Održiva poljoprivreda proizlazi iz zajedničke poljoprivredne politike Europske unije koja za cilj ima dati naglasak na zaštitu poljoprivredne proizvodnje, pogotovo zato što je poljoprivredna proizvodnja jedna od glavnih gospodarskih grana u EU. Ima 10 milijuna poljoprivrednih djelatnika na koje se naslanja 40 milijuna raznih industrija, prvenstveno se to odnosi na one koji se bave prodajom poljoprivrednih proizvoda. To je jedna velika količina sirovina koja treba osigurati proizvodnju hrane za 50 milijuna stanovnika Europske unije. Zato i je glavni cilj zaštita poljoprivredne politike kako bi se zadržala poljoprivredna proizvodnja. Jedan od prioriteta EU je održiva proizvodnja hrane, odnosno održiva poljoprivreda, koja se financijski potiče.

Izravna potpora za poljoprivrednu djelatnost, s tim da postoje određeni kriteriji koje poljoprivrednik mora zadovoljiti, a to je da se vodi računa o poljoprivrednom zemljištu, ispunjavanju standarda sigurnosti hrane i dobrobiti zaštite okoliša i životinja. Ukoliko ne ispunjavate te zahtjeve, nećete dobiti poticaje.

Što se tiče tržišnih mjera, svjedoci smo klimatskih promjena, a kroz ove mjere pokušavaju se ublažiti te klimatske promjene, a jedna od njih je kroz osiguranje poljoprivredne proizvodnje, najčešće za tuču i led, a sada smo svjedoci da će sve više štete biti od suše. To su neke od mjera koja utiču na globalno tržišno kretanje i na neki način da se zaštite poljoprivredni proizvođači u Europskoj uniji. Ono što je nama možda najbitnije su mjere ruralnog razvoja gdje se ide na to da se potakne poljoprivredne proizvođače i osiguraju se sredstva za modernizaciju, svojih farmi kako bi postali konkurentni, zatim da se digitaliziraju i da na neki način povećavaju poljoprivrednu produktivnost a da pri tome ne ugroze okoliš. Neke od tih mjera koje su svakako interesantne su da se smanje utjecaj u primjeni herbicida, insekticida i pesticida, kao i zaštita biocenoze od životinja te osigura njihova staništa. Jedna od mjera je i očuvanje izvornih hrvatskih pasmina, odnosno da se sačuva naš genski potencijal. Dakle životinje koje smo mi stoljećima uzgajali, moramo im zadržati njihove pasminske osobine.

BRUNO JOBST

Dakako tu nije zaboravljen ni stočarski sektor a naglasak je na dobrobiti životinja. Sama stočarska proizvodnja ima tendenciju opadanja, što dodatno treba razmišljati kako potaknuti da se razvija u pozitivnom smjeru. Zatim postoje i mjere za očuvanje krajobraza i tradicije, to su tzv. suhozidi, a imamo i očuvanje živice što je jako bitno jer su tu staništa ptica, lisica i drugih predatora koji uništavaju štetnike kao što su voluharice i drugi glodavci koji prave štetu u polju. Tu je i očuvanje ekstenzivnog voćarstva i maslinarstva kako bi se smanjila upotreba herbicida i pesticida u tom sektoru proizvodnje.

Gdje se u svemu tome nalazi Hrvatska? Naša prosječna veličina poljoprivrednog gospodarstva iznosi 10 hektara. Međutim, ono što je zabrinjavajuće je da više od 70 % poljoprivrenih proizvođača imaju manje od pet hektara, a to je nešto što nam ne ide u prilog. Samo jedan posto gospodastava se proteže na sto i više hektara i to je naša realnost. Nama se na taj način odražava nisku prosječnu produktivnost, tako da smo mi tek 29 % prosječne produktivnosti u odnosu na Europsku uniju. Problem je i što se kod nas dvije trećine ratarske proizvodnje (kukuruz i žitarice). Razlog tome je što kod nas nije dovoljno razvijena prehrambena industrija, a nedostaje znanja i stručnog kadra. S time su povezana i niska primanja i iznosti 37 % prosječne plaće u gospodarstvu. Upravo ovakva situacija neće motivirati mlade ljude da se bave poljoprivredom, i takve stvari moramo rješavati.

Što se tiče ekološke proizvodnje, Hrvatska ima oko 7,2 % ukupnih površina, a u tom segmentu ne zaostajemo previše za Europskom unijom koja ima 7,9 % površina.