Nema dugo da se Nova TV pohvalila velikom gledanošću svoga “Dnevnika”. Pali su rekordi, dizala se čaša u zrak i to je posve u redu, da se dobrom rezultatu čeljad veseli. Ima nešto u navici, a Nova je svoje gledatelje kroz godine i odgojila i naviknula da okrenu program tamo gdje je “Dnevnik Nove TV”. Samo, u čemu je tajna?! Sve informativne emisije često su jedna na drugu nalik, bar što se odabira ozbiljnih tema tiče, tek je obrada ponešto drukčija. Ali nije to drukčije u smislu analitike, u smislu kritike. Drukčija je emocija.

E, u “Dnevniku Nove TV” tako i prilog rađen u povodu Dana učitelja. Reporteri, valjda iz svih dopisništava, dobili su zadatak da idu po gradu i pitaju pučanstvo sjeća li se svojih učitelja i učiteljica. Svakojakih je odgovora bilo, iskrenih priznanja, ali ništa naprvu srcedrapateljski. Ma, onda je mozak povukao iz ladice uspomenu na učiteljicu Smilju, pa je na tren oživjelo vrijeme bordo kuta i sendve za veliki odmor, pa se ukazaše i drugi neki učitelji, ali nitko poput Smilje. “Ma je li ti to plačeš”, veli ona. “A ti kao nisi”, veli on. Mogao je premijer govoriti štogod hoće u prvih pola sata “Dnevnika” i opet bi mu bilo zaludu. Priča o učiteljima pomela je sve.

E da, emocije. Doduše, to koliko je u redu da nas informativni uradci vabe na suzu, veliko je pitanje, ali upecat smo se očito dali. RTL je sutradan imao priču o udomljenom psiću, taman da se čovjek ima zašto plašiti što će sutra u “Dnevnik” staviti HRT. Znaju i oni da im je probuditi gledateljske osjećajčiće, samo se još moraju domisliti kako.

Ali da se vidi kako je buđenje emocije bilo zadano u svim natječajima za nove projekte, bome, vidi se. Saša Šekoranja, vrsni čovjek od cvijeća, umjetnosti, dizajna, putuje svijetom. Uradak se zove “Savršena mjesta sa Sašom Šekoranjom”. Uistinu obilazi on divna neka mjesta, vrtove, dvorce, mjesta koja bi inspirirala i manje talentiranu čeljad. Produkcija je svjetska i ni na čemu se tu štedjelo nije. Ali dok šeta, toliko ga ponese i zanese, toliko se on razmaše i oduševi da ne pazi gledatelj više ni na što, nego samo strepi da čovjek ne zaboravi disati. Zašto se, međutim, njemu i čuditi, kad i iskusni profesionalci u posljednje vrijeme hiperventiliraju više nego inače. Iva Šulentić raširi oči da su veličine kola od tricikla, samo da pogledom uđe gostu u dušu i um, a sve da bi na koncu mogla iskazati svekoliko divljenje ama svakoj individui koja zasjedne prekoputa nje “Kod nas doma”. O, da je zaslužiti neko gostovanje, pa čuti makar jednom u životu da ti netko govori kako si divan, i kako ti je divna energija, i taj optimizam i plemenitost, i kako moraš dalje tako. Emocija, samo emocija. A s njom je isto kao i s golovima što ih onomad je i nije zabijao Mate Baturina. I emocija, baš kao i vražja lopta, kadikad uđe, a kadikad ne uđe. “Dnevniku Nove” eto ulazi. Emocije nije manjkalo u ponovnom okupljanju glumačke družine koja je prije 20 godina radila “Bitange i princeze”. Da sve bude veselije, veselo okupljanje vodila je Daniela Trbović, a ta je vazda u dobroj formi. Kako je i red, poigrali su se oni i činjenicom da je videoteka bila važno mjesto radnje, a Erotoman važan lik. A onda smo, baš kako je i red, čuli neke od najposebnijih naslova filmova što ih je videoteka nudila u sektoru filmova za odrasle. I bilo je smiješno. A bome bilo je i iznenađenje, jer vremena su druga. Korektnost je ubila humor, pa su makar sitno i to spomenuli gosti u studiju. Bi li “Bitange i princeze” danas bilo moguće snimiti?! Možda je mudrije i ne znati, pa živjeti u kojekakvom uvjerenju.

Emocija. Tko je htio, možda ju je mogao pronaći i u prijenosu izbora za poduzetnika godine. Lijepo je čuti, koliko i nestvarno, kako uoči proglašenja najboljeg Emil Tedeschi, predsjednik žirija, kazuje da je došlo vrijeme za časne ljude kojima je obraz važniji od samog profita i za one senzibilizirane za izgradnju društva mudrosti, solidarnosti i održivosti. Sve to, evo, traži mladost Francuske, koja se ne da s ulica, gdje prosvjeduje i traži školstvo jednako za sve, pa da svi imaju jednake šanse za uspjeh. Sve to traži mladost Španjolske, koja je izišla na ulice zbog Maricarmen Abascal, koja je preminula nakon što su je u njezinoj 87. godini deložirali iz stana u kojem je živjela 70 godina. Dragi su učitelji, udomljeni psići, šetnje savršenim mjestima, nadnaravne pohvale Ive Šulentić i duševni poduzetnici, ali čini se da je ono pravo na ulici. Tamo bi trebalo po emociju.

Ode Goran Bare. Ode čista emocija. Bare je bio taj.