Na skupštini Planinarskog saveza Slavonije održanoj 28. svibnja 1989. na Boroviku usvojen je program obilježavanja sto godina planinarstva u Slavoniji (1895. – 1995). U okviru “radnog” obilježavanja tog jubileja predviđena je i organizacija prve slavonske visokogorske ekspedicije, s ciljem da se dosegne vrh koji u slavonskom planinarstvu još nije dostignut. Prilikom utvrđivanja polaznih osnova za izradu elaborata pošlo se od činjenica da su još prije Drugog svjetskog rata Slavonci osvojili Triglav, obavili zimske uspone na Prenju i Durmitoru, zimsko “prečenje” Velebita te da su osvojeni gotovo svi značajni vrhovi u Alpama izvan naše zemlje. Također, slavonski su planinari osvojili sve najveće vrhove europskog gorja, osvojeni su i planinski vrhovi u Peruu, Boliviji, Čileu, Tanzaniji, Maroku, Iranu, Turskoj i Pakistanu. Najveći su uspjesi slavonskog planinarstva ostvareni 1981., kada su se đakovački planinari popeli na Kilimandžaro u Africi i time postali prvi Slavonci koji se popeli na više od 5000 metara nadmorske visine, i to izvan Europe, te 1983. godine, kada su se Ivan Vučak i Dubravko Marjanović alpinistički popeli na 6655 m visok Huaskaran Norte na Bijelim Kordiljerima u Peruu.

Postignuti rezultati, prikupljena iskustva i kadrovi iz nekoliko slavonskih planinarskih sredina prirodno upućuju na okupljanje oko jedinstvenog slavonskog cilja, koji mora nadmašiti sve do sada postignuto organiziranjem prve slavonske visokogorske ekspedicije.

Đorđe Balić,
voditelj ekspedicije

Nakon razmatranja mogućih ciljeva ekspedicije ocijenjeno je kako bi gorje Kavkaza, s najvišim vrhom Elbrusom, bilo najprimjereniji cilj, između ostalog i zato što uspon nije tehnički složen, ali i zato što je to bila relativno financijski povoljna realizacija ekspedicije, razmjenom s planinarskom organizacijom (tadašnjeg) SSSR-a.

Na put se u srpnju 1990. uputila četrnaestočlana ekspedicija, u okviru aklimatizacije svi su se članovi popeli do visine 3700 mnm prema prijevoju Gumači, odnosno kote Skala Pastuhova na visini 4800 mnm. Na vrh Ullu Tau, 4207 m, popeli su se Mensur Konjičanin i Roman Vuković. Na istočni vrh Elbrusa, 5621 m, popeli su se Miljenko Baloković, Renato Ivančić i Jurij Stjepanović Česnok, a na zapadni vrh Elbrusa, 5642 m, Mensur Konjičanin i Roman Vuković.

Mensur Konjičanin i Roman Vuković

S visine 5000 m ispod Elbrusa skijama su se u bazni logor spustili Đorđe Balić, Renato Ivančić i Krešimir Omejac.

Prilikom osvajanja vrha Elbrusa na visini između 5200 i 5300 m dogodila se nesreća u kojoj su ozlijeđena dva njemačka planinara, iz druge ekspedicije. Ta je okolnost utjecala na to da ostali članovi ekspedicije ne osvoje vrh Elbrusa, dapače i oba vrha. No članovi su ekspedicije pokazali iznimno visok stupanj humanosti, požrtvovnosti te planinarskog i spasilačkog znanja, tako da su zahvaljujući navedenim činjenicama spašeni životi nastradalih planinara, sa, što je također bitno, mogućnošću uspješne rehabilitacije.

Po povratku sudionici su se prihvatili i planiranja 2. slavonske visokogorske ekspedicija “Pamir ‘91” u okviru koje se trebao osvojiti vrh Lenjina, 7134 m (tada SSSR, danas Tadžikistan, nap. a.). No povijest je otišla drugim smjerom...