada tvrdio, konačno je i njemu ta država išla u korist, pa je imanje dobio po upola manjoj cijeni od tržišne.