O tome koliko je stanova izgrađeno i u kojem dijelu Osijeka, osamdesetih se redovito moglo čitati u Glasu Slavonije.

Brojna naselja

Između ostaloga, tako je zabilježeno kako će 1985. godine u Osijeku biti dovršeno i useljeno 237 stanova te kako je 1984. počela gradnja 820 stanova koji će biti završeni iduće godine, ali i donesen plan izgradnje još 665 stanova u 1986. Godinu dana poslije tadašnji je Vijenac VI. slavonskog udarnog korpusa dobio 132 nova stana, a Trg Vladimira Nazora 109 stanova.

Zahvaljujući nabrojenim, ali i mnogim drugim stanovima u Osijeku su osamdesetih završena brojna gradska naselja, među kojima je bio Sjenjak, čija je gradnja kraj dočekala 1988. godine. Obala Drave dobila je 11 novih zgrada, cijelo je današnje Naselje Slavka Kolara, sa 16 zgrada, izgrađeno 1982., a nove su stambene zgrade niknule i na Jugu II.

No naselje o kojem se naviše pisalo bilo je Blok-centar II, koje završetak gradnje nije dočekalo u osamdestima. Nekoliko godina novinski su se stupci Glasa Slavonije punili izvješćima o konačnom početku gradnje, koja nikako da se dogodi, jer problema je bilo mnogo. Za početak trebalo je riješiti imovinskopravne odnose, iseliti brojne obitelji s budućeg prostora Blok-centra II, planiranog između Gundulićeve, Cesarićeve, Sunčane i Radićeve ulice, kao i srušiti neke objekte. Prije gradnje trebalo je izmjestiti i tadašnji Litokarton, koji je zauzimao gotovo trećinu prostora budućeg Blok-centra II. Unatoč problemima, planovi su bili veliki, tako je bilo zamišljeno izgraditi 1100 stanova, poslovne prostore, robnu kuću, dječji vrtić, zelene površine, kao i podzemnu garažu s čak 1000 parkirališnih mjesta.

Krajem osamdesetih gradnja je napokon i krenula, tako je, uz ostalo, 1989. izgrađena stambeno-poslovna trokatnica, ali Blok-centar II nije ni nalik na ono što je trebao biti, a Osječani danas zasigurno najviše žale za onih nikad izgrađenih 1000 parkirališnih mjesta.

Kad je o arhitekturi riječ, u osamdesetima često se upotrebljavala opeka i fasadna cigla, što je vidljivo, primjerice, na Sjenjaku, a stanovi su postajali komforniji, s velikim lođama i hodnicima.

Većina je stanova u Osijeku građena prema modelu društveno usmjerene stanogradnje, odnosno građena je uglavnom novcem države ili grada, i to planski, pa se vodilo računa o tome da nova naselja imaju škole, vrtiće, zelene površine, pješačke zone i svu ostalu infrastrukturu potrebnu za kvalitetno stanovanje.

Kriza umjesto idile

I premda djeluje idilično, problema je ipak bilo, i to posebice krajem osamdesetih, zbog sve veće gospodarske krize. Tako se gradilo sve manje, gradnja je trajala sve duže, a cijene četvornog metra stana od početka do kraja gradnje znale su skočiti i za više od 100 posto.

Događalo se i da radne organizacije koje su gradile stanove propadnu, pa se moralo tražiti druge, nitko više nje mogao jamčiti ni rok ni cijenu gradnje, a sve se to vrlo često održavalo i na kvalitetu stanova, pa su mnogi Osječani nakon useljenja bili i više nego nezadovoljni brojnim nedostatcima, poput neispravno montirane stolarije, plinskih peći i bojlera koji nisu radili, pogrešno spojenih instalacija...

(O tome tko je, kako i po kojim cijenama u Osijeku osamdesetih mogao doći do stana, idućeg četvrtka.)