Prva dramska premijera 120. sezona HNK-a u Osijeku bit će "Mišolovka" Agathe Christie u režiji Sare Stanić. Jedan od najpoznatijih i najizvođenijih kriminalističkih kazališnih komada od praizvedbe u londonskom Ambassadors Theatreu (1952.) izrastao je u svjetski fenomen u kontinuitetu najduže igrane predstave. Premijera predstave je 6. studenoga u 20 sati. Slijede repriza dan poslije u isto vrijeme te pretplata 3 u ponedjeljak, 9. studenoga, u 19 sati.

Izjavili ste nedavno kako vam je režiranje "Mišolovke" bilo djevojački san. Kada je nastala ta fascinacija Agathom Christie i kako se osjećate sada kada ste dobili priliku ostvariti taj san?

- Agatha Christie bila je dio mog odrastanja i od samog me početka fascinirala njezina sposobnost da od naizgled običnih ljudi i situacija stvori svijet u kojem je svatko potencijalno sumnjiv. Volim tu igru između onoga što vidimo i onoga što zapravo jest, između privida i istine. "Mišolovka" mi je posebno draga jer je riječ o komadu koji je istodobno precizno konstruirana kriminalistička priča i priča o ljudima koji pokušavaju pobjeći od vlastite prošlosti. Ostvariti taj redateljski san za mene je veliko zadovoljstvo, ali i odgovornost. Christie je autorica koju publika dobro poznaje i voli, a moj je zadatak bio pronaći način da joj budem vjerna, a da predstava istodobno progovori i iz naše sadašnjosti.

Najavili ste da ćete ostati vjerni izvorniku, ali i dodati jedan mali, kako ste ga nazvali, "pankerski" element. Možete li nam, bez previše otkrivanja, objasniti što to znači?

- Pankerski element prije svega je pitanje stava. Ne želim rušiti Agathu Christie niti se praviti pametnijom od nje, ali ne želim ni da predstava postane muzejski izložak. Mislim da se klasika može poštovati i istodobno joj malo pomaknuti granice. Taj element donosi određeni odmak od uglađenog, savršeno kontroliranog svijeta kriminalističke priče i otvara prostor za naš komentar tog svijeta. Ne bih otkrivala detalje, ali mogu reći da me zanimalo što se događa kad u jednu vrlo preciznu, gotovo matematički uređenu konstrukciju pustimo malo neposluha.

“Mišolovka" nastaje u koprodukciji HNK-a u Osijeku i Gradske kazališne kuće Bjelovar. Što takva suradnja donosi predstavi i koliko je važna za povezivanje kazališnih sredina izvan Zagreba?

Mislim da je povezivanje kazališnih sredina iznimno važno, ne samo zbog ekonomskih razloga nego i zbog razmjene ljudi, iskustava i publike. Kazalište ne bi smjelo biti koncentrirano samo u jednom gradu. Svaka sredina ima svoju publiku, svoje potrebe i svoj kulturni kontekst, a koprodukcije omogućuju da se umjetnički resursi udruže i da predstava živi šire od jedne pozornice. Posebno mi je drago kada se suradnja ne svodi samo na administrativni dogovor nego postane stvaran susret različitih kazališnih iskustava. Voljela bih da takvi modeli postanu pravilo, a ne iznimka.

BRUNO LOVRENČIĆ

Agatha Christie poznata je po iznimno precizno konstruiranim zapletima. Koliko takav tekst redatelju ostavlja prostora za vlastitu interpretaciju, a koliko zahtijeva poštovanje gotovo matematičke dramaturške strukture?

- Kod Christie je dramaturška konstrukcija nešto što morate poštovati jer je ona temelj cijele igre s publikom. Svaka informacija ima svoje mjesto, svaki detalj može postati važan i svaki lik mora imati svoj razlog za ono što govori i radi. Ali upravo unutar te preciznosti postoji mnogo prostora za interpretaciju. Mene zanima što se događa između replika, što likovi prešućuju, kako se međusobno promatraju i koliko kontroliraju vlastito ponašanje. Tekst je čvrsta konstrukcija, ali ljudi unutar nje nisu matematičke formule. Oni su kontradiktorni, ranjivi i često sami sebi ne razumiju motive. Tu počinje redateljski posao.

Kriminalistički žanr u kazalištu ima drukčije zakonitosti nego na filmu ili televiziji. Kako na sceni gradite napetost i osjećaj neizvjesnosti, kad nemate mogućnost filmske montaže i krupnog plana?

- Kazalište ima jednu veliku prednost: publika istodobno s glumcima dijeli isti prostor i isto vrijeme. Ne možemo joj filmski nametnuti što će gledati, ali možemo pažljivo graditi njezinu pozornost. Napetost nastaje iz ritma, tišine, pogleda, promjene odnosa među likovima i načina na koji se informacije otkrivaju ili skrivaju. U kriminalističkoj priči posebno je važno da publika stalno ima osjećaj kako nešto zna, ali nikada nije sasvim sigurna što to znanje znači. Volim kad gledatelj postane aktivni sudionik predstave, kad promatra svaki detalj i pokušava biti korak ispred likova. I onda se, naravno, pokaže da je možda cijelo vrijeme gledao u pogrešnom smjeru.

Iako je u središtu ubojstvo, komad otvara i pitanja krivnje, odgovornosti, prošlosti i trauma. Koja vam se od tih tema pokazala najvažnijom tijekom rada na predstavi?

- Najviše me zanima odnos osobne krivnje i odgovornosti društva. Često nas privlači ideja da se sve može objasniti karakterom pojedinca, njegovim odlukama i njegovom prošlošću. Ali što kad su nečiji postupci posljedica sustava koji je zakazao? Što kad oni koji su imali moć zaštititi nekoga nisu napravili ništa? Christie vrlo vješto gradi kriminalistički zaplet, ali ispod njega postoje pitanja koja nisu nimalo jednostavna. Prošlost nije nešto što je moguće samo zaključati u sobu i zaboraviti. Ona nastavlja djelovati na ljude, čak i onda kada vjeruju da su je ostavili iza sebe. Zanimalo me je kako se odgovornost prenosi, skriva, izbjegava i naposljetku vraća onima koji su mislili da su od nje pobjegli.

U "Mišolovki" nitko nije sasvim onakav kakvim se predstavlja. Govori li nam taj komad, osim o zločinu, i nešto o našoj potrebi da skrivamo vlastitu prošlost i kontroliramo sliku koju drugi imaju o nama?

- Apsolutno. Svi mi na neki način režiramo vlastiti javni nastup. Biramo što ćemo pokazati, što ćemo prešutjeti i kakav dojam želimo ostaviti. To ne mora nužno biti nešto loše; svi imamo potrebu za privatnošću i zaštitom. Ali postaje zanimljivo kad slika koju stvaramo o sebi postane važnija od onoga što doista jesmo. U "Mišolovki" likovi ne skrivaju samo konkretne informacije nego i dijelove sebe koje ne žele priznati ni drugima ni sebi. Upravo zato mi je taj komad zanimljiv i danas. U vremenu u kojem toliko pažnje posvećujemo vlastitoj slici u javnosti, pitanje što se nalazi iza nje postaje još aktualnije.

Koliko su scenografija, rasvjeta i zvuk važni u stvaranju atmosfere nelagode i prijetnje? Može li prostor u ovakvoj predstavi postati gotovo zaseban lik?

- Prostor je u "Mišolovki" iznimno važan jer je istodobno utočište i zamka. Likovi su okupljeni na mjestu koje bi im trebalo pružiti sigurnost, ali postupno shvaćamo da iz tog prostora ne mogu jednostavno pobjeći, bar ne psihološki. Zatvoren prostor stvara posebnu vrstu pritiska: ljudi su prisiljeni biti zajedno, promatrati jedni druge i reagirati na ono što se događa. Scenografija, rasvjeta i zvuk pomažu nam da taj pritisak gradimo, ali meni je uvijek najvažnije da oni proizlaze iz same dramske situacije, a ne da budu samo dekorativni elementi. Prostor može postati gotovo zaseban lik kad počne utjecati na ponašanje ljudi, kad određuje što mogu vidjeti, čuti ili sakriti.

Što vam je tijekom proba bilo najveći redateljski izazov? Je li vas nešto u tekstu ili glumačkim interpretacijama iznenadilo i možda promijenilo vašu početnu zamisao?

- Najveći izazov bio je pronaći ravnotežu između preciznosti kriminalističkog žanra i živih, uvjerljivih ljudskih odnosa. Kod ovakvog teksta lako je upasti u zamku da glumci igraju sumnju umjesto da igraju ljude koji imaju svoje ciljeve, strahove i razloge za ponašanje. Publika mora osjetiti da svaki lik ima vlastiti život i izvan onoga što trenutačno vidimo na sceni. Uvijek me zanima što glumci donesu tekstu, jer redateljska zamisao nikada ne bi trebala biti zatvoren sustav u koji se svi samo uklapaju. Dobar proces podrazumijeva da se početna ideja mijenja, nadograđuje i ponekad dovodi u pitanje. Najzanimljiviji su mi trenuci kada lik odjednom počne funkcionirati na način koji nisam unaprijed planirala, a koji se pokaže potpuno logičnim.

Što je, prema vašem mišljenju, razlog njezine iznimne dugovječnosti? Je li riječ samo o privlačnosti dobre zagonetke ili o nečemu dubljem?

- Dobra zagonetka svakako je važan dio uspjeha, ali mislim da to nije dovoljno da bi neko djelo toliko dugo trajalo. "Mišolovka" je i priča o ljudskoj prirodi, o tome koliko malo znamo o ljudima s kojima dijelimo prostor i koliko smo spremni vjerovati vlastitim procjenama. Christie razumije da nas ne privlači samo pitanje tko je počinio zločin nego i pitanje zašto smo nekome vjerovali, zašto smo nekoga unaprijed osumnjičili i koliko nas vlastite predrasude mogu odvesti u pogrešnom smjeru. Osim toga, njezina dramaturgija funkcionira gotovo kao savršeno sastavljen mehanizam. Kad se taj mehanizam spoji s temama koje su i dalje ljudski prepoznatljive, dobivate djelo koje može komunicirati s vrlo različitim generacijama publike.

Živimo u vremenu goleme popularnosti kriminalističkih serija, dokumentaraca i true crime sadržaja. Mislite li da današnja publika drukčije čita Agathu Christie nego publika u vrijeme nastanka njezinih djela?

- Sigurno. Današnja publika navikla je na kriminalističke priče, stalne obrate i složene istrage. Gledatelji su postali vrlo vješti u prepoznavanju žanrovskih pravila, a često i u predviđanju onoga što slijedi. Ali mislim da upravo zato Christie i dalje funkcionira. Ona se ne oslanja samo na skrivanje informacija nego i na način na koji ih organizira, na naše predrasude i na to koliko smo spremni vjerovati onome što nam se čini očitim. Današnji gledatelj možda brže prepoznaje određene obrasce, ali to ne znači da ih lakše razotkriva. Kazalište pritom nudi nešto drukčije od ekrana: publika ne može premotati prizor niti se vratiti na detalj koji joj je promaknuo. Sve se događa pred njom, u stvarnom vremenu, i svatko u publici ima svoju verziju priče. To mi je posebno uzbudljivo.

“Mišolovka" je poznata i po tradiciji čuvanja tajne njezina raspleta. Što biste poručili osječkoj publici koja će nakon predstave poželjeti otkriti tko je ubojica?

- Poručila bih im da slobodno razgovaraju o predstavi, da raspravljaju o svojim sumnjama i da pokušaju uvjeriti jedni druge u vlastite teorije, ali da onima koji je još nisu gledali ne otkrivaju rasplet. To je dio posebnog kazališnog rituala koji “Mišolovku” prati desetljećima. Ipak, voljela bih da nakon predstave ne ostanu samo na pitanju tko je ubojica. Zanimat će me i zašto su nekome vjerovali, što ih je navelo na pogrešan zaključak i jesu li se tijekom predstave možda prepoznali u nekoj od predrasuda ili procjena koje su donosili o likovima. Jer dobra kriminalistička priča ne završava kad saznamo tko je kriv. Tada tek počinjemo razmišljati o tome što smo zapravo gledali.