Iako se singl kojim Ana Marija Šir zaokružuje album "Presumpcija nevinosti" zove "Nestajem", Šir zapravo ne nestaje. Upravo suprotno. Stigao je peti i posljednji singl s albuma, a ovaj put Ani Mariji se pridružuje Tina Kresnik iz Parnog valjka. I tako je nakon Nine Romić, Nikoline Kovačević, Elle Jantoš i Aleksandre Nabiullin na red došao još jedan potpuno drukčiji glas.

To je ujedno i najzanimljivije kod cijelog projekta, Ana Marija je napravila album na kojem svaka pjesma ima svoju pjevačicu, svoj karakter i svoju priču, a sve ih povezuje njezin autorski rukopis. "Nestajem" ima i osoban vizualni moment jer je spot napravio Ruslan Nabiullin, njezin sin, pa je u cijelu priču uključena i obitelj. "Nestajem" tako stavlja točku na "Presumpciju nevinosti", ali definitivno ne i na priču o projektima Ane Marije Šir.

Što je Tina Kresnik donijela ovoj pjesmi zbog čega ste znali da je njezin glas pravi izbor?

- Tina ima vrlo specifičnu boju i način interpretacije. U njezinu glasu postoji istodobno snaga i neka vrlo lijepa suzdržanost, što mi je za ovu pjesmu bilo važno. "Nestajem" traži određenu unutarnju mirnoću, ne samo vokalnu tehniku. Kad smo počele raditi, vrlo brzo sam osjetila da ona toj pjesmi može dati emociju koja je meni nedostajala u početnoj verziji.

Na albumu svaku pjesmu pjeva drukčiji ženski glas. Kako ste birali izvođačice? Nastaje li prvo pjesma pa tražite glas ili već dok je pišete znate komu pripada?

- Najčešće prvo nastane pjesma, a tek onda razmišljam tko bi je mogao najbolje interpretirati. Ne tražim samo određenu boju glasa nego osobnost i karakter. Važno mi je da izvođačica u pjesmu unese nešto svoje, nešto što ja sama ne bih mogla predvidjeti. Kod nekih pjesama sam odmah znala komu pripadaju, a kod nekih se to razvilo kroz razgovor i zajednički rad. Upravo mi je taj dio procesa bio posebno zanimljiv. Volim kada se početna ideja tijekom rada promijeni i postane nešto bolje ili drukčije od onoga što sam u početku zamislila.

Kad ga danas poslušate od početka do kraja, čujete li prije svega jednu cjelinu ili sedam različitih ženskih priča?

- Čujem jednu cjelinu, iako je čini sedam različitih glasova i karaktera. To mi je zapravo i bila ideja – napraviti jednu autorsku priču koja se neprestano mijenja kroz različite interpretacije. Svaka od tih žena donijela je svoj senzibilitet, ali glazbeni i produkcijski rukopis ostaje isti. Zato mi je zanimljivo slušati album kao cjelinu: mijenjaju se glasovi, raspoloženja i energije, ali postoji jedna zajednička nit.

Presumpcija nevinosti

“Presumpcija nevinosti" vaš je autorski projekt u kojem potpisujete glazbu i produkciju svih pjesama. Što vam je ovaj album omogućio da kažete ili napravite, a što možda prije niste mogli?

- Omogućio mi je potpunu autorsku slobodu. Nakon toliko godina rada u različitim glazbenim kontekstima bilo mi je važno imati prostor u kojem mogu sama odlučivati o svemu – od prve ideje do konačnog zvuka. Ovaj projekt mi je omogućio i da se više igram. Nisam imala potrebu dokazivati pripadam li nekom žanru ili zadovoljiti nečija očekivanja. Zanimala me je glazba koja mi je u tom trenutku bila zanimljiva i mogućnost da je oblikujem na svoj način.

Dolazite iz svijeta klasične glazbe, a Šir je potpuno drukčiji prostor. Koliko je iskustvo violistice, aranžerke i akademske glazbenice zapravo prisutno u zvuku ovog albuma?

- Vrlo je prisutno, čak i onda kada se to ne čuje na prvi pogled. Klasično obrazovanje i dugogodišnji rad u orkestru oblikovali su moj način slušanja i brzinu reagiranja. Ali nisam željela napraviti projekt koji bi samo pokazivao moje klasično obrazovanje. Ono je dio mene i moje glazbene baze, ali Šir mi je dao priliku da iz svega toga krenem u potpuno druge prostore. Upravo mi je taj spoj bio zanimljiv.

Kako izgleda trenutak kada pjesmu koju ste sami napisali morate prepustiti drugoj izvođačici? Jeste li spremni pustiti da je ona interpretira na svoj način?

- To je zapravo jedan od najvažnijih dijelova cijelog projekta. Naravno da kao autorica imam određenu viziju pjesme, ali kad je predam drugoj osobi, ona više ne može ostati samo moja interpretacija. Ako sam dobro odabrala izvođačicu, onda želim čuti i njezin osobni doživljaj pjesme. Ponekad me upravo ono što nisam očekivala najviše iznenadi. Mislim da pjesma tek tada stvarno počinje živjeti.

Na tekstovima ste surađivali s Denisom Špičićem, a glazbu i produkciju potpisujete sami. Kako izgleda vaša suradnja i kako dijelite autorski prostor?

- Denis i ja imamo vrlo otvoren odnos. Razgovaramo o tome što pjesma treba reći, kakvu atmosferu treba imati i što želimo postići. Njegov tekst je važan dio pjesme, ali kada dođe u moj glazbeni i produkcijski proces, prirodno je da se neke stvari mijenjaju i prilagođavaju. Ne razmišljamo toliko o tome gdje završava njegov, a počinje moj dio. Važnije nam je da pjesma kao cjelina funkcionira. Mislim da upravo iz tog međusobnog povjerenja nastaju najbolje stvari.

“Nestajem" ima vrlo osoban naslov. Što je za vas nestajanje – gubitak, promjena, odlazak ili možda oslobađanje od nečega?

- Mislim da može biti sve od toga. Nestajanje ne doživljavam nužno kao nešto negativno. Ponekad nešto mora nestati da bi se napravilo mjesto za nešto drugo. Možemo nestati iz nečijeg života, iz nekog odnosa, iz neke faze vlastitog života, ali možemo nestati i iz vlastite stare verzije sebe. U tom smislu nestajanje može biti i oblik promjene, pa čak i oslobađanja.

Spot za "Nestajem" režirao je vaš sin Ruslan Nabiullin. Kako je izgledala ta suradnja i jeste li jedno prema drugome bili stroži upravo zato što se tako dobro poznajete?

- Mislim da nam je upravo to što se dobro poznajemo pomoglo. Imamo vrlo direktnu komunikaciju i nema potrebe za puno objašnjavanja. On razumije moj senzibilitet, a ja vjerujem njegovu vizualnom razmišljanju. Naravno da smo oboje imali svoje ideje i da smo ih usklađivali, ali suradnja je bila vrlo prirodna. Činjenica da smo obitelj nije nam bila prepreka, nego svojevrsna prednost, jer se dobro poznajemo i možemo biti potpuno iskreni jedno prema drugome.

Na albumu su Nina Romić, Tina Kresnik, Aleksandra Nabiullin, Nikolina Kovačević, Bad Red Bunny, Ella Jantoš i The Radiance. Kada biste svakoj od njih trebali pridružiti jednu riječ koja opisuje ono što je donijela albumu, koje bi to riječi bile?

- Nina - iskrenost, Tina – toplina, Aleksandra – nježnost, Nikolina – stabilnost, Bad Red Bunny – obujam, Ella – zabava, The Radiance – atmosfera. Naravno, svaka od njih donijela je puno više od jedne riječi. Upravo zato mi je bilo važno da na albumu nema sedam sličnih interpretacija. Htjela sam da se čuju različiti senzibiliteti.

Vizualnu priču albuma potpisuje Dalibor Talajić. Koliko vam je od početka bilo važno da "Presumpcija nevinosti" ima svoj vizualni identitet, a ne samo glazbeni?

- Bilo mi je jako važno. Od početka sam ovaj projekt doživljavala kao cjelinu, a ne samo kao niz pjesama. Glazba je bila temelj, ali željela sam da album ima i svoj vizualni jezik. Dalibor ima vrlo snažan autorski rukopis i mrzim riječ 'genij', ali on je dosta blizu tome. U crtanju. Osim što mi je prijatelj i velik umjetnik, i da se nije radilo o njemu, izbor bi pao na ozbiljnog autora jer se ježim na UI i ovim putem pozivam sve glazbenike da tuđu umjetnost cijene kao i svoju i da surađuju s likovnim umjetnicima, kojih doista ima izvrsnih.

Sada kada je album vani i više nije samo vaš autorski prostor nego nešto što pripada i publici, osjećate li olakšanje, ponos, nervozu ili nešto sasvim četvrto?

- Najviše olakšanje. I naravno da postoji ponos, jer iza albuma stoji puno rada i puno vremena. Ali zanimljivo je to što nakon objave više nemate potpunu kontrolu nad onime što ste napravili. Svaka osoba koja ga posluša čut će nešto drugo i stvorit će vlastiti odnos prema pjesmama. To mi je zapravo lijepo. U jednom trenutku morate pustiti djelo iz ruku. Svakoj osobi s kojom sam razgovarala je neka druga pjesma najdraža. To mi je doista fascinantno.

Koja vas pjesma s albuma danas najviše iznenadi kada je čujete?

- 'Vatromet'. Mislim da me ta pjesma iznenađuje upravo zbog Ninine interpretacije. Kada sam je napravila, imala sam određenu sliku o tome kako bi trebala zvučati, ali Nina joj je dala nešto što nisam mogla unaprijed zamisliti. To je jedna od stvari koje najviše volim u suradnji s drugim glazbenicima. Možete imati vrlo jasnu ideju, a onda vam druga osoba pokaže još jedan mogući put.

Postoji li pjesma na albumu koju danas čujete drukčije nego u trenutku kada ste je napravili?

- Da. Zapravo mislim da se to događa sa svim pjesmama, samo neke promijene značenje više, a neke manje. Dok radite na pjesmi, čujete i cijeli proces koji je iza nje – čujete što ste promijenili, gdje ste zapeli, što ste ponovno snimali. Nakon nekog vremena sve to nestane i ostane samo pjesma. Tada je možete čuti puno objektivnije.

Kada biste nekome tko još nije poslušao "Presumpciju nevinosti" mogli reći samo jednu stvar prije nego što stisne play – što biste mu rekli?

- Rekla bih mu da ga posluša bez potrebe da ga odmah definira. Ne mora znati kojem žanru pripada, što sam htjela reći svakom pjesmom niti tražiti neko konačno objašnjenje. Voljela bih da ga jednostavno posluša i vidi što će u njemu osobno ostati. Ja sam ga napravila kao prostor slobode i igre, a sada mi je najzanimljivije vidjeti što će drugi ljudi u njemu pronaći. n