Trinaest godina nakon što je objavljen njezin roman prvijenac "Esekerski capriccio", u nakladi Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku svjetlo dana ugledala je druga knjiga Željke Živković. U tom labavom romanu, ili bolje rečeno pismohodu, naslovljenom "Rock romantičarka sa Sjenjaka", poznata osječka televizijska novinarka donosi priču o svojoj mladosti, Osijeku, novinarstvu i ponajviše glazbi osamdesetih.

Gotovo svake večeri Željka odlazi u duge šetnje gradom na Dravi skupiti desetak tisuća koraka, gdje joj, kako kaže, naviru brojne ideje. Upravo u tim šetnjama rodila se i ideja o nedavno objavljenoj knjizi, čija je urednica književna kritičarka Jagna Pogačnik te za koju su predgovore napisali klavijaturist Bajage & Instruktora Saša Lokner i frontmen Zabranjenog pušenja Sejo Sexon. Rock romantičarka sa Sjenjaka pismohod je predstavila pred brojnim zainteresiranima u svom najdražem kvartu, a što je o svemu ispričala za naš list, saznajte u nastavku.

Po čemu ćete pamtiti promociju knjige na vašem Sjenjaku? Jesu li vam se uopće slegnuli dojmovi?

- Uh, dojmovi su još uvijek jako svježi i nisam sigurna da su se slegli. Nisam očekivala da će na promociju doći toliko ljudi - od prijatelja moje djece do znanih i neznanih susjeda sa Sjenjaka. Od malenih unuka mojih prijateljica do mojih školskih prijatelja, od kolega novinara do onih koji su potegli iz Zagreba kako bi tu večer bili sa mnom. Promociju ću, uz to, pamtiti po predivnom ugođaju, osmijesima i pjesmama koje je izvela PopRockEkipa. Nekako sam baš ponosna što smo uspjeli Osijeku dodati malo boje iz nekih prošlih vremena. Možda ću je najviše pamtiti po rečenici moje prijateljice i urednice knjige, Jagne Pogačnik, da "Željka okuplja ljude čak i kad napiše knjigu". Jer, kako sam čula, nakon promocije, druženja su se nastavila u obližnjim kafićima, i to je zapravo ono najljepše.

Že

JOSIP ĆUTUNIć

Što ste tijekom dugih šetnji Osijekom naučili o gradu, sugrađanima, ali i o sebi?

- Naučila sam jako puno, a učim još uvijek. O gradu sam naučila da je to doista najljepši grad na svijetu jer u večernjim šetnjama otkrivam one sitne detalje koje tijekom dana baš i ne primjećujem. Doslovno mi svaki moj korak govori koliko pripadam Osijeku iako mislim da bi neke stvari morale biti i mnogo bolje. E, sad, što se tiče sugrađana, to je priča bez kraja. Hajmo to reći ovako - shvatila sam da su oni najispravniji ljudi vrlo skromni i žive po nekim svojim pravilima. Usto mnogi od njih čine jako puno za grad, a to se čak i ne zna ili se ne zna dovoljno. Zato mi je uvijek izazov pronalaziti takve sugovornike za moja jutarnja javljanja u "Dobro jutro, Hrvatska". Treba nam više pozitive i kreativnosti, jer to je ono pogonsko gorivo koje bi nas sve trebalo motivirati da budemo bolji i sretniji ljudi. O sebi još uvijek učim, ali tijekom šetnji shvaćam da sam u isto vrijeme i jaka, ali i sanjar. Da ponekad živim kroz refrene najdražih pjesama, da ne odustajem lako, da katkad u mislima pričam sa zvijezdama i Mjesecom, da poštujem različitost i pravo na vlastiti izbor. Da su mi strašno važne te osamdesete kada sam postala ono što sam danas; jer otad dijelim ljude na one dobre i na one manje dobre. Statusi, diplome, izgled i nacionalnost me ne zanimaju. Ako su ljudi dobri, jednako ću se povezati i s doktorom znanosti i s prodavačima na tržnici. Kad nekog zavolim, uistinu volim bez kalkulacija - svim srcem.

Čime vas današnji Osijek najviše podsjeća na Osijek vaše mladosti? U čemu se, s druge strane, po vašem mišljenju najviše razlikuje u odnosu prema osamdesetima?

- Osamdesete su bile godine kad su mladi vjerovali da riječi pjesama imaju smisla, da se kroz djela isplati boriti za bolju budućnost, da je prijateljstvo nešto najljepše, da treba razmišljati svojom glavom i ne biti površan. No vremena se mijenjaju, pa tako i ljudi. Mnogo je danas nesigurnosti i bježanja u samoga sebe. Mnogo je zavisti i shvaćanja da je samo materijalno važno: a nije, barem ne u mom mikrokozmosu. Da, neke su stvari danas bolje, lakše i dostupnije nego prije, ali neke su i puno lošije. Na svakome je da izabere neki svoj put.

Tko su zapravo glavni likovi u vašem pismohodu "Rock romantičarka sa Sjenjaka"?

- Likova je mnogo, ali možda je baš Osijek glavni lik. Doživljen kroz moju vlastitu priču, neke moje ljude, kroz pjesme i tog Nekoga kome u knjizi pišem pisma.

Osijek nije jedini grad značajnije prisutan u knjizi jer važnu ulogu ima i Sarajevo. Koja je vaša veza sa Sarajevom te kako biste bosanskohercegovačku prijestolnicu usporedili s Osijekom?

- Sarajevo je moja velika ljubav jer je bakin brat tamo radio kao redoviti profesor na Veterinarskom fakultetu. S njim sam kao mala često šetala promenadom i svaka bi šetnja završila sokom u Tvrđi "Kod topa". Puno mi je pričao o Sarajevu i kad sam prvi put posjetila taj grad, osjetila sam tu neku posebnu vezu, kao da je Osijek u Sarajevu, a Sarajevo u Osijeku. Jer tamo se stvarno osjećam kao kod kuće. Naravno, tomu su pridonijeli i neki bendovi koji su mi još uvijek jako važni. Ta otvorenost, ljubaznost, taj duh i humor, to je ono što u mom svijetu spaja ta dva grada.

Kako je došlo do toga da predgovore za knjigu napišu Saša Lokner i Sejo Sexon te što to znači za vas?

- Seju sam upoznala kad sam radila intervju s njim za Radio Osijek i odmah smo nekako kliknuli. Jedan dan sam ga nazvala i pitala bi li htio pročitati knjigu i napisati par riječi ako misli da je to što sam napisala dobro. Drugi dan navečer na mail mi je stigao predgovor nakon kojeg sam plakala jedno dva sata jer je prepoznao u tekstu sve ono što sam htjela. Na zadnjem koncertu Bajage & Instruktora u Osijeku ja se jedina nisam htjela fotkati s Bajagom, nego s Loknerom. Doslovno 40 godina pričam kako bih željela klavir svirati kao on. Ono što nas je povezalo je ta rock-filozofija po kojoj živimo, čini se, sve troje - bez kompliciranja, jednostavno i iskreno.

Recite nam nešto o vašem nedavno okupljenom zboru PopRockEkipa. S kojom je idejom taj zbor nastao, tko ga čini?

- Ideja je nastala u šetnji gradom dok mi je u glavi svirao ex YU rock. Pomislila sam da bi bilo lijepo pjevati i danas te pjesme iz osamdesetih i vratiti tu pozitivnu energiju. Danas u zboru pjeva dvadesetak žena i, kao u nekim sličnim zborovima, nema audicije, nema nota - samo dobra volja, druženje i čista radost. Energija je nevjerojatna, obožavam sve cure i našeg gitarista Darija Šarliju. Toliko podrške i sreće dok pjevamo nisam mogla ni sanjati. Kad vidim njihove osmijehe, svijet odmah postaje bolje mjesto.

USTUPLJENO

S ovim vremenskim odmakom, što možete reći, čemu su vas naučili tekstovi vaših omiljenih rock-pjesama iz osamdesetih? Koja je vaša životna deviza?

- Rock za mene nikad nisu bile samo pjesme nego način života. Identitet, pripadanje, bunt protiv nepravde, poštovanje različitosti, sloboda. Uz rock sam shvatila da je okej biti drugačiji i svoj. Furati svoj film i boriti se za ljubav, pravdu i slobodu. Biti dobar. Misliti svojom glavom. Živjeti i pjevati. U sadašnjosti.

Možete li za kraj izdvojiti nekoliko omiljenih pjesama bez kojih vam je teško zamisliti glazbenu povijest, ali i vašu svakodnevicu?

- To ne mogu jer previše je važnih pjesama koje su mi na neki način bile vodič kroz moj život. Ali na kraju knjige se nalazi play lista rock romantičarke sa Sjenjaka, tako da u njoj leži dio odgovora na ovo pitanje. Na play listi je 89 pjesama, ali zapravo ih je i više - i u svakoj je dio mene!