Postoji rizik da previše ljudi ima dijagnozu pretilosti, te je stoga potrebna točnija i nijansiranija definicija tog problema, stoji u izvješću svjetskih stručnjaka, a prenosi BBC.

Liječnici bi trebali uzeti u obzir cjelokupno zdravlje pacijenata s viškom masnog tkiva, a ne samo mjerenje njihova indeksa tjelesne mase (BMI), kaže se u studiji. Onima s kroničnim bolestima prouzročenim njihovom težinom treba dijagnosticirati "kliničku pretilost", ali onima bez zdravstvenih problema treba dijagnosticirati "pretkliničku pretilost". Procjenjuje se da više od milijardu ljudi diljem svijeta živi s pretilošću, a lijekovi za mršavljenje koji se izdaju na recept vrlo su traženi.

Poduprli stručnjaci

Izvješće, objavljeno u časopisu The Lancet Diabetes & Endocrinology, poduprlo je više od 50 medicinskih stručnjaka diljem svijeta.

- Pretilost je spektar. Neki je imaju i uspijevaju živjeti normalnim životom, normalno funkcionirati. Drugi ne mogu dobro hodati ili disati, ili su vezani uz invalidska kolica sa znatnim zdravstvenim problemima - kaže profesor Francesco Rubino s King's Collegea u Londonu, koji je predsjedao skupinom.

Izvješće poziva na "preoblikovanje" pretilosti kako bi se napravila razlika između bolesnika s nekom bolešću i onih koji ostaju zdravi, ali su izloženi riziku od bolesti u budućnosti. Trenutačno se u mnogim zemljama pretilost definira kao BMI viši od 30. To je mjera koja procjenjuje odnos visine i težine te zdravi raspon drži između 19 i 25. Ali BMI ne otkriva ništa o pacijentovu ukupnom zdravlju, stoji u izvješću, i ne uspijeva napraviti razliku između mišića i tjelesne masnoće niti objasniti opasniju masnoću, koja se taloži oko organa.

Stručnjaci se zauzimaju za novi model, koji razmatra znakove pretilosti što utječu na organe u tijelu - poput bolesti srca, otežanog disanja, dijabetesa tipa 2 ili bolova u zglobovima - i njihov štetan utjecaj na svakodnevni život. To znači da je pretilost postala klinička bolest i da je potrebno liječenje lijekovima. Međutim, onima s "pretkliničkom pretilošću", umjesto lijekova i operacija, treba ponuditi savjete o mršavljenju, savjetovanje i praćenje kako bi se smanjile šanse za razvoj zdravstvenih problema.

PEXELS

Ova redefinicija pretilosti mogla bi imati široke implikacije na zdravstvene sustave diljem svijeta. Ako se usvoji, liječnici bi trebali promijeniti pristup dijagnosticiranju i liječenju tog stanja. Trenutno se mnoga klinička istraživanja i preporuke temelje isključivo na BMI-u, a novi model predlaže personaliziraniji pristup, koji uzima u obzir individualne zdravstvene rizike i simptome.

Nadalje, integracija ovakvog modela mogla bi zahtijevati dodatno obrazovanje za zdravstvene djelatnike kako bi razumjeli kompleksnost pretilosti i razvili alate za identifikaciju štetnih zdravstvenih utjecaja povezanih s tim stanjem. Na primjer, moglo bi biti potrebno više dijagnostičkih testova za procjenu unutarnje raspodjele masnog tkiva ili funkcionalnog utjecaja pretilosti na organe. Takve promjene mogle bi uključivati upotrebu naprednih tehnologija, poput MRI i CT snimanja, za precizniju procjenu visceralne masnoće i njezina utjecaja na zdravlje.

Praćenje pacijenata

Osim tehničkih alata nužno je razviti i standardizirane protokole za praćenje pacijenata s pretilošću. To bi moglo uključivati multidisciplinarne timove - endokrinologa, dijetetičara, psihologa i fizioterapeuta, kako bi se osigurala sveobuhvatna skrb. Takvi timovi ne bi samo pomagali pacijentima u upravljanju težinom nego bi i pružali podršku u suočavanju s emocionalnim i socijalnim izazovima povezanim s pretilošću.

Dodatno, javnozdravstvene kampanje trebale bi se fokusirati na podizanje svijesti o rizicima visceralne masnoće, koja se nalazi oko unutarnjih organa, i njezinoj povezanosti s metaboličkim sindromom. Edukacija javnosti o zdravim prehrambenim navikama, važnosti redovite tjelesne aktivnosti i upravljanju stresom trebala bi biti ključni dio strategije prevencije.

Također, potrebno je promicati istraživanja koja se bave genetskim i epigenetskim faktorima koji utječu na razvoj pretilosti. Bolje razumijevanje tih faktora moglo bi omogućiti personalizirani pristup liječenju i prevenciji, čime bi se povećao uspjeh terapija prilagođenih pojedincima.

Na kraju, usvajanje tog modela zahtijevalo bi suradnju zdravstvenih sustava, istraživačkih institucija i kreatora politika. Zdravstveni sustavi trebali bi osigurati dovoljno resursa za implementaciju novih dijagnostičkih i terapijskih pristupa, a kreatori politika trebali bi raditi na smanjenju stigmatizacije pretilosti i promoviranju jednakog pristupa liječenju za sve pacijente.