U sklopu Književnih večeri Osječkog ljeta kulture, u Sakuntala parku održan je Portret umjetnice Monike Herceg. Ova je pjesnikinja, dramatičarka, prozaistica i urednica ujedno i dobitnica najvažnijih pjesničkih nagrada poput Nagrade Goran za mlade pjesnike, Kvirinove nagrade za mlade pjesnike, nagrade Fran Galović, nagrade Slavić i mnogih drugih. Tu se izdvaja i nagrada "Europski pjesnik slobode" koju je dobila 2022. za svoju zbirku "Lovostaj" te tako postala najmlađa dobitnica u njezinoj povijesti. Monika Herceg osobno u razgovoru s Ivanom Šojat predstavila se publici, a njezine pjesme u maniri pravih večeri poezije čitala je dobro poznata osječka glumica Antonia Mrkonjić.

Pjesnički aktivizam

- Monika je mlada žena od 33 godine s već impresivnom biografijom, a brojna njezina djela prevedena su na desetke jezika. Ona je, za mene, čudo. Otkrila sam je prije nekoliko godina i kada sam pročitala njezinu poeziju, prošli su me trnci. Imala sam osjećaj kao da me netko rastavio na komadiće i onda opet sastavio, zaista su me dugo pratili njezini stihovi. Monikina je poezija šamanska, ona je spona između zemlje i neba. Ujedinjuje stvaralačku energiju u poeziji i katarzu, dvije vrlo važne stvari za zdravlje uma. Loš položaj iz kojeg je krenula zajedno dijelimo i zbog toga je došla do tankoćutnosti, ljudske priče takozvanih "malih ljudi" tako lijepo opisuje odašiljući poruku da trebamo prigrliti tugu kako bismo razumjeli sreću - rekla je Ivana Šojat.

U Monikinoj poeziji veliku ulogu igra djetinjstvo u selu Pecki i mjesto gdje se rodila, maleni zaselak Bjelovac pokraj Siska. Godinu dana nakon njezina rođenja nastupio je rat, tako da je s obitelji živjela deset godina u izbjeglištvu mijenjajući kućerke i straćare. Ipak, to iskustvo podarilo joj je zahvalnost i brojne životne lekcije, kaže.

- To je dio jednadžbe koji ti omogućava da, znajući što je bilo iza, možeš biti zahvalan na onome što je sada i onome što tek dolazi. Sretna sam svaki dan kad shvatim da ne moram razmišljati hoću li danas jesti, moja majka to nije imala. Bjelovac je jedno potpuno izolirano mjesto gdje se i danas rado vraćam. To je kraj u kojemu se, ako si čovjek dopusti, doista može dogoditi duboka povezanost zemlje i neba. Ta prizemljenost vezana je uz naša očekivanja, ja čvrsto vjerujem da sve pripada svima, ništa nam nije obećano. Upravo te zemlja uči poniznosti. Samo rastući možeš prisvajati nebo, a neba je beskonačno puno. Priroda u tišini razgovara, nismo ni svjesni da svjedočimo nevidljivom svijetu empatije i predivne komunikacije mimo nas. U toj prirodi leži odgovor kako da se nosimo sa samim sobom. Trebamo raditi sve kako bismo dotaknuli zvijezde, pružati ruke prema gore i shvaćati što želimo dotaknuti umjesto da gledamo bez razmišljanja prema svijetu - ističe Herceg.

Ivana Šojat istaknula je kako se ženama vrlo lako prodaje priča da su slabiji spol, zbog čega djeluju kao služavke u društvu, stavljajući sebe u drugi plan. Monikin aktivizam seže dalje od brige o ženama, kaže, jer zagovara i prava migranata, stoga Šojat postavlja glavno pitanje: Može li se uopće biti umjetnikom ako ne pokušavaš učiniti svijet boljim mjestom?

ELENA LUKIĆ

- Aktivizam nije nužan za sve umjetnike i ne treba podcjenjivati publiku s obzirom na predmet interesa. Važno je živjeti svoju istinu, ja nikada nisam mogla šutjeti. Svaki put kada sam prešutjela, morala sam se izlajati jer nisam mogla spavati sama sa sobom. U posljednjih 30 godina svijet se jako promijenio, pogotovo pozicije umjetnosti. Engleski jezik nam je postao puno fleksibilniji od materinjeg, a ako je jezik ugrožen, onda je i književnost. Upravo je književnost mjesto gdje se rađaju ideje koje mogu promijeniti percepcije i mikrosvjetove kako bi utjecala i na većoj razini. Naprosto nas se svijet prestao ticati, a aktivizam je, kao artikulacija problema u društvu, pitanje kulture. Ja moram biti sposobna razmišljati o okruženju i biti kritički nastrojena, to sam jednostavno prelomila sama sa sobom. To je društveni angažman koji je meni osobno bitan kao i kritika politike koja dolazi s njime - odgovara Herceg.

Teorija slobode i tuge

Kao žene živimo u boljem vremenu jer su ženska prava izborena iako se u brojnim zemljama mnogi i dalje bore za svoje slobode. Monika Herceg i sama svjedoči velikom broju femicida i rodne neravnopravnosti, stoga su teme koje se tiču patrijarhata često temelj njezina stvaralaštva.

- To su naše stvarnosti, jako je važno da sve mi krenemo shvaćati da što prije prisvojimo prostor slobode, to će on prije biti koristan našoj djeci. Moramo i djevojčice i dječake odgajati s ljubavlju i nježnošću jer patrijarhat je nanio štetu svima. Žene se i dalje gledaju kroz prizme. S ovolikim brojem nagrada nikada mi ništa nije bilo dano. Morala sam osmisliti i pokrenuti neki projekt da bih mogla raditi, tako sam stekla neovisnost i nije mi žao, ali kolege na mom mjestu bi vrlo vjerojatno već bili shvaćeni kao geniji. Drago mi je da mogu bar otvoreno razgovarati o tome, ne sramim se zadirati u teme koje su mi bitne poput ženskog orgazma. Žena doista može biti istovremeno lijepa, senzualna i pametna. Moramo se početi oslobađati svih tabua i stvarati prostore slobode kroz razbijanje stigmi - objašnjava Herceg.

Jedan od brojnih tabua je tuga i gubitak odnosa, ističe autorica. Ustaljeno nam je reći da treba nastaviti dalje i izbjeći susret s tugom, no upravo je ona izuzetno ljekovita za ljudski duh.

- Tuga proširuje naš kapacitet i volumen. Nije nužno tugovati sa sobom, nekad možemo tugovati prolazeći kroz sudbine u književnosti i razvijajući suosjećanje. Kao društvo, trebamo shvatiti koliko je važno plakati. Djeci se i danas govori da ne plaču, umjesto da sve to iziđe van. Ono neisplakano često ostane u našem tijelu i poslije se manifestira kao bolest. Moramo naučiti i kako kolektivno tugovati da bismo zacijeljeli kao društvo. Nismo na adekvatan način procesuirali prošli rat, nacionalizam nam je oteo narative o ratu, da patimo kako mi hoćemo i da pokopamo mrtve s poštovanjem. Moj pokojni otac, invalid Domovinskog rata, patio je od PTSP-a, a netko nam je uzeo sve te generacijske priče. Vrijeme je da preuzmemo natrag te narative - zaključuje Herceg dodajući kako trenutno piše roman o tugovanju i pronalaženju slobode.