U povodu 100. obljetnice rođenja legendarnog jazz glazbenika Milesa Davisa diskografska kuća Columbia objavila je box set "The Complete Live at the Plugged Nickel 1965". Opremljen je kao set od 10 LP-jeva i 8 CD-ova.

Novi pristup

Prvotno objavljeno 1995., za Mosaic Records, kao ograničeno LP izdanje pod nazivom "The Complete Live at the Plugged Nickel", nije bilo dostupno gotovo tri desetljeća i zamalo je palo u zaborav. Ovo reizdanje donosi više od sedam sati glazbe u posebno dizajniranom pakiranju s deset pojedinačnih omota i knjižicom od 40 stranica uz nove bilješke autora Syda Schwartza i klasične tekstove jazz povjesničara Boba Blumenthala. Kao najava ovog izdanja, prethodno je objavljen dvostruki LP "Live at the Plugged Nickel: December 23, 1965 – Second Set". Diskografska kuća sačuvala je snimke i izdavala ih na izdanjima manjeg opsega, sve dok 1995. nije shvatila da se radi o iznimnom glazbenom materijalu koji zaslužuje objavljivanje u cijelosti. Zapravo, prvi put je objavljen u Japanu u ožujku 1992., kao set od 7 CD-ova, a i poslije je bilo raznih inačica. Novi LP i CD boxevi donose potpunu verziju koja ljubitelje jazza, kritičare, ali i same glazbenike, mami na preslušavanje i proučavanje, a ujedno pruža pravu sliku tadašnjih nastupa.

Ovo izdanje donosi snimke s koncerata koje je kvintet Milesa Davisa održao 22. i 23. prosinca 1965. u čikaškom noćnom klubu Plugged Nickel. Bilo je to teško razdoblje u životu Milesa Davisa, koji je u travnju iste godine podvrgnut operaciji kuka i bio je u bolnici do srpnja, a već u kolovozu je slomio nogu, zbog čega je ponovo bio hospitaliziran i naknadno podvrgnut implantaciji plastičnog zgloba kuka. Zato Kvintet sedam mjeseci nije odlazio na turneje i koncerte. Nakon toga ponovo se okupio za nastupe u Philadelphiji, Detroitu, New Yorku i Washingtonu, na kojima je učvrstio homogenost. Uslijedio je dvotjedni angažman u Chicagu, tijekom kojeg su ostvarili ove koncerte. Uz Milesa Davisa tada su svirali saksofonist Wayne Shorter, klavirist Herbie Hancock, kontrabasist Ron Carter i bubnjar Tony Williams. Bio je to jedan od najboljih Milesovih stalnih sastava i tadašnji najcjenjeniji mali sastav u jazzu. Ovaj nastup održali su nakon što su snimili album "E.S.P.", a prije albuma "Miles Smiles". Dogodilo se to u prijelomnom trenutku karijere Kvinteta, u vrijeme još jednog Milesovog zaokreta u karijeri.

Iako su izvodili i njegove skladbe, primjerice "The Theme", "Agitation", "Four", "Milestones", "No Blues" i "So What", u većem dijelu programa bile su zastupljene izvedbe jazz standarda koje je Miles svirao i snimao u ranijem razdoblju karijere, primjerice "If I Were A Bell", "Stella By Starlight", "My Funny Valentine", "When I Fall In Love", "Round Midnight", "I Thought About You", "On Green Dolphin Street", "Autumn Leaves" i brojne druge, ali potpuno drukčije od verzija koje su objavljene na prethodnim albumima. Očituje se to i u skladbama koje su na koncertima izveli nekoliko puta, a dokumentirane su i na ovom izdanju. Naime, ovaj je kvintet bio poznat po novom pristupu standardima i razvijanju modalnog pristupa izvedbama u jazzu. Zanimljivo je da su izveli tek jednu skladbu, koju su početkom te godine snimili za album "E.S.P.", Milesovu "Agitation". Ostale je Miles snimio na ranijim albumima, nekima i iz 1950-ih.

Zanimljivo je da su ovaj i album "Miles in Berlin" jedini koncertni albumi Milesovog kvinteta sa spomenutom postavom, sa Shorterom, na nekom diskografskom izdanju. Tek ih je nekoliko snimljeno s istom ritam sekcijom, ali s drugim saksofonistima. Naime, u prvoj polovini 1960-ih Miles je intenzivno tražio novog tenor saksofonista koji bi odgovarao njegovom senzibilitetu i načinu djelovanja što je zahtijevalo kompletne glazbenike; vrhunske instrumentaliste, ali i inventivne skladatelje spremne na ad hoc sviranje u nepripremljenim situacijama, uz spontanost i brze reakcije. Mjesto u sastavu u kraćem su razdoblju zauzimali, i također važne albume snimali, tenor saksofonisti Hank Mobley, George Coleman i Sam Rivers, dok se na toj poziciji nije ustalio Wayne Shorter koji je do tada iskustvo stjecao svirajući u legendarnim Jazz Messengersima bubnjara Arta Blakeyja. Shorter je od tada bio stalni član Milesovog kvinteta, svirajući s njim u drugoj polovini 1960-ih. Shorter je imao vatreno krštenje na koncertu održanom 25. rujna u berlinskoj filharmoniji koji je objavljen na albumu "Miles in Berlin", a već prije kvintet se ustalio s Hancockom, Carterom i Williamsom. S tom postavom, poznatom kao 2. slavni kvintet Milesa Davisa (1. je bio iz sredine 1950-ih s tenor saksofonistom Johnom Coltraneom, klaviristom Redom Garlandom, kontrabasistom Paulom Chambersom i bubnjarom Phillyjem Joeom Jonesom), od 1965. do 1968. snimio je niz cijenjenih albuma, među ostalima "E.S.P.", "Miles Smiles", "Sorcerer", "Nefertiti" i "Miles in the Sky".

Ovo je izdanje neprocjenjiv dokument u povijesti jazz glazbe. Šezdeset godina nakon što je snimljena, ova glazba i dalje oduševljava, zbunjuje i nadahnjuje. To što se dogodilo tijekom dviju noći u malom klubu u Chicagu bilo je fascinantno i nenamjerno dokumentiranje ključnog trenutka u razvoju Milesovog zvuka i vodstva. Potaknuti prijedlogom tada 20-godišnjeg bubnjara Tonyja Williamsa da sviraju "anti-glazbu", članovi benda su aktivno rušili očekivanja te su naglavačke preokrenuli svoj uobičajeni glazbeni pristup. Mlad i nabrijan, Williams je tim poticajem želio razdrmati razinu njihove udobnosti, uljuljkanosti u poznato te ponovo stvoriti prostor za novu kreativnost i pomicanje granice glazbenika i benda.

Domišljate interakcije

Svirajući više od godinu dana u istoj postavi članovi sastava su postigli iznimno zajedništvo, njihove su izvedbe poprimile prepoznatljiv karakter, svirali su s lakoćom i rutinirano, ali to nije bilo svojstveno njihovoj intenciji. U jednom trenutku to više nije zadovoljavalo njihove kreativne porive. Poželjeli su upravo suprotno, novi izazov, rizik, neizvjesnost. Zato su, u naletu kreativne smjelosti, odlučili svirati tzv. "anti-glazbu". Razvili su model koji im je omogućio da staru glazbu učine novom, jednako kao što su tretirali novu glazbu koju su tada izvodili na koncertima i snimali. Prisjećajući se tih koncerata Shorter je rekao da je, kad je čuo dečke kako izmiču iz uobičajenog, znao da je vrijeme za guranje naprijed. "Sljedeće čega se sjećam je da smo bili daleko izvan granica, daleko izvan sebe", rekao je.

Ali za tu namjeru nisu rekli Milesu, željeli su ga iznenaditi, kao što on njima nije rekao da će ti koncerti biti snimani. Poželjeli su ići kontra ustaljenim obrascima, mijenjati dinamiku i dramatiku. To im je uspjelo zato jer su vjerovali sami sebi, ali i suradnicima iz benda. Znali su da će svaki od njih reagirati na spontane promjene i pritom zadržati stabilnost izvedbi. Miles je spremno prihvatio izazov i sjajno se ukopio u tu ludost, bez da je pokazao iznenađenje. Nije ništa rekao, iako je znao, bolje od ikoga, da se događa nešto čudno. To mu nije predstavljalo opterećenje, jer uvijek je pažljivo osluškivao, procesirao i brzo reagirao odgovarajući na provokacije, ali i sam je potpirivao vatru. Tu spontanost možemo čuti na snimkama, u vidu uzvika oduševljenja, neočekivanih poteza... Rezultat su sloboda i iskrenost, nova apstrakcija u jazzu u kontekstu improvizacije standardnih melodija, domišljate interakcije i gotovo uznemirujuć nagovještaj nečega što do tada nije bilo poznato. Zato gotovo sve izvedbe traju iznimno dugo, između 10 i 20 minuta. Bila je to sloboda, iako nije bio free-jazz koji je tada, sredinom 1960-ih, bio u uzletu, ne onakav kakav su svirali John Coltrane, Cecil Taylor, Ornette Coleman ili Albert Ayler. Naime, Kvintet se i dalje oslanjao na swing te postavke bebopa i modalnog jazza. Spajajući tu tradiciju i unoseći promjene stvorio je glazbu koja je ostala kao jedan od najinventivnijih istupa u suvremenom jazzu.