Predstava "Maratonci trče počasni krug" u HNK-u u Osijeku bit će izvedena u petak, 25. rujna i u subotu, 26. rujna, što će biti jubilarna, 50. izvedba.

Već pri samom spomenu naslova kultne komedije javljaju se brojne asocijacije i u sjećanje nam naviru slike, glumci i citati iz jednog od najgledanijih filmova ovih prostora. Filmu je prethodila drama koju je Dušan Kovačević napisao na trećoj godini studija dramaturgije (1972.). Ona se uskoro zatim postavlja u Ateljeu 212 u režiji Ljubomira Draškića, a nepunih deset godina poslije Slobodan Šijan prema njoj režira legendarni film. Osječku predstavu režirala je Olja Đorđević, koja je i autorica ove adaptacije. O predstavi smo porazgovarali s ravnateljem Drame HNK-a u Osijeku i članom sjajnog ansambla "Maratonaca", Duškom Modrinićem.

“Maratonci trče počasni krug" jedan je od onih naslova koje publika gotovo automatski povezuje s legendarnim filmom Slobodana Šijana. Koliko je bilo teško napraviti kazališne "Maratonce" nakon filma koji je postao dio kolektivne memorije?

- Odmah na početku drame Olja i Kristina, koje glume Ivana Soldo Čabraja i Petra Bernarda Blašković, najave gledateljima da se kane svake iluzije o tome da predstava ima namjeru kopirati film. To nam je bila i polazišna točka. Krenuli smo od dramskog izvornika u kojem se radnja odvija sedamdesetih godina prošlog stoljeća i koji je napisan prije filmskog uprizorenja. Tako da smo, kao i kod svake predstave, imali radost stvaranja nečeg svojeg. Film je sam po sebi jedan od klasika kojem možemo zahvaliti i na tome što postoji toliki interes za istu dramu.

Kovačević je dramu napisao još 1972., dakle puno prije filma. Što vas danas najviše iznenađuje u tom tekstu – njegova aktualnost, crni humor ili možda način na koji govori o obitelji i društvu?

- Odlika je dobrih dramskih tekstova ta da su uvijek aktualni. Najbolji primjer za to su grčke komedije i tragedije, koje nam pokazuju da se ljudi tisućama godina bave istim problemima i zanimacijama, koje s vremenom samo promijene svoj oblik.

Vi igrate Milutina Topalovića. Kako biste ga opisali u jednoj rečenici?

- Najrazumniji čovjek u nerazumnoj obitelji - čvrst, strog, autoritativan i najpravedniji među njima.

Koliko vam je u izgradnji Milutina pomoglo to što publika već ima vrlo snažnu predodžbu o likovima iz filma? Je li to prednost ili opterećenje?

- Bio sam lišen tog opterećenja jer je svaki od glumaca iz filma neponovljiv i karakterno jedinstven. Bilo bi karikaturalno ići u neko oponašanje jer je ono nemoguće. Ljudi svakog od njih identificiraju kroz uloge koje su ostvarili, što je nama dalo prostor da ih napravimo svojima te ih zajednički predstavimo i usadimo u nečiji novi doživljaj i pamćenje.

KRISTIJAN CIMER

Postoji li nešto u Milutinu što vam je kao glumcu bilo posebno teško pronaći?

- Nije bilo nikakvih poteškoća. Kao i svaku ulogu, gradimo ju od prve čitaće probe. Pravi užitak kreće kada krenemo u prostor i počinjemo nadograđivati zamišljeno zajedno s redateljskim uputama. Morali smo uzeti u obzir da većina nas igra likove starije od sebe, pa smo se, osim izvrsne maske, za koju posebno pohvaljujem cure iz šminkeraja i njihovu šeficu, kreatoricu maske, vlasulja i frizura Ružicu Miler, morali i tjelesno prilagoditi. Svi osim Miroslava Čabraje – on je rođeni Laki.

Topalovići su obitelj, ali i svojevrsna mala društvena zajednica. Koliko je za ovu predstavu bilo važno da ansambl funkcionira kao jedna cjelina?

- Predstava je kruna procesa u kojem sudjeluje više timova. Vrhunski posao odradile su naše radionice, naši majstori i naši scenski radnici. Svi oni omogućuju da mi kao glumački tim predstavu iznesemo od početka do kraja na jednako odgovoran i kvalitetan način. Imamo sreću da naš ansambl i inače jako dobro funkcionira i ima svoj kontinuitet.

Je li se među vama razvila neka posebna "obiteljska" dinamika?

- Kako da ne! I njegujemo je i danas. Uvijek netko nekoga zove Deda. Imali smo sreću da smo s ovom predstavom i dosta gostovali, a u listopadu nas očekuju gostovanja u Krapini i Puli, što još dodatno učvršćuje tu obiteljsku dinamiku.

Koliko je u ovakvoj predstavi važan ritam? "Maratonci" imaju vrlo precizne replike i gotovo glazbenu dinamiku dijaloga.

- Jako je važan. Imali smo sreću što je naša redateljica Olja Đorđević jako odrješita po tom pitanju. Majstorica je vodvilja, u kojima je preciznost izuzetno važna, i to je implementirala i u "Maratonce". Za istu stvar u koreografskom dijelu bila je zadužena Andrea Kulešević.

Je li satira "Maratonaca" izgubila nešto od svoje snage – ili je, upravo suprotno, postala još aktualnija?

- Ništa. I dalje je jednako aktualna, i dalje ismijava ljudsku pohlepu, sebičnost, licemjerje i borbu za novac. Dakle, aktualna je i dalje i uvijek će biti.

Što mislite, zašto publika i dalje toliko voli ovu vrstu crnog humora? Što nam smijeh pred smrću govori o nama?

- Publika voli crni humor jer se s pomoću njega može suočiti s temama koje su teške i neugodne. Smijeh je sam po sebi opozit strahu i tuzi, svemu onome što ne bismo htjeli da nam se dogodi u životu.

Filmski dio predstave posebno je atraktivan. Što pamtite sa snimanja tog urnebesnog dijela?

- Definitivno trenutak kada je naš kolega Mirko Ilibašić, koji u filmu igra lik Pecaroša, nastavio hodati još nekoliko stotina metara jer nije čuo da je snimanje scene zaustavljeno… onda smo ga pustili da još malo hoda.

Kad biste morali birati omiljenu scenu iz predstave, koja bi to bila i zašto?

- Izdvojio bih scenu pokopa, koja kroz grotesku i crni humor ruši ozbiljnost pogrebnog obreda. To je ujedno i jedini trenutak u drami kada smo gotovo svi zajedno na sceni (osim u uvodnom i završnom songu), jer nema kolege Matije Kačana, koji glumi Bilija Pitona, ali on ionako grobljem tumara noću. Volio bih ovom prilikom izdvojiti i ostale kolege u predstavi koje dosad nisam naveo, a to su Ivica Lučić u ulozi dede Maksa, koji je i inače najstariji, zatim Antonio Jakupčević, koji je za ulogu Aksentija osvojio nagradu za najboljeg mladog glumca na Internacionalnim teatarskim susretima u Brčkom, Aljoša Čepl u ulozi Mirka, Vladimir Tintor u ulozi Đenke te Eduard Srčnik kao Pregaženi čovjek. Tu je i dio autorskog tima: Dubravka Skvrce, koja je osvojila nagradu za najbolji kostim na festivalima u Brčkom i Prijedoru, Saša Latinović kao jezični savjetnik, scenografkinja Ljubica Petrović, autori glazbe Irena Popović i Nikola Dragović, autorica songova Danica Nikolić Nikolić te oblikovatelj svjetla Tomislav Kobia. Te intendant Vladimir Ham i tadašnji ravnatelj drame Miroslav Čabraja, koji su ovu predstavu stavili na repertoar. Svima velika hvala, a napose našoj dragoj publici.