Ana Marija Šir: Volim kad se ideja preobrazi i završi potpuno drukčije
od početne zamisli
Djelujem kao jako otvorena osoba, ali nisam. Projekt Šir jedna je vrsta dnevnika i moj način da se otvorim svijetu
Nakon debitantskog singla “Moj tajni lutkar” violistica i akademska glazbenica Ana Marija Šir nastavlja svoj autorski projekt Šir, sada u suradnji s Ellom Jantoš. Rezultat je pjesma upečatljivog naslova “Meso o meso”, koja donosi nostalgičnu posvetu osamdesetima i synthpopu. Pjesma je nastala spontano, prvotno kao ideja za nikad realizirani remiks. Ana Marija ju je zatim reciklirala i pretvorila u autorsku kompoziciju, uz tekst dugogodišnjeg suradnika Denisa Špičića. Singl “Meso o meso” sniman je pankerski - u kuhinji, bez velike studijske produkcije. Za Anu Mariju, članicu orkestra zagrebačkog HNK-a, majku troje djece i autoricu niza remikseva za izvođače poput Detective Jones, Natali Dizdar, Kids from the Sky, projekt Šir znači novo stvaralačko poglavlje, a više o svemu pročitajte u nastavku.
Naslov “Meso o meso” već sam po sebi priziva tjelesnost, iskrenost. Koliko ti je važno da pjesma nosi tu sirovost i u zvuku i u tekstu?
- “Meso o meso” prilično je putena pjesma, doista sam htjela da bude sirova - jedan oštar i čist zvuk. Ritmizirani ženski uzdasi sjajno su mi se slagali uz tekst Denisa Špičića.
Pjesma je krenula kao zamišljeni remiks, a završila kao potpuno autorska stvar. Kako u tvom radu izgleda taj proces pretapanja i reciklaže ideja?
- Krenulo je kao ideja za remiks, ali se taj remiks nikad nije ostvario. Nisam htjela baciti materijal jer mi se jako sviđao pa sam ga pretvorila u svoju stvar. Volim taj proces kad se ideja preobrazi i završi potpuno drukčije od početne zamisli. Inače, bez problema bacam materijale kojima nisam oduševljena.
Ella se pojavila kao spontana zajednička ideja - koliko ti znači kad suradnici dijele tvoju estetiku, a koliko te privlače neočekivani spojevi?
- Ella nam je jednostavno pala na pamet u razgovoru s Denisom kao apsolutno prva opcija. U strahu da će nas odbiti malo smo njuškali okolo, ali jedino ona je mogla pjesmi dati ono što smo Denis i ja zamislili. Kad sam joj se javila, odmah je kliknulo. Nju sam oduvijek doživljavala kao ikonu, tako da sam impresionirana skromnim i normalnim ponašanjem. Ukusi i asocijacije su nam prilično slični, to mi je neopisivo važno za proces, slično je bilo i s Nikolinom Kovačević.
Opisujete “kuhinjsku produkciju”. Možeš li nas doslovno provesti kroz atmosferu i prostor u kojem je pjesma nastajala?
- Snimale smo doslovno u mojoj kuhinji. Pankerski, bez studija i velikih priprema. To mi je prirodno – kuhinja je mjesto gdje se stalno nešto događa, pa je i pjesma tu našla svoj prostor. Akustika je odlična i odbijam ideju da tajna može biti u prostoru ako svi znaju što rade.
Osamdesete su očita referenca - što ti to razdoblje znači osobno: glazbeno, vizualno, emotivno?
- Osamdesete su moje omiljeno razdoblje – od glazbe i vizualnog do tog posebnog štiha nostalgije. Synthpop mi daje priliku da se vratim u to vrijeme i dam mu svoj potpis. Netko mi je u komentarima napisao da bi pjesma trebala biti soundtrack za “Blade Runner”, što mi je najveći mogući kompliment.
Kada istovremeno živiš svijet klasične glazbe i svijet elektronike, dolazi li do sukoba tih estetika ili se one međusobno dopunjuju i otvaraju ti nova polja izraza?
- Kod mene jedno bez drugog ne ide. Otkad znam za sebe, jednako volim oboje i jednako su mi važni. Klasika je ipak baza i znanje koje se nadam da imam dolazi iz moje ljubavi prema glazbenoj teoriji.
Zašto synthpop? Što ti daje taj žanr što ti klasična glazba ne može pružiti?
- Za početak, kod mene je tu jako prisutna nostalgija. Moj životno najdraži bend je Depeche Mode, teško se mogu i centimetar pomaknuti od toga. Drugo, s obzirom na to da je produkcija moja relativno nova strast i da sam kao producent još mlada i relativno neiskusna, najjednostavnije mi je svirati na instrumentima koji ne zauzimaju puno prostora. Nije da ne bih voljela imati i bubnjeve, sedam gitara i koncertni klavir u kući, samo ne bih da mi muž pati zbog toga.
Imaš zahtjevan raspored - obitelj, posao, autorski rad. Što ti u svakodnevici najviše puni baterije i pokreće te da sjedneš i stvaraš?
- Kad stanem, osjećam se beskorisno. Trenutno je moj najveći prioritet mala Ena, zatim su tu i moja starija djeca, koja su već samostalna, ali u jednom si trenutku naprosto zabraniš da razmišljaš o umoru.
U miksu i masteringu sudjelovao je tvoj partner Igor Pauk. Kako to zajedničko stvaranje mijenja vaš odnos prema pjesmi - i jedno prema drugome?
- Kad smo tek počeli raditi, bila sam jako teška, ali zapravo samo nisam znala dobro objasniti što mi treba. Sad je puno jednostavnije. Ključ je u tome da mu ne pokažem prerano što sam napravila, da ima svježe uši kojima može napraviti dobar miks kad je moj posao već gotov. Jako nas to povezuje, to je jedna od naših mnogih misija.
Video si oblikovala sama, prema motivima Maye Beus. Koliko ti je važna vizualna komponenta glazbe i estetika izvan samog zvuka?
- Estetika mi je jako važna jer se stvara priča i ugođaj. Maya Beus je tu fenomenalna, njezin rad se savršeno uklopio i inspirirao me da u vrlo kratkom roku složim video.
Može li se reći da je projekt Šir neka vrsta osobnog dnevnika jer djeluje kao osobna priča, ali ne zvuči zatvoreno u privatnost? Kako pronalaziš ravnotežu između vlastite intime i otvorenosti koja dopire do publike?
- Ja djelujem kao jako otvorena osoba, ali zapravo nisam. Ne volim se povjeravati i zazirem od prevelikih intimnosti. Tako da je ovaj projekt doista jedna vrsta dnevnika i moj način da se otvorim svijetu.
Kako biraš pjevačice s kojima surađuješ, što te privlači u nečijem glasu, stavu, prisutnosti?
- To mora biti netko za čije sam pjevanje ili pojavu bar jednom u životu pomislila “wow”. I mora biti meni osobno simpatičan, predstavljati neke vrijednosti koje cijenim.
U remikserskom si svijetu već afirmirana. Je li ti rad na tuđem materijalu pomogao u pronalaženju vlastitog autorskog jezika?
- Remiksiranje mi je pomoglo da osjećaj i ideja postanu zanatski prihvatljiva opipljiva stvar. Važna je rutina, a remiksiranje mi je upravo to omogućilo.
Kada pjesma bude objavljena, kakav je osjećaj? Kada dođe do slušatelja, osjećaš li da je ona još uvijek “tvoja” ili u tom trenutku postaje nešto što pripada svima?
- Kad pjesma iziđe, osjećaj je poseban. U jednom trenutku je moja, a već u sljedećem postane i tuđa. To mi je najljepši i ujedno najstrašniji dio. Uvijek imam laganu tremu, ali i uvijek stopostotno stojim iza onog što radim.