S razlogom i bez razloga
Ako je ijedan od razgovora iz tjedna u tjedan jednako pristojan, promišljen i zanimljiv, onda je to “Razgovor s razlogom” Morane Kasapović
Na malim ekranima, na svim mogućim programima i u svako doba dana, vode se razgovori. Ima ih kratkih, ima ih dugih, ima ih ispraznih, ima ih reda radi, studijskih i na cesti, s poznatim licima, baš kao i onih s posve nepoznatim svijetom. Uglavnom, govori se često. No ako je ijedan od tih razgovora iz tjedna u tjedan jednako pristojan, promišljen i zanimljiv, ako se ijedan vodi na način da se sugovornika sluša i poštuje, baš kao što se razgovorom poštuje gledatelje, onda je to “Razgovor s razlogom” urednice i voditeljice Morane Kasapović. Može se i tu, dakako, mudrovati. Uvijek se u nas može mudrovati, jer tako mi to volimo. Mogli bi, u ovom slučaju, kritičari naći koji prigovor na odabir gostiju, pitati se zašto ovaj, a ne onaj, no nikada to nisu ljudi koji iza sebe nemaju neko postignuće i koji nemaju što pametno reći. Ali i nisu tu toliko važni gosti koliko je važna voditeljica. Jer ne ide se tu naširoko, ne teži tome da se cijeli život strpa u manje od sata, već se odabire ono što je važno, pa se o tome razgovara.
U stolcu za goste tako i Drago Hedl, novinar. Govori o svojoj novoj knjizi, koja se zove “Matija”. Govori o knjizi u kojoj progovara o samoubojstvu svog sina. Tema teška, preteška, takva da lako može otklizati u patetiku. Morana Kasapović i Drago Hedl razgovarali su, međutim, tako da osjeti gledatelj tu neopisivu roditeljsku bol, ali i tako da otvore niz pitanja, istaknu niz problema i potaknu na razmišljanje. Morana Kasapović priprema se za svoje goste, sluša ih, razgovora s njima. Lijepo je to gledati i kad su teme teške, jer sve manje toga na malim ekranima ima.
Lijepo je vidjeti i čuti svijet koji lijepo govori. Blanka Vlašić se, primjerice, pojavila u sportskim minutama na Četvorici, došla Mirni Zidarić da govori malo o atletici i bilo je to i mudro i promišljeno. Onako kako je elegantno letjela onomad preko letvica tako je plela rečenice Blanka Vlašić. Štono bi se reklo, to ili imaš ili nemaš. Kako to biva kada se nema, pokazao je sukomentator boksačkog meča naše ponajbolje boksačice Ivane Habazin. Isprika čovjeku što mu ne zapamtismo ime, ali s obzirom na posvemašnju njegovu nevoljkost da otvara usta i komentira išta, ima tu neke poetske pravde. Zaslužila je Habazin bolje, kako bolji odnos i zasluženo poštovanje kompletne naše javnosti spram karijere tako i boljeg sukomentatora u njezinu, kako reče, posljednjem meču.
Lijep razgovor, lijepa slika, lijep neki osjećaj dok se uradak gleda. Važno je to sve i ima to sve “Dnevnik velikog Perice”. I tu je sad TV kritičar, baš kao i onaj nazoviobičan gledatelj, na pomalo skliskom terenu. Realno, malo je toga vrijedno prigovora, a opet tako je intrigantno tražiti poneku manu serijalu koji je zapravo dobar. Još je, međutim, teže pisati išta mudro o dramskom uratku HRT-a kad ste beznadno zaljubljeni u ono što radi Iva Babić. A radi ta glumica svoj posao baš sjajno. Dobro, da bude tako, zaslužni su u ovom slučaju bez sumnje i kostimi, ti divni retrokomadi odjeće iz ‘67. koje je odabrala kostimografkinja Željka Franulović, ali treba ih znati prirodno i autoritativno nositi. Iva Babić iznijela je u velikoj mjeri na svojim plećima ovu drugu sezonu, premda se ni drugim glumcima, poglavito Živku Anočiću, nema što prigovoriti. Rade Šerbedžija tu je prošao najgore, što se kritike tiče, činilo se da tek odrađuje posao, ali neka njega tu, ako ništa, da toj mladosti mrvu zaklecaju koljena dok je s njim na setu.
Elem, sve je tu, i scenografija, i kostimografija, i redateljska ruka stroga, i glazba koja nas je i opet vraćala u neko nostalgično vrijeme jednog televizijskog kanala. Možda su neka scenaristička rješenja mrvu nategnuta, možda je koji detalj iz povijesti kriv, ali osjećaj je dobar. Pogledaš epizodu “Perice” i pjevušiš. S obzirom na svekoliko siromaštvo proizvodnje dramskih serija u nas, to je posve dovoljno. I da, Ivu Babić lako je voljeti, premda ni Perica, iliti Živko, nije za bacit.
