Realizacija prava na zdravstveno osiguranje problem je mnogih radnika iz trećih zemalja koji dođu raditi u Hrvatsku. Ako je suditi prema svjedočanstvima onih koji su se za pomoć obratili sindikatu, mnogi među njima, uključujući i trudnice, mjesecima uopće nemaju zdravstvenog osiguranja, i to ne svojom krivnjom. Jedna od najčešćih situacija je ona kada strani radnik ostane bez posla ili kada mijenja poslodavca. Iako zakon propisuje dopušteno razdoblje nezaposlenosti tijekom kojeg strani radnik može tražiti novi posao, on za to vrijeme, za razliku od nezaposlenih hrvatskih državljana, mora sam plaćati zdravstveno osiguranje. Praktički nitko od njih to u stvarnosti ne čini, svjedoče u sindikatu.

- Svakom stranom radniku koji ostane bez zaposlenja počinje teći dopušteno razdoblje nezaposlenosti od tri do šest mjeseci i tada mora sam uplaćivati zdravstveno osiguranje - objašnjava Višnja Katalinić, sindikalna organizatorica u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH). U praksi to znači da osoba koja je upravo izgubila posao mora sama financirati zdravstvenu zaštitu. Za mnoge radnike koji istodobno otplaćuju dugove agenciji ili uzdržavaju obitelji u matičnim zemljama to je neplativ trošak.

Zakon i praksa

Posebno su ranjive trudnice, pokazuje slučaj djevojke iz Latinske Amerike koja je kod nas radila u restoranu i ostala trudna s jednim od zaposlenika.

- On nije htio priznati dijete niti imati s njom posla. Kako je radila na pranju posuđa, poslu koji ne može obavljati u višem stupnju trudnoće, prema njoj je na poslu krenuo mobbing. Ona pretpostavlja da su je time htjeli natjerati da popusti i sama da otkaz, ali joj je poslodavac i izravno najavio da joj neće produžiti ugovor - navodi sindikalka jedan od primjera s kakvima se susreću. Ako poslodavac trudnici ne produži radnu dozvolu, njen boravak u Hrvatskoj dolazi pod upitnik upravo u razdoblju kad joj je zdravstvena skrb najpotrebnija. U međuvremenu, ta je trudnica dobila otkaz i završila na burzi rada te mora sama plaćati zdravstveno osiguranje.

Iako hrvatski propisi zabranjuju diskriminaciju trudnica, a poslodavac ne smije odbiti produženje ugovora o radu ili dati radnici otkaz zbog trudnoće, u praksi je takve motive iznimno teško dokazati, veli Katalinić. Poslodavci, naime, gotovo uvijek mogu pronaći drugi formalni razlog za neproduženje ugovora ili radne dozvole, a strana radnica u takvoj situaciji mora pronaći drugi posao ili će se naći pred deportacijom u matičnu zemlju. Neki od radnika uopće nisu svjesni da se nalaze u administrativnom vakuumu, bez zdravstvenog osiguranja, jer pitanja svog statusa ne rješavaju sami, niti imaju uvid u taj postupak. Jedna je radnica, svjedoče u sindikatu, vjerovala informacijama agencije koja ju je uvjeravala da je zahtjev za promjenom poslodavca uredno podnesen. Nakon nekoliko tjedana čekanja pokazalo se da ni Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ) ni policija nemaju nikakav evidentiran zahtjev. Za radnicu je u međuvremenu već počelo teći dopušteno razdoblje nezaposlenosti.

Radnici neinformirani

- Ona nije ni znala da se nalazi u statusu nezaposlene osobe. Vjerovala je informacijama koje je dobivala od poslodavca -ilustrira Katalinić.

Problem dodatno komplicira zakonska obveza prema kojoj se strani radnik mora prijaviti u evidenciju nezaposlenih osoba u roku od pet dana od prestanka radnog odnosa. Ako to ne učini, HZZ o tome može obavijestiti Ministarstvo unutarnjih poslova, što može dovesti i do ukidanja radne dozvole. Paradoks je u tome što radnici često nemaju izravan uvid u status svog zahtjeva za radnu dozvolu, već ovise o informacijama koje im daje poslodavac ili agencija, upozorava sindikalka.

U pojedinim slučajevima strani radnici na odluku o novoj radnoj dozvoli čekaju mjesecima. Iako su zakonski rokovi kraći, u sindikatu svjedoče da neki postupci traju i do 11 mjeseci. Za to vrijeme radnici često ne smiju raditi, nemaju redovita primanja, nisu zdravstveno osigurani, a moraju podmirivati osnovne životne troškove. Takve okolnosti stvaraju prostor za rad na crno.

- Ne želim nikoga osuđivati, ali kada osoba nema prihoda mjesecima, a mora preživjeti i uzdržavati obitelj, jasno je da sustav stvara pritisak koji mnoge gura prema radu na crno - ocjenjuje Katalinić. U takvim okolnostima, malo tko će od njih razmišljati o tome da treba platiti i zdravstveno osiguranje u iznosu od 112 eura mjesečno.

- I nama, domaćima, problem je kad ostaneš bez posla na par mjeseci pa se trebaš snaći, a kamoli kad si u dugu prema agenciji i financiraš svoju obitelj. Plaćaju li ti radnici zdravstveno osiguranje i imaju li novca za to? Nitko od njih mi nije rekao da plaća - zaključuje predstavnica SSSH.