dječak s leđa pogled prozor tuga depresija usamljenost ilustracija freepik

Ilustracija

FREEPIK
22.11.2026., 11:03
dva nova zakona

Projekt Barnahus: Djeca žrtve nasilja trebala bi biti pošteđena prepričavanja traume u više institucija

Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije najavljuje Zakon o dječjoj kućii Zakon o zaštiti djece i mladih u digitalnom okruženju

Dijete koje je preživjelo zlostavljanje, u Hrvatskoj danas često mora svoju priču ispričati više puta: policiji, socijalnom radniku, liječniku, državnom odvjetniku i sudu. Svaki razgovor na drugoj adresi, u drugom trenutku, s drugom osobom.

Upravo to žele promijeniti dva zakona koje najavljuje Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije: Zakon o dječjoj kući i Zakon o zaštiti djece i mladih u digitalnom okruženju.

Prvi bi trebao omogućiti da se sve potrebno za dijete žrtvu; razgovor, medicinski pregled, psihološka pomoć, koordinacija s pravosuđem, događa pod jednim krovom, a drugi da odgovornost za sigurnost djece na internetu ne ostane samo na djeci i roditeljima.

Nijedan od zakona još ne postoji kao javno dostupan tekst, pa stručnjaci koji su s nama razgovarali ne ocjenjuju što piše, nego što bi moralo pisati. Njihova je poruka zajednička: vrijednost tih zakona neće biti u samom donošenju, nego u tome hoće li se doista provoditi – jednako dobro u Zagrebu i na otoku.

Pomoć obitelji

Uspostava Barnahus modela već je u tijeku kroz projekt koji Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije provodi u suradnji s Europskom unijom i Vijećem Europe.

Projekt je pokrenut u rujnu 2023., a nakon završetka početne faze u lipnju 2026. nastavljen je uz financiranje norveškog fonda Norway Grants. Za njegovo trajno institucionalno funkcioniranje izrađuje se Zakon o dječjoj kući, kojim će se urediti pravni položaj i način osnivanja ustanove, opseg i način pružanja zaštite te suradnja svih nadležnih tijela koja postupaju prema djeci žrtvama ili svjedocima kaznenih djela.

U izradi zakona sudjeluju predstavnici pravosudnih tijela, resornih ministarstava, Ureda pravobranitelja za djecu i Hrvatske odvjetničke komore. Radna skupina još nije završila posao, a konkretna rješenja bit će poznata nakon objave prijedloga zakona na javnom savjetovanju. Prema najavi Ureda UNICEF-a za Hrvatsku, donošenje zakona očekuje se 2027. godine.

Zašto je to toliko važno? Glavni cilj tog modela, pojasnila je Nikolina Škrlec, psihoanalitička psihoterapeutkinja i voditeljica dijagnostike i tretmana Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, jest spriječiti ponovnu traumatizaciju i sekundarnu viktimizaciju djece, i to tako da im se promptna i relevantna pomoć pruži pod jednim krovom, a da se pritom njihov iskaz može koristiti kao dokaz u kaznenom postupku.

Posebno educirani stručnjak provodi razgovor koji se audiovizualno snima, čime se smanjuje potreba za ponovnim ispitivanjima.

– Višekratno prepričavanje iskustva zlostavljanja različitim osobama, osobito bez odgovarajuće pripreme, u neprilagođenim uvjetima i često s dugim razmacima, može dodatno opteretiti dijete, negativno utjecati na njegov razvoj, otežati oporavak i povećati rizik od sekundarne viktimizacije, a u konačnici utjecati i na buduće funkcioniranje djeteta, kasnije odrasle osobe.

Ključni su zato način postavljanja pitanja, stručnost osobe koja vodi razgovor i djetetov osjećaj sigurnosti, objasnila je Škrlec.

Prostor prilagođen djeci, naglasila je, nije dovoljan. Potrebni su stručan tim, jasno podijeljene odgovornosti i stvarna suradnja pravosuđa, zdravstva i socijalne skrbi, uređena zakonom i obvezama svih uključenih, uz pravodobnu medicinsku i psihološku procjenu te dostupnu terapijsku pomoć dok se traumatsko iskustvo ne integrira.

– Podrška djetetu ne smije se svesti na uzimanje iskaza niti čekati završetak sudskog postupka. Skrb treba osigurati što prije nakon događaja, a podršku i roditelju ili drugoj odrasloj osobi koja brine o djetetu, jer trauma djeteta znači i traumu za ostale članove obitelji, upozorila je Škrlec.

Sigurno mjesto

Martina Tomić Latinac, voditeljica odjela za zaštitu djece u Uredu UNICEF-a za Hrvatsku, uspostavu kvalitetnog modela naziva važnim iskorakom. Hrvatska, kaže, već ima stručnjake, institucije i zakonska rješenja koja omogućuju zaštitu i posebno prilagođeno ispitivanje djece, no djeca i njihove obitelji i dalje prolaze kroz više institucija, postupaka, pregleda i razgovora koji nisu dovoljno povezani, što dovodi do ponovne traumatizacije.

– Dječja kuća trebala bi objediniti sve ključne službe oko potreba djeteta. Zaštita i oporavak djeteta pritom ne smiju ovisiti o tome hoće li biti pokrenut kazneni postupak, podignuta optužnica ili donesena osuđujuća presuda, naglasila je Tomić Latinac.

Model svoju punu vrijednost postiže tek kad je ugrađen u zakon, povezan sa svim akterima i podržan jasnim postupcima, stručnim kapacitetima i osiguranim javnim financiranjem.

Zato UNICEF od budućeg zakona očekuje da jasno definira ciljnu skupinu i postupak upućivanja, uloge i odgovornosti institucija, koordinatora svakog slučaja, rokove za pružanje usluga te način razmjene i zaštite podataka, uz stabilno financiranje iz državnog proračuna.

Nužan je i nacionalno prihvaćen protokol za razgovor s djetetom, posebno osposobljeni stručnjaci, audiovizualno snimanje, jasna dokazna vrijednost snimke te ponovno ispitivanje ograničeno na iznimne i opravdane situacije. Za svako dijete potreban je koordinator slučaja i individualni plan.

Tomić Latinac spomenula je i pitanje koje za sada ostaje bez odgovora: Državno odvjetništvo i Ministarstvo unutarnjih poslova nisu bili među devet institucija koje su u svibnju 2026. potpisale Memorandum o razumijevanju za uspostavu Barnahus modela.

– Nisu mi poznati razlozi. Nadam se da to ne znači da nisu uključeni u razvoj ovog modela, jer će njihova stručna i operativna uključenost biti nužna za uspjeh Dječje kuće, poručila je, podsjećajući da upravo one imaju ključnu ulogu u prijavi i istraživanju kaznenih djela te u osiguravanju da iskaz djeteta bude procesno valjan.

Ured pravobranitelja za djecu aktivan je sudionik radnih skupina za oba zakona pa ne komentira konkretne prijedloge, ali iznosi preporuke. Dječju kuću od početka podupire i smatra ključnom vrijednošću modela to da dijete ne mora više puta prepričavati traumu.

– Umjesto da dijete prolazi kroz sustav, sustav se organizira oko potreba djeteta. Dječja kuća nije ustanova za smještaj djece, nego posebno organizirano, sigurno i djeci prilagođeno mjesto na kojem koordinirano djeluju stručnjaci različitih sustava.

Za rad je potreban multidisciplinarni tim – stručnjaci educirani za forenzičko intervjuiranje djece, psiholozi za rad s traumom, socijalni radnici, zdravstveni stručnjaci i administrativno osoblje, uz jasno definiranu suradnju s policijom, državnim odvjetništvom, sudovima, zdravstvom i socijalnom skrbi.

U okviru projekta Ured je izradio i hrvatske smjernice za provedbu modela u području organizacijske i prostorne koordinacije, kazali su iz Ureda.

Vršnjačko nasilje

Posebno ustraju na regionalnoj dostupnosti. Nakon prve Dječje kuće u Zagrebu, zalažu se za mrežu regionalnih usluga po istom modelu, a to su iznijeli i Ministarstvu pravosuđa.

– Kvaliteta zaštite djeteta ne smije ovisiti o tome živi li ono u Zagrebu ili u manjoj, ruralnoj odnosno otočnoj sredini, istaknuli su, pa je već pri uspostavi prve kuće potrebno planirati postupno širenje, financiranje i jednake standarde stručne podrške. Isto traži i UNICEF, koji upozorava da prva kuća mora biti praćena jasnim i financiranim planom regionalnog širenja.

Kad je riječ o Zakonu o zaštiti djece i mladih u digitalnom okruženju, ministarstvo zasad nije iznijelo detalje, no razmjeri problema koje bi trebao rješavati prilično su jasni.

Policijska uprava primorsko-goranska upozorava da djeca na internetu nisu izložena samo neugodnim komentarima i vršnjačkom nasilju, nego i ozbiljnim kaznenim djelima.

Među najčešćima su iskorištavanje djece za pornografiju, povreda privatnosti djeteta i upoznavanje djece s pornografijom, što uključuje zloupotrebu njihovih fotografija i snimki te neovlašteno dijeljenje privatnih sadržaja.

Digitalno nasilje, za razliku od tradicionalnog, može trajati 24 sata dnevno, brzo se širiti i ostavljati trajne posljedice, istaknuli su iz PU primorsko-goranske.

Posebno upozoravaju na opasnost od kontakata s nepoznatim osobama u »online« igrama i na društvenim mrežama, gdje se odrasli mogu predstavljati kao vršnjaci i postupno zadobivati djetetovo povjerenje.

Djeca često nisu svjesna kako i samo prosljeđivanje nasilnih ili seksualiziranih sadržaja koji prikazuju njihove vršnjake može biti kažnjivo, istaknuli su iz policije.

Koliko rano djeca ulaze u takvo okruženje pokazuje istraživanje deSHAME 3, koje je Centar za sigurniji internet proveo na 1.727 učenika iz svih hrvatskih županija. Prvi mobitel u prosjeku dobivaju s osam godina, a prvi profil na društvenim mrežama otvaraju s deset, znatno prije dobne granice koju propisuju same platforme.

– Najčešće se susrećemo s vršnjačkim nasiljem putem poruka, grupa i društvenih mreža, neovlaštenim dijeljenjem intimnih fotografija i snimki, ranom izloženošću pornografiji te sadržajima koji potiču samoozljeđivanje i poremećaje prehrane, upozorava Ivan Ćaleta, voditelj Centra za sigurniji internet.

Uz te oblike nasilja, posebno zabrinjavaju seksualna iznuda, često financijski motivirana, u kojoj počinitelji od djece iznude intimne snimke, a potom prijete njihovom objavom ako ne dobiju novac. Ćaleta upozorava i na organizirane internetske zajednice koje manipulacijom potiču djecu na nasilje i samoozljeđivanje.

Novi zakon, smatra, trebao bi ponajprije uvesti obvezu sigurnosti od samog dizajna digitalnih usluga. To podrazumijeva zadane postavke privatnosti prilagođene maloljetnicima, onemogućavanje kontakta nepoznatih odraslih osoba s djecom, ograničavanje algoritamskog preporučivanja i rješenja koja potiču pretjerano korištenje platformi te jasne rokove za uklanjanje štetnog sadržaja nakon prijave.

Komunikacijski kanali

Važnim smatra i uspostavu nadležnog tijela sa stvarnim ovlastima nadzora i sankcioniranja, stabilno financiranje savjetodavnih i prijavnih linija te sustavnu edukaciju o digitalnoj sigurnosti u školama i među roditeljima.

Provjera dobi i veća odgovornost platformi također mogu pridonijeti zaštiti, ali samo ako se provode uz poštovanje privatnosti i u skladu s europskim pravilima.

– Provjera dobi nije čarobni štapić. Velik dio štete koju vidimo nastaje među vršnjacima ili u kontaktima u koje djeca ulaze dobrovoljno. Zato nijedna tehnička mjera ne može zamijeniti edukaciju, povjerenje između djeteta i roditelja te dostupnu stručnu pomoć, istaknuo je Ćaleta.

Slično upozoravaju i u Uredu pravobranitelja za djecu, gdje smatraju da zabrana korištenja društvenih mreža sama po sebi neće riješiti problem ako se istodobno ne gradi odnos povjerenja s djecom i ne objašnjavaju razlozi uvođenja ograničenja.

– Mjere koje djeca doživljavaju isključivo kao zabranu lakše će pokušavati zaobići nego mjere čiji smisao razumiju, naveli su.

Među najvećim izazovima izdvajaju dizajn platformi i algoritme usmjerene na što dulje zadržavanje pozornosti korisnika, nedovoljnu zaštitu od štetnih sadržaja, neučinkovite mehanizme prijave te nedostatak programa medijske i digitalne pismenosti.

Pozitivnim pomakom smatraju to što je Centar za sigurniji internet postao prvi pouzdani prijavitelj u Hrvatskoj prema Aktu o digitalnim uslugama, čime je omogućena učinkovitija prijava nezakonitih i štetnih sadržaja digitalnim platformama.

– Odgovornost za sigurnost djece ne može biti isključivo na roditeljima i djeci, nego je moraju preuzeti i pružatelji digitalnih usluga. Djeca ne bi trebala sama prepoznavati i izbjegavati rizike koje su digitalne platforme svojim dizajnom stvorile ili pojačale.

Zakon bi zato trebao osigurati jednostavne, pristupačne i razvojno primjerene mehanizme prijave, jasne kriterije procjene rizika, transparentnost postupanja pružatelja usluga te djelotvoran nadzor i odgovornost, poručili su iz Ureda.

No, nadalje, naglasili su kako je prije uvođenja bilo kakvih novih pravila o pristupu društvenim mrežama važno razgovarati s djecom i uzeti u obzir njihova stajališta, osigurati podršku djeci i roditeljima, besplatne sportske, kulturne i druge aktivnosti i sigurna mjesta za druženje u svim dijelovima zemlje, stručnu podršku onima koji rade s djecom, programe digitalne pismenosti te dostupna savjetovališta, i pobrinuti se da djeca koja zbog novih pravila izgube pristup nekim uslugama ne ostanu bez važnih kanala komunikacije i vršnjačke podrške.

– Zaštita djece u digitalnom okruženju ne smije značiti njihovo isključivanje iz digitalnog života, poručili su.

Dok se zakoni pišu, policija savjetuje roditeljima da s djecom dogovore pravila korištenja interneta, provjere postavke privatnosti, upoznaju aplikacije koje djeca koriste i razmotre roditeljski nadzor.

Važno je svakodnevno razgovarati i upozoriti djecu da ne dijele osobne podatke i intimne fotografije te da se ne sastaju s osobama koje poznaju samo preko interneta, ali i pratiti nagle promjene ponašanja, povlačenje ili uznemirenost.

– Najvažnije je da dijete zna kako se roditelju može obratiti bez straha od osude ili kazne, naglasili su iz policije.

Čuvati dokaze digitalnog nasilja

Ako do digitalnog nasilja dođe, treba sačuvati dokaze, napraviti snimke zaslona, prekinuti komunikaciju s počiniteljem i prijaviti slučaj i anonimno, putem MUP-ove aplikacije Red Button, uz poveznice na sporne profile ili objave.

Prijave pregledavaju policijski službenici za mladež, u pravilu unutar 24 sata ili prvog sljedećeg radnog dana. Red Button nije hitna služba.

Pomoć djeci i roditeljima dostupna je putem Hrabrog telefona (116 111) i Centra za sigurniji internet (0800 606 606). U slučaju neposredne opasnosti nazovite policiju na 192 ili hitni broj 112.