Poduzetnica, direktorica Riječkih stepenica i bivša Miss Universe Hrvatske Ivana Delač karijeru je izgradila na spoju ekonomskog znanja, iskustva u medijima te strasti prema modi i organizaciji događanja. Kao magistrica ekonomije vodi vlastitu tvrtku specijaliziranu za event menadžment, korporativne komunikacije i odnose s javnošću.

Pravi Vijetnam

Putovanja su joj, kaže, najbolji način da upozna ljude, kulturu i svakodnevni život drugih zemalja. Nedavno se vratila iz Vijetnama, gdje je boravila povodom 73. izbora Miss World, a glamurozni svijet velikog međunarodnog izbora iskoristila je i kao priliku da upozna zemlju izvan reflektora - njezine ulice, okuse, ljude i način života. Boravak u toj egzotičnoj zemlji bio je povod da nam ispriča svoje dojmove i doživljaje.

Ivana Delač

Vijetnam je zemlja koju ne pamtim samo po prizorima nego i po ljudima, započela je svoju priču Ivana.

- Od glamuroznog finala Miss svijeta u Nha Trangu do ulica Hanoija i čarobnog Ninh Binha, bilo je to putovanje koje me naučilo da su poniznost, ljubaznost i jednostavnost najljepši oblik bogatstva. Neka putovanja planiramo mjesecima, a neka se dogode slučajno. Neka započnu zbog posla, događaja ili obveze, a završe kao putovanja koja pamtimo po nečemu sasvim drugom. Moje putovanje u Vijetnam započelo je zbog odlaska na izbor za Miss svijeta. Iva Loparić Kontek i ja otputovale smo u Nha Trang kako bismo bile uz hrvatsku misicu Emu Helenu Vičar i bodrile je na 73. festivalu Miss World u Nha Trangu, u godini u kojoj se obilježavala velika, 75. obljetnica Miss Worlda. Nha Trang nas je dočekao u svom najglamuroznijem izdanju. Bile smo smještene u luksuznom hotelu na samoj plaži, zajedno s djevojkama koje su predstavljale zemlje iz cijeloga svijeta te direkcijama i nacionalnim delegacijama. Na jednom su se mjestu tijekom mjesec dana susrele različite kulture, jezici i životne priče, a sve je vodilo prema velikom finalu. Glamurozno finale Miss svijeta održalo se na otvorenom, pred oko dvadeset tisuća ljudi, uz more i pod vijetnamskim nebom. Svjetla, glazba, veličanstvene haljine i djevojke iz cijeloga svijeta koje su na pozornici predstavljale svoje zemlje. Bio je to uistinu prelijep Vijetnam pod reflektorima. Nakon završetka svjetskog izbora odlučile smo ostati još pet dana u Hanoiju. I upravo je tada počeo najljepši dio putovanja, istaknula je naša sugovornica.

Kompleks Hoa Lu

Nakon glamura Nha Tranga, u Hanoiju je željela upoznati drukčije, autentičnije lice Vijetnama – ono koje se otkriva na živopisnim ulicama, među lokalnim stanovništvom i u vrevi svakodnevnog života.

- U Hanoiju sam željela nešto sasvim drugačije. Željela sam upoznati pravi Vijetnam. Nisam željela luksuzni hotel iz kojeg ćemo grad gledati kroz prozor. Htjela sam biti tamo gdje su ljudi. Tamo gdje se živi, radi, jede, kupuje i razgovara. Zato smo smještaj odabrale u Hanoi Old Quarteru, povijesnoj jezgri grada. Old Quarter splet je starih ulica u kojima se tradicionalni način života i suvremeni grad susreću na svakom koraku. Male trgovine, restorani, kafići, ulična hrana i ljudi koji svoj svakodnevni život žive gotovo pred očima prolaznika daju ovoj četvrti posebnu energiju. Povijesna jezgra poznata je i po tradicionalnim ulicama koje su nekada bile povezane s različitim obrtima i trgovinama. Tako je i danas. A onda su tu i skuteri. Nevjerojatan broj skutera. Ulice izgledaju kao da ih je premalo za sav promet koji se njima odvija, ali nakon nekoliko dana počnete shvaćati da taj promet ipak ima svoj ritam, bez semafora. Ljudi prelaze cestu između skutera, vozači se provlače jedni između drugih, nitko ne djeluje posebno nervozno i grad jednostavno ide dalje. U početku pokušavate razumjeti kako sve funkcionira. A onda odustanete. Jednostavno krenete. I shvatite da taj naizgled potpuni kaos zapravo ima svoj red. Hanoi se ne može samo gledati. Treba ga čuti, pomirisati i kušati.

Više od znamenitosti, Ivanu Delač osvojili su ljudi, njihova nenametljiva ljubaznost i svakodnevni život koji se u povijesnoj jezgri Hanoija odvija na ulici.

- Ono što me u Vijetnamu najviše iznenadilo nisu bile znamenitosti. Bili su to ljudi. Vijetnamci imaju posebnu vrstu ljubaznosti. Nenametljiva je i prirodna. Pomalo glasna. Kad ne razumiju što ih pitate jer ne govore engleski, pokušat će pomoći. Pokazat će vam rukama, nasmiješiti se i ponovno pokušati. Nema nervoze. Nema osjećaja da nekome smetate. Naprotiv, često imate osjećaj da su iskreno sretni što ste došli. Upravo me ta jednostavnost posebno dirnula. Putujući svijetom, upoznajete različite kulture, ali neke vrijednosti razumijete bez obzira na jezik. Osmijeh, poštovanje, zahvalnost i spremnost da pomognete drugome ne trebaju prijevod. A u Vijetnamu ih osjetite gotovo na svakom koraku. U Hanoi Old Quarteru život se odvija na ulici. Ulica je dio njihova doma. Kuhanje je na ulici, jedenje je na ulici, trgovina je na ulici. Ljudi sjede, razgovaraju, piju kavu, rade i odmaraju se, sve se događa u istom prostoru. Počela sam promatrati male prizore. Ženu koja priprema hranu. Čovjeka koji na skuteru prevozi nevjerojatnu količinu stvari. Starije ljude koji sjede ispred kuća. Male restorane s nekoliko stolaca. Žene koje prodaju fritule ili voće, brijača koji šiša na cesti. Ništa ovdje nije pretjerano uređeno za turiste. I baš zato djeluje stvarno. To je bio Vijetnam koji sam željela upoznati.

Pitali smo je i da nam izdvoji znamenitosti Hanoija koje su je se posebno dojmile.

- Hanoi ima nevjerojatnu sposobnost da vas u samo nekoliko minuta prebaci iz potpune gradske gužve u prostor koji odiše poviješću. Jedno od takvih mjesta bila je pagoda Tran Quoc, najstarija pagoda u Hanoiju, smještena uz Zapadno jezero.

Ispred pagode Tran Quoc

Nakon buke Old Quartera njezino je okruženje djelovalo gotovo nestvarno mirno. Crveni tornjevi pagode odražavaju se u vodi, oko njih je zelenilo, a cijeli prostor ima sasvim drugačiju atmosferu od ostatka grada. Ondje ne morate ništa posebno raditi. Dovoljno je stati, promatrati i na trenutak usporiti. Mauzolej Ho Chi Minha pružio nam je sasvim drugačiji pogled na zemlju. Monumentalna građevina i široki prostor oko nje podsjećaju koliko je Ho Chi Minh važan za modernu povijest Vijetnama. Ondje se osjećaju ozbiljnost i poštovanje, a stroga pravila odijevanja i ceremonijalna atmosfera dodatno naglašavaju važnost mjesta. U neposrednoj blizini nalazi se i pagoda na jednom stupu, mala drvena pagoda podignuta na jednom kamenom stupu usred lotosova jezerca. Njezin oblik podsjeća na lotosov cvijet koji izranja iz vode i jedno je od prepoznatljivih mjesta Hanoija. A onda se ponovno vratite u grad. French Quarter pokazuje potpuno drugačiji Hanoi: šire ulice, elegantne zgrade, kolonijalnu arhitekturu i tragove francuskog utjecaja. U samo jednom danu možete tako prijeći put od povijesnih pagoda i vijetnamske tradicije do francuske arhitekture, modernih trgovina, restorana i kafića. I upravo mi se ta različitost Hanoija posebno svidjela. Kao da svaki dio grada priča neku svoju priču. Jedno od mjesta koje smo posebno željele vidjeti bila je Train Street. Željeznička pruga prolazi neposredno između kuća i malih lokala. Kafići su smješteni tik uz tračnice, ljudi sjede, razgovaraju i piju kavu, a cijeli prizor djeluje kao da je iz nekog filma.

Ulica vlaka

Sve dok ne začujete vlak. Tada se atmosfera u sekundi promijeni. Stolci se pomiču, ljudi se povlače, prostor koji je do tada bio dnevni boravak, restoran i ulica odjednom postaje željeznička pruga. Vlak prolazi ispred kuća. I nekoliko sekundi poslije sve se ponovno vraća u normalu. To je jedan od prizora koji možda najbolje opisuju Hanoi: nevjerojatna gustoća života, ali i sposobnost ljudi da se prilagode prostoru koji imaju.

Raznolika zemlja

Tijekom putovanja Vijetnamom imala je priliku razgledati i neke druge gradove.

- Nakon nekoliko dana u Hanoiju odlučile smo jedan dan otići u Ninh Binh. Prva stanica bila je Hoa Lu, nekadašnja prijestolnica Vijetnama. Danas je to povijesno područje okruženo zelenilom, planinama i hramovima koji podsjećaju na razdoblje kada je upravo ovaj kraj bio političko središte zemlje. Ali ono zbog čega smo zapravo krenule prema Ninh Binhu bio je krajolik. U Trang Anu sjele smo u mali čamac. I tada je Vijetnam ponovno promijenio lice. Nema prometa. Nema skutera. Nema zvukova grada. Samo voda, zelene planine, stijene i špilje. Čamac polako prolazi između visokih vapnenačkih stijena, a povremeno ulazi u tamne špilje kroz koje prolazite gotovo u potpunoj tišini. Nakon nekoliko dana u Hanoiju taj mir djeluje gotovo nestvarno. Trang An dio je kompleksa prirodne i kulturne baštine koji se nalazi na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine. Krajolik je rezultat tisućljeća djelovanja vode na vapnenačke stijene, a upravo zbog te kombinacije rijeka, špilja, planina i zelenila Ninh Binh nazivaju i jednim od najdojmljivijih prirodnih područja sjevernog Vijetnama. Nakon vožnje čamcem uslijedio je vijetnamski ručak, a potom smo krenule prema Mua Caveu. Do vrha vode stotine stepenica. Uspon nije lagan, pogotovo na gotovo četrdeset Celzijevih stupnjeva, ali pogled koji vas dočeka na vrhu vrijedi svakog koraka. Pred nama su se otvorili zeleni rižini nasadi, rijeke i visoke vapnenačke stijene koje se protežu u daljinu. Tamo zapravo shvatite koliko je Vijetnam raznolik. Ujutro ste u gradu u kojem se tisuće skutera probijaju kroz uske ulice. Nekoliko sati poslije sjedite u čamcu usred zelenila. A predvečer stojite na vrhu planine i gledate krajolik koji izgleda kao da nije stvaran. Kada putujemo, često mislimo da ćemo pamtiti građevine, krajolike i fotografije. I naravno da ih pamtimo. Ali neke zemlje ostanu u nama zbog nečega drugog. Vijetnam ću pamtiti po ljudima. Po njihovoj ljubaznosti koja nije bila nametljiva. Po poniznosti koja nije značila slabost. I po jednostavnosti. Možda sam upravo zato počela razmišljati o tome koliko često u svakodnevnom životu zaboravljamo jednostavne stvari. Da nekome pomognemo. Da se nasmiješimo. Da imamo strpljenja. Da ne moramo uvijek biti najglasniji. Da ne moramo imati najviše da bismo nekome dali nešto vrijedno. Vijetnam me podsjetio da je ljubaznost oblik bogatstva. I da poniznost nije suprotna uspjehu. Možete biti na velikoj svjetskoj pozornici, kao što smo bile u Nha Trangu, okružene glamuroznim haljinama, svjetlima i ljudima iz cijeloga svijeta. A nekoliko dana poslije možete sjediti na malom stolcu u ulici Hanoija, jesti lokalnu hranu, piti kokos i promatrati običan život. I shvatiti da vas upravo taj običan život može naučiti najviše. Vratile smo se s osjećajem zahvalnosti za zemlju koju smo upoznale, za ljude koje smo srele i za prizore koje ćemo pamtiti. Bogatije za jednu jednostavnu spoznaju: najljepše stvari često nisu one koje najviše sjaje. Neke su tihe. Neke jednostavne. Neke se dogode u prolazu, na ulici, uz mali stol, kroz osmijeh potpunog stranca. Ali upravo takve stvari najduže ostaju. Vijetnam zato ne pamtim samo po prizorima. Pamtim ga po ljudima i malim znakovima pažnje. Vijetnam doživljavam kao zemlju koja me podsjetila na vrijednost jednostavnog odnosa prema životu – istaknula je na kraju svoje priče uspješna menadžerica.