Ako se mijenjaju uvjeti proizvodnje, mora se mijenjati i način na koji proizvodimo. I to nije pitanje ideologije. To je pitanje opstanka - poruka je koju je u otvorenom pismu hrvatskim poljoprivrednicima, javnosti i Vladi poslao predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore (HPK) Željko Mihelić. Povod za to bila mu je katastrofalna suša, koja i ove godine bitno utječe na poljoprivrednu proizvodnju donoseći velike poremećaje u gotovo svim sektorima proizvodnje i na tržištu tih proizvoda.

Mihelić ističe da piše kao poljoprivrednik - čovjek koji zna što znači posijati, čekati, ulagati i na kraju gledati u nebo, te kao stočar - koji zna da se o stoci mora brinuti svaki dan, bez obzira na vrijeme, cijene, tržište ili vlastite probleme. I upravo zato, ističe, misli da smo došli do trenutka kada jedni drugima moramo reći ono što možda nije uvijek ugodno čuti, prije svega oni sami - poljoprivrednici, ali i država i javnost.

Željko Mihelić

“O suši obično počnemo ozbiljno govoriti kada je već kasno, vidi se šteta i počnemo računati koliko je manje proizvedeno i kada čovjek koji je cijelu godinu radio i ulagao shvati da se dio tog rada može pretvoriti u gubitak. Tada tražimo pomoć. I razumijem zašto - čovjeku kojem je suša uništila proizvodnju pomoć treba. Ali ako nakon svake suše samo procijenimo štetu i tražimo novac kojim ćemo pokriti dio gubitka, nismo riješili problem. Samo smo ga pomaknuli za godinu dana. Jer ovo više nije pitanje jedne loše godine. Uvjeti u kojima proizvodimo mijenjaju se, temperature rastu, a toplinski valovi postaju sve češći. Sušna razdoblja postaju ozbiljniji proizvodni rizik, a vode često nema upravo onda kada je biljci i životinji najpotrebnija", piše Mihelić.

Razmišljati drukčije

Ističe kako Hrvatska ima vodu, ali i kako to nije dovoljno, nego ju treba znati dovesti tamo gdje je potrebna i iskoristiti je tamo gdje može stvoriti ekonomsku vrijednost. Podsjeća i da je 2023. na razini EU-a stvarno navodnjavano oko 6,5 % korištene poljoprivredne površine te kako ne možemo budućnost naše poljoprivrede graditi na nadi da će kiša pasti upravo onda kada nam treba. Postavlja i pitanje koje često preskočimo - što ćemo s tom vodom proizvoditi.

“Jer voda košta, kao i energija, rad, tehnologija i kapital. Ako sve to ulažemo u proizvodnju, onda ona mora stvarati dovoljno vrijednosti da poljoprivrednik od nje može živjeti. Zato moramo početi razmišljati drugačije. Ne samo kako proizvesti više tona, nego kako proizvesti više vrijednosti. Moramo razmišljati o proizvodnji, ali i o preradi. Skladištenju, hlađenju, pakiranju, kvaliteti i tržištu. I prije svega o tome što ostaje poljoprivredniku nakon što njegov proizvod napusti gospodarstvo", upozorava Mihelić u pismu. Ističe kako ne želi nikoga prozivati za smanjenje proizvodnje ili tražiti krivca, nego postaviti pitanje koje si moramo postaviti: Želimo li da Hrvatska proizvodi hranu za svoje građane ili ćemo sve više ovisiti o uvozu? Naglašava kako to nije pitanje samo poljoprivrednika nego i - svih nas.

GOJKO MITIĆ

Također, kao stočar piše kako ne želi da naše stočarstvo postane još jedna proizvodnja o kojoj ćemo jednom govoriti u prošlom vremenu. "Ali moramo biti pošteni i prema sebi. Nije rješenje u tome da svake godine samo pitamo koliko još potpore možemo dobiti. Potpora može pomoći, ali sama po sebi ne stvara konkurentnu proizvodnju. Moramo stvarati veću vrijednost. Mlijeko ne mora biti samo sirovina. Može biti sir, proizvod s oznakom kvalitete ili domaći proizvod koji na tržištu vrijedi više. Isto vrijedi za meso. Ako već proizvodimo, moramo napraviti više da veći dio vrijednosti ostane onome tko proizvodi. To znači povezivanje proizvodnje, prerade, kvalitete i tržišta. To je teži put. Ali drugog ozbiljnog puta nema", zaključuje Mihelić, koji također piše kako moramo, tamo gdje za to postoje prirodni i gospodarski uvjeti, vratiti stoku na pašnjake - ne samo zbog stočara, mesa i mlijeka nego i zbog zemlje, ljudi i prostora u kojem živimo.

Država - partner

U dijelu pisma koji drži najtežim poručuje kako nije dovoljno reći državi što mora napraviti, nego to moraju i oni sami sebi reći. Smatra kako ne mogu tražiti od države da financira budućnost hrvatske poljoprivrede, a sami proizvoditi kao da se ništa nije promijenilo, nego proizvoditi ono što tržište može platiti, te da trebaju preuzeti svoj dio odgovornosti. To je cijena vjerodostojnosti, ali postoji problem, jer sve to košta, a poljoprivrednici nemaju beskonačan kapital, podsjeća Mihelić, te ističe pitanje "koje više ne možemo izbjegavati" - tko će financirati promjenu.

“Ne može je financirati samo poljoprivrednik, ali ni država umjesto njega. Poljoprivrednik mora uložiti svoj kapital i preuzeti svoj dio rizika. Država mora stvoriti uvjete, a financijski sustav mora omogućiti da se ulaganja dogode. Zato smatram da Hrvatskoj treba snažan domaći fond za restrukturiranje, prilagodbu klimatskim promjenama i povećanje konkurentnosti hrvatske poljoprivrede. Ne novac koji ćemo svake godine dijeliti kako bismo pokrivali posljedice iste proizvodne slabosti. proizvodnje. Treba nam kapital za promjenu. Ne trebamo fond za preživljavanje starog modela nego fond koji će pomoći da stvorimo novi", naglasio je.

Država poljoprivredniku ne treba biti zamjena za tržište, ali mora mu biti partner u stvaranju uvjeta u kojima se može ulagati i proizvoditi, smatra. "Od države zato moramo tražiti nešto više od jednokratne pomoći - tražimo politiku koja će ulagati u sposobnost hrvatske poljoprivrede da sama stvara prihod. To je puno ozbiljniji zahtjev i puno teži, ali upravo zato ga trebamo postaviti", ističe.

Na kraju Mihelić naglašava kako je to stav njega kao poljoprivrednika, kao stočara, a ujedno je i stav HPK-a. “Ne želimo poljoprivredu koja će svake godine čekati pomoć nego biti dovoljno snažna da sama stvara vrijednost, dovoljno otporna da izdrži promijenjene uvjete i dovoljno konkurentna da u Hrvatskoj i Europi ima svoju budućnost. Za to nam ne treba još jedno obećanje, nego odluka i kapital za promjenu”, zaključuje.