Rujevica. Veliko iščekivanje. Jer dan je idealan za igru. I nema veze što nema navijača. Tko, uostalom, kaže da ih nema!? Nema ovih velikih, sve redom znalaca za arhitekturu, urbanizam, pitanje migranata, međunacionalnih odnosa, pirotehniku i slično. Ali je zato došlo nekoliko tisuća najiskrenijih malih navijača, i to odasvud. Klinci, mali nogometaši, momci i djevojčice mlađi od 14 godine ispunili su tribine pošteno i nadali se najboljem. Njima čak nije bilo važno ni je li selektor Bilić stavio ruku na srce dok je himna svirala. Njima je bilo bitno vidjeti svoje idole u akciji, a onda i pobjedu kakvu, makar kakav gol. A onda je krenula utakmica.

Ooo, kakva je to samo katastrofa bila, epskih gabarita. Golovi su padali kad god bi Englezi to poželjeli, a poželjeli su ih sedam puta. Dobro, možda su poželjeli i koji put više, ali stalo je na sedam. Vrag će ga znati što je nama nedostajalo, teško je vjerovati da nema tu ništa od one poniznosti na koju se pozivao Dalić, a i teško je vjerovati da je skupa s njim i Gospa odlučila krenuti u pečalbu. Ali, na tribinama nekoliko tisuća klinaca! Ako to nije motiv, kvragu što je. Ostadoše klinci nasanjkani, no brzo su oni našli utjehu. Ako već nema dobra razloga da se kunu u Gvardiola i Baturinu, ima itekako smisla da se trgaju za Bellinghamov potpis. Tko zna kad će lola opet na more kvarnersko, makar mu se, sudeći po objavama na društvenim mrežama, itekako svidjelo smočiti se.

Nego, sedam naprema nula. I selektor koji preuzima krivicu. Je li nas to vrijeme pregazilo!? A mi samo što nismo stadione počeli graditi. Stadioni, onaj maksimirski i onaj poljudski iliti splitski. Jednog biti neće, barem ne ovakvog kakvim ga je struka zamislila, jer se narodu ne sviđa i jer je tako rekao premijer. Drugog biti neće, makar narod novi hoće, jer su premijer i njegovi ljudi mišljenja da će sasvim dovoljno biti popraviti stari. Narod i premijer dva su srca bratska. A od stadiona ništa, ništa još. Možda je i bolje s obzirom na onih 7:0 s Rujevice.

Inače, kad već maksimirski stadion spominjemo, nije li upravo divno bilo živjeti izvan metropole, a gledati dnevnike kojima je baviti se sa svima nama, gdje god da smo. Prvo jedno dvadeset pet minuta o štrajku vozača tramvaja u Zagrebu, a onda jedno desetak minuta o stadionu zagrebačkom koji narod neće. Nesretni Gospić i sramotna naša priča o ilegalnom odlagalištu otpada probili su se među vijesti tek kada su pretrage i analize pokazale da se ispitani Ličani mogu pohvaliti onim vječnim kemikalijama u svom biću. I kad smo doznali da je SOA sve znala, ali ili nikom rekla nije, ili je nitko nije shvaćao ozbiljno.

Eto kako regionalne vijesti postanu nacionalne, samo se valja zapitati na tren čega tu još ima da se zna, a da se od nas krije. Sve je, nažalost, puno bliže nama negoli se čini, i nasilni prosvjedi francuskih srednjoškolaca i Španjolska koja je izašla na ulice tražeći priuštivo stanovanje dostojno čovjeka. Razumiju to u “Labirintu”, emisiji HRT-a koja iz sezone u sezonu mudro i pošteno progovara o našim anomalijama. Na svoj način pozabavio se “Labirint” i gospićkim otpadom. Šteta bi bila ne pogledati tu epizodu, makar su “Labirint” i opet šutnuli u kasno nedoba. Ima trenutaka i formata i emisija zbog kojih se isplati koristiti snimalicu i slična neka tehnološka čuda. Nedobu usprkos.

Uglavnom, premda se jesenska utrka programskih noviteta zahuktala, pojedoše nam neke velike teme o njima priču. Možda i bolje, da se dojmovi mrvu slegnu, da se odvrti koja epizoda, da nije ishitrena ocjena. Možda je bolje, pa da i ne spominjemo kako je u najblažu ruku malo neobično da prvo gledamo strani uradak u kojem se putuje naokolo u oldtimerima, a onda naš u kojem se u starim automobilima putuje naokolo. Ionako sve ovisi o kutu iz kojeg se gleda. Neka automobila i tamo i ‘vamo, neka cvijeća i raslinja i tamo i ‘vamo, neka svega i tamo i ‘vamo, jer ako je svjetsko, što ne bi bilo i naše, i što naše ne bi svjetsko bilo.

Treba sve gledati drugim očima, odnosno kroz druge naočale. Odnosno, treba sve gledati kroz čim veće okvire od naočala. Sudeći po ljudstvu što se svako toliko nađe pred kamerom, što veći okvir, to si veća faca i više u trendu. Muškarci su pritom i ekstravagantniji od žena, okviri su im toliki da bi im i Japanska Buba, crtani lik iz “Eustahija Brzića”, imala na čemu pozavidjeti. Zapravo, tko zna, nađe li se dovoljno velik okvir, možda se i u epskom porazu može naći štogod dobro. Gore teško da može.