Profesor na Katedri za kazneno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu Aleksandar Maršavelski u razgovoru za naš list komentira najave o uvođenju doživotnog zatvora i donošenju novog zakona o zadržavanju osoba koje su odslužile kaznu za teška kaznena djela.

“Pravo na nadu"

Kako komentirate uvođenje kazne doživotnog zatvora?

- Uvođenje doživotnog zatvora ne donosi dramatičnu razliku u odnosu na dosadašnji penalni maksimum od 40, odnosno 50 godina. Ova mjera ima dijelom populistički i simbolički karakter, jer se njome nastoji umiriti gnjev javnosti nakon drniške tragedije. Kako bi ova kazna bila usklađena s europskim standardima, osuđenici moraju imati takozvano "pravo na nadu", što znači da mogućnost uvjetnog otpusta mora biti stvarna. Istraživanja pokazuju da se osoba koja je provela u zatvoru više od 20 godina više ne može integrirati u društvo. Drugim riječima, ako postavimo uvjetni otpust tek na 25 godina, kako se predlaže, ti zatvorenici neće imati realnu šansu da budu pušteni iz zatvora praktično do trenutka kada zbog starosti ili bolesti više neće moći boraviti u zatvoru. Mi smo u pogledu granice uvjetnih osuda i sada stroži od mnogih zemalja koje imaju doživotni zatvor. Naši najbliži uzori kao što su Njemačka, Austrija i Švicarska postavljaju donju granicu uvjetnog otpusta na 15 godina. Te zemlje su slijedile znanstvene spoznaje za razliku od zemalja koje su populistički željele počinitelje teških kaznenih djela što duže zatvoriti, među kojima smo i mi.

Najradikalniju novinu vidim u tome da će se doživotni zatvor moći izreći i mlađim punoljetnicima, to jest počiniteljima u dobi od 18 do 21 godine, na koje će se onda primjenjivati možda i previsoko postavljeni prag od 25 godina za uvjetni otpust. Takvim mladim osobama društvo mora dati drugu šansu, ali predložene izmjene to praktično onemogućuju.

Koliko bi značajan mogao biti odvraćajući učinak?

- Znanstvena istraživanja vrlo su jasna po ovom pitanju: odvraćajući učinak ekstremno strogih kazni, uključujući i doživotni zatvor, iznimno je nizak. Počinitelji najtežih kaznenih djela, koji često pate od teških poremećaja ličnosti poput sociopatije, ili djeluju u afektu i pod utjecajem akutnih psihopatoloških impulsa, ne provode racionalnu kalkulaciju "troška i koristi" u trenutku izvršenja djela. Inače, odvraćajući učinak kaznenog prava ne ovisi o pukoj nominalnoj težini zapriječene kazne, već o izvjesnosti i brzini njezina izricanja. Ako počinitelj uočava da sustav zakazuje u ranom prepoznavanju opasnosti ili da sudski postupci za prethodna kaznena djela traju godinama bez određivanja istražnog zatvora, što je bio slučaj s prethodnim kaznenim prijavama za ilegalno oružje ubojice iz Drniša, nikakva prijetnja doživotnim zatvorom neće ga odvratiti od zločina. Stoga, korist od uvođenja doživotnog zatvora je nikakva. Za društvenu sigurnost daleko su važniji zaštitni nadzor i nova mjera sigurnosnog smještaja za visokorizične počinitelje, kao i primjena drugih postojećih mjera poput psihosocijalnog tretmana koji su u našem sustavu često ostajali tek "mrtvo slovo na papiru" zbog kroničnog nedostatka resursa i stručnog kadra.

Prijetnja i sloboda

Koliko bi problema s Europskim sudom za ljudska prava mogao prouzročiti novi zakon?

- Uvođenje ustanove sigurnosnog smještaja za opasne počinitelje koji su u cijelosti izdržali kaznu zatvora predlagao sam prije više od 15 godina u radnoj skupini za izradu Kaznenog zakona, po uzoru na Njemačku, Austriju, Švicarsku, Nizozemsku i pojedine skandinavske zemlje. Radi se o počiniteljima višekratnih nasilnih kaznenih djela s psihopatskim crtama ličnosti koje se ponekad gura kao psihijatrijske slučajeve. Međutim, psihijatri nemaju lijeka za njih. Oni nemaju duševnu bolest, nego je njihova ličnost lišena osjećaja empatije. Takve počinitelje se nakon izdržane kazne pušta na slobodu unatoč tome što predstavljaju opasnost. Ovaj problem rješava sigurnosni smještaj u ustanovu, ali je ključno pitanje kako će on biti reguliran. Takvi počinitelji nasilnih kaznenih djela bi se smještali u posebnu ustanovu uz poseban tretman. Rizik ove brzinske reforme je da se lako može pogriješiti i izravno se sudariti s člankom 5., pravo na slobodu, i člankom 7., zabrana retroaktivnosti i načelo zakonitosti, Europske konvencije o ljudskim pravima (EKLJP). Europski sud za ljudska prava je u predmetu M. protiv Njemačke utvrdio je da sigurnosni smještaj nakon odsluženja kazne de facto predstavlja kaznu ako se provodi u običnim zatvorskim uvjetima te da se naknadno produljenje ili retroaktivno izricanje smatra povredom zabrane retroaktivnosti iz članka 7. EKLJP-a. Stoga, kako ne bi ugrozili ljudska prava u regulaciji sigurnosnog smještaja, zakonske izmjene trebaju ispuniti dva uvjeta. Prvi je da se ova mjera ne smije nikako retroaktivno primijeniti na počinitelje osuđene prije stupanja zakona na snagu. Drugi je da nova ustanova treba imati potpuno izdvojen, forenzičko-terapijski karakter. Naime, ako se mjera svede na poseban odjel u sklopu zatvorskog sustava, naknadno odlučivanje o produljenju te mjere Europski sud za ljudska prava mogao bi proglasiti nekonvencijskim produženjem kazne.