Sjajna hrvatska književnica Mihaela Gašpar i novim je romanom potvrdila kako zna na literarno iznimno dojmljiv način stvoriti moćnu obiteljsku psihološku dramu utemeljenu na mračnoj podlozi teških socijalnih uvjeta.

Tri razine

Ovog se puta autorica opredijelila za pripovijedanje u prvom licu muškog roda, a način na koji pristupa pripovijedanju, kao i tema, donekle podsjećaju na malo remek-djelo suvremenog filma, briljantnu francusku dramu "Irréversible" ("Nepovratno") s kojom su 2002. godine redatelj Gaspar Noé te glumci Monica Bellucci, Vincent Cassel i Albert Dupontel izgradili krajnje dojmljivu priču o brutalnom silovanju mlade žene. Roman "Treće noći" ne obrađuje motiv silovanja, ali je završetak mučan kao i zločin iz spomenutog filma koji počinje šokantno nasilnim ubojstvom nakon kojeg nam je jasno da ćemo svjedočiti nečem ružnom i teškom. Slično je i kod Mihaele Gašpar koja svoj novi roman počinje rečenicom koja također ne ostavlja sumnje u mrak koji sllijedi. Jer, kad nam glavni lik u prvoj rečenici kaže: "Kad sam otišao, znao sam da se više nikada neću spustiti među ljude.", jasno je da nas očekuje bolna i teška priča koja je dovela do tako drastične odluke.

Ustupljeno

Naravno, ta se očekivanja i ostvaruju pri čemu autorica radnju razvija na trima razinama. Prva i početna vezana je uz lik spomenutog nesretnika koji iz svog mjestašca negdje u kontinentalnom dijelu Hrvatske kreće prema ne odveć udaljenim planinama. Sa sobom uzima tek neke sitnice i čitatelju je jasno da povratka natrag neće biti i da nesretnik odlazi da bi skončao svoj život. Iz njegovih razmišljanja tijekom tog putovanja sve očitije postaje da je njegova odluka posljedica teške obiteljske tragedije, a o čemu je točno riječ saznat ćemo, logično, tek na kraju ovog moćnog i mračnog romana koji teško koga može ostaviti ravnodušnim.

Drugi dio radnje Mihaela Gašpar posvećuje životu nesretnog junaka prateći ga od trenutka rođenja pa do tog nesretnog i očajničkog hoda prema smrti pri čemu je, za razliku od njegovih misli i stanja svijesti u kojem hoda u susret smrti, način pripovijedanja na ove razine puno razumljiviji i bliži klasičnom realističkom pristupu pa ćemo tako saznati sve najbitnije pojedinosti njegova života – od rođenja i djetinjstva u siromašnoj obitelji sitnog kradljivca (kokošara), preko bijega od kuće, dobročinstva obitelji koja ga je primila i školovala, poznanstva i velike ljubavi s Klarom te njihova braka koji se, nažalost, iz sreće pretvara u moru i vodi do strašne i bolne tragedije nakon koje glavni neimenovani lik drugog izlaza osim smrti ne vidi.

Suđenice

Treća razina radnje romana "Treće noći" posvećena je čuvenim mitološkim Suđenicama, nadnaravnim ženskim bićima koja određuju sudbinu čovjeka i to tako da tri noći posjećuju novorođeno dijete kako bi mu prorekle životni put, sreću i dan smrti. U grčkoj su mitologiji poznate kao Moire (ili Mojre), kćeri Zeusa i Temide. Kloto prede nit života, Lahezis je mjeri, a Atropa je kida. U romanu Mihaele Gašpar, koji je i naslovom vezan uz njih i njihov dolazak treće noći, one nemaju imena, već samo funkcije – ona koja prede, ona koja mjeri i ona koja reže, a radnju prate na taj način da između pojedinih poglavlja komentiraju život nesretnika kojem se sprema smrt pojašnjavajući s jedne metafizičke i filozofske razine što se, po njihovom mišljenju, dogodilo te zašto nije moglo biti drukčije. Ta razina radnje i poruke koje se kroz nju iznose su, ustvari, temeljni stav ove knjige koja potvrđuje kako osobe koje su u djetinjstvu i teško emocionalno i psihički ranjene najčešće ne mogu nadići te patnje te, usprkos velikom trudu, prije ili kasnije podlegnu mraku koji je u njih ugrađen za teških dana ranog djetinjstva.

Upravo takvi su likovi Klare i našeg neimenovanog antijunaka. Nesretni ljudi koji su mogli i sigurno bi bili dobri da ih drugi u za formiranje ličnosti najznačajnijem razdoblju mladosti nisu nepovratno oštetili. I Klara i njezin suprug uspijevaju na trenutke pobjeći zlu, ali ih u konačnici ono uvijek sustigne i pridonese novoj nesreći, tuzi i boli pretvarajući im život u novu patnju. Sve to autorica prati vrlo razvijenim stilskim umijećem u kojem se klasično pripovijedanje spaja s uspješno iznesenim slikama svijesti osobe koja je pri kraju svojih psihičkih snaga i sve brže klizi u ludilo i košmar, a sve je to upotpunjeno slapovima riječi koje izgovaraju Suđenice koje, a to priznaju i one same, ništa bitnije u ljudskoj sudbini ne mogu promijeniti.

Posebnu vrijednost priči daje dobro upravljajne radnjom pri čemu Mihaela Gašpar naznakama tragedije koja je za sve kriva čitatelja stalno privlači i držeći ga u neizvjesnosti koja, logično, raste kako se približava furiozni završetak romana koji ide u red onih djela koja potvrđuju kako čak ni velike ljubavi prema djeci, onakve kakvu su prema nesretnom glavnom liku gajile njegova majka i baka, ne mogu nadjačati nezainteresiranost i nedostatak očinske ljubavi. Sve u svemu, Mihaela Gašpar podarila nam je još jedan literarni crni biser koji se idealno uklapa u njezin svake pažnje vrijedan književni opus.