Prošle nedjelje započela je dvanaesta sezona Supertalenta, a ususret drugoj epizodi donosimo intervju s voditeljem Franom Ridjanom. Frano je televizijsko lice koje pratimo dugi niz godina, a posljednjeg desetljeća etablirao se kao jedno od zaštitnih lica zabavnih projekata Nove TV. U prošlotjednoj prvoj emisiji Supertalenta vidjeli smo zlatni gumb voditelja, i to 26-godišnjoj Ivoni koja je na pozornici nacrtala upravo Franu Ridjana. U intervjuu za televizijski prilog s voditeljem razgovaramo o brojnim pojedinostima televizijskog posla.

Započela je nova sezona Supertalenta. Kako su izgledale audicijske emisije i koje sve talente možemo očekivati? Koji talenti su vas najviše očarali?

- Audicijske emisije ove su godine još spektakularnije nego proteklih jer se naš produkcijsko-urednički tim još jednom stvarno potrudio stvoriti nešto što će ljudi zapamtiti i pratiti svake nedjelje. Ako vam otkrijem koji su me talenti najviše očarali, otkrit ćete moje preferencije, a svaki ozbiljan voditelj Supertalenta koji drži do sebe, ne smije favorizirati nikoga (osim zlatni gumb).

Kako je izgledao prvi susret voditelja i žirija godinu dana nakon prošle sezone i koliko imate vremena podružiti se na višesatnim snimanjima?

- Kao godišnjica mature! Neki su ostali isti, neki su se promijenili, neki popravili, neki ojačali, rijetki oslabjeli, ali svi su 365 dana ostarjeli. Već se dugo sada znamo, pa iskoristimo predahe za zajedničko uživanje. Mi dečki nekad odemo na ručak, nekad donesemo našim damama što ih veseli, komentiramo sve i svašta, čak smo i rođendane zajedno slavili.

S kolegom Igorom Mešinom vodite Supertalent u kojemu dočekujete sve kandidate i radite na tome da ih riješite treme. Koji su najčešći strahovi kandidata netom prije izlaska na pozornicu na audicijama ili emisija u nastavku šoua?

- Strahovi su često apsolutno neopravdani i mi ih želimo upozoriti na to da straha ne smije biti jer je to njihov trenutak. Svi spominju tremu, a ja to ne prihvaćam kao strah jer je to nametnuti strah od okoline tijekom obrazovanja. S tremom se ne rađamo, pa kad ih pitam ima li nešto osim treme, odmah im je bolje.

Žiri emisije svojim komentarima obogaćuje šou, a ponekad njihovi glasovi oko prolaska kandidata izazovu prijepore. Jeste li se ikada zamišljali kao član žirija te zavidite li im katkad na njihovoj ulozi?

- Naravno. Igor i ja bismo to puno bolje odradili (smijeh). Mislim da oni zavide nama jer mi imamo najbolja mjesta u studiju i mijenjali bi se s nama. Ja njima uopće ne zavidim, osim možda na stolcima. Mi se ponekad malo ukočimo stojeći sastrane, ali ni to nam nije teško!

U odnosu prema našem proteklom razgovoru od prije dvije godine, u programu Nove TV vodili ste emisiju “Tko to tamo pjeva?!”. S dvije sezone iza vas, kako opisujete taj format i koliko je zabavno bilo na snimanjima?

- Mislim da mi je taj format legao, kako se kaže, iz prve, jer sam imao priliku prilagoditi ga sebi i uživati u ulozi domaćina. Publika je to prepoznala pogotovo u drugoj sezoni, kad su shvatili da kod nas nema gubitaka, već samo zabave i smijeha. Kad smo to postigli, svako sljedeće snimanje postalo je još zabavnije. Obožavam taj moj razred jer smo se našli k’o lonci i poklopci. Ono što me posebno veseli jest činjenica da kamo god putujem u inozemstvo, netko od naših iseljenika odmah viče za mnom: “Tko to tamo pjeva?” i “Kad će nova sezona?”.

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Početkom godine imali ste priliku pratiti novi pothvat naše rukometne reprezentacije. U kakvom vam sjećanju ostaje taj, možda pomalo neočekivan, uspjeh naših rukometaša i iskovano svjetsko srebro?

- Za mene uopće nije bio neočekivan. Poznajem te momke dosta dugo i znao sam da će eksplodirati ako mi napravimo u dvorani takvu atmosferu da lete. Točno se osjetilo koliko vole “poguranac” s tribina. To je neviđena sinergija i energija koja se ne da riječima opisati, ali se da osjetiti. Svi mi koji smo radili tzv. fan entertainment u dvorani uvjereni smo da bi dečki bili zlatni da se nije igralo finale u Norveškoj. Mi Hrvati ne volimo sport, mi volimo samo pobjede i dok Hrvatska pobjeđuje, nema nam ravnih. A što se tiče atmosfere na finalu u Norveškoj, na korizmenim aktivnostima je bilo glasnije.

Često vas gledamo kao aktera sportskih prilika, dočeka, manifestacija. Bivajući u kontaktu sa sportašima, za kojeg biste sportaša procijenili da ima dobru televizijsku pojavnost i da bi se mogao uklopiti u neku televizijsku emisiju u kojoj bi imao malo veću ulogu negoli tek da je gost u talk-showu?

- Zanimljivo pitanje. Dapače, sjajno! Budući da sam često uz rukometaše, vaterpoliste i nogometaše, dao bi se pronaći pokoji talent. Jedini je problem što oni ne vole baš pričati izvan terena, no određene kandidate ipak imam. Iz nogometa su se već sjajnima pokazali Bilić i Jeličić, a mislim da bi Domagoj Vida bio odličan voditelj tamburaških emisija. Braća Sinković odmah mogu imati neki “prank show”. Filip Glavaš od rukometaša je isto sjajan materijal jer govori nekoliko jezika, kao i Nikša Kaleb, koji može imati rubriku “vicmaher”. Svakako Mario Ančić za emisiju “Osnove financijske pismenosti” u duetu s Josipom Pavićem, legendarnim reprezentativnim vaterpolskim golmanom.

Povrh televizijske ponude, gledateljstvo se zabavlja gledajući brojne YouTube formate, ponajviše podcaste koji, neopterećeni TV rasporedom, traju i po više sati bez pauze. Uobičavate li vi gledati takve forme i koji se naslovi često nađu u vašem pretraživanju?

- Možda se ovo nekima neće svidjeti, ali, iako cijenim podcastere i njihov trud, ja ne znam tko može gledati/slušati toliko dugo razgovor dvojice gostiju. Kada to stignu? Ili zabušavaju na radnim mjestima ili “muljaju” da ih gledaju (smijeh). Što se mojih pretraživanja tiče, jako malo pretražujem, a kada nešto i utipkam, to me zna odvesti miljama daleko od planiranog, tako da je to prevelik gubitak vremena za mene.

I za kraj, s novom televizijskom sezonom pred nama, kakve si poslovne uspjehe želite do sljedećeg dugog, toplog ljeta?

- Želio bih si kontinuirane poslovne uspjehe i stalne angažmane, dok god to gledateljima ne smeta. Uživam biti čovjek iz svačijeg dnevnog boravka, a ako bude zdravlja, da dočekam još jedan pravi godišnji na najljepšem moru na svijetu.