Je li ono prije bi kokoš ili jaje!? Jesu li se prvo hrvatska košarka i ženski nam reprezentativni rukomet srozali ili su ih prvo naše televizije počele ignorirati da bi se zatim spustili na razinu Farskih otoka!? Eto teme za dokonu raspravu, jer ništa osim besplodnog umovanja i nije ostalo fanovima spomenutih sportova nakon što su košarkaši do nogu potučeni od BiH, a rukometašice na Europskom prvenstvu ‘osvojile’ bod protiv Farskih otoka. Dakako, nije samo medijsko zanemarivanje nekih nama do jučer važnih sportova krivo za njihovo nepopravljivo propadanje, ima nešto i u savezima, trenerima, ali bode odavno oči činjenica da za sport, ako nije vrhunski i marketinški potentan, na programu televizija više i nema prostora k’o nekada. A moralo bi biti ako nam je do dobrobiti naše mladosti, one koju je toliko spominjao ministar demografije Ivan Šipić gostujući na N1 televizije. Ne može se poreći urednicama Točke na tjedan kako imaju dara posjesti u studio baš svakoga, ali Šipić u nedjeljno prijepodne atraktivan je k’o prijenos nedjeljne mise.

Ali ajde, može uvijek i sporije, a sve navodno u ime podizanje napetosti. Aktualne telenovele zabavne su između ostalog i da se čovjek čudom čudi nelogičnostima kojima su nehajno garnirane. Slatko je recimo bilo gledati kako se Valentinovo, a Valentinovo je u veljači, slavi tako da su na ulici svi u kratkim rukavima. No ništa valjda nije duže trajalo od nepomičnog ležanja kućne pomoćnice Luce uz kuhinjske elemente nakon što ju je drski provalnik opalio teškim predmetom po glavi. Provalnik po glavi, Luce leži na kuhinjskom podu da joj samo noge vire van, a gazdarici Marti je dva dana trebalo da se sjeti i da Luce uopće ima i da je nađe kako leži onesviještena. To hoće reći da se kuhinjom malo tko tu služi, a i klasni moment je lijepo naglašen. To hoće reći da su “Sjene prošlosti” nadmašile svoj turski original, jer u našoj inačici kadrovi i scene traju u vjekove. A na to se čovjek baš nekako lako navikne i kad protiv toga rogobori i kad se tome konstantno čudi.

Pastorala, čista pastorala. Pastorala je i prikupljanje potpisa za valjanu kandidaturu u sve te čeljadi koja bi na Pantovčak. Kod Marije Selak Raspudić sve pršti od dobre energije, a ona bigliše kako je jedina koja može stati nakraj aktualnom predsjedniku. Kod Ivane Kekin sve pršti do dobre energije, a ona ne sumnja kako je jedino pravo rješenje za bolje nam sutra. Kod Mira Bulje sve bi prštalo od dobre energije da nije tako nepopravljivo mrk dok migrante traži oko sebe. Kod Milanovića sve pršti od dobre energije, jedino što onaj psić u Puli nikako to da shvati, pa zamalo ugrize predsjednika. A kod Dragana Primorca se zato događaju čudesa, čudesa da čim u crkvu stupi, ima tu netko kome zatreba liječnička pomoć. I on pomaže, a mi tomu svjedočimo. Aleluja.

Nema te afere, nema tog svjetskog rata, nema te nevolje koja bi mogla ovaj narod i televizijske pregaoce skrenuti s puta mira i dobra koji je evo započeo da nas do Božića usisa skroz. Adventski vjenčići su posvuda, sa svih klizališta i štandova s kobasicama uživo se netko javio, a dok na kanalima za djecu i ‘gorskog liječnika’ rukometašice ginu kontra uvijek neugodnih Farskih otoka, propagandne poruke s božićnom tematikom uvlače nam se pod kožu i u plitke novčanike. Božić nam, barem za sada, svim srcem čestitaju oni što trguju prehrambenim proizvodima te gdjekoja banka i telekomunikacijski divovi. Ima smisla, tu se, valjda, para obrće. Najzvjezdaniji status ima bez sumnje reklamica onog našeg trgovačkog lanca u kojem staru božićnu s drugovima zajedno pjevaju ni manje ni više nego Maja Šuput i Goran Bogdan. Pa ti tom pariraj. Jedna je banka zato odlučila sve vratiti na početak, pa da konačno naučimo tko je skladao “Tihu noć”. Ali, favorit, barem autora ovog teksta, one su dvije djevojčice koje su našle načina da izađu van iz staklene kugle, da osjete mrvu slobode i to da bi se družile i dijelile svo dobro što se dijeliti dade. Sve je tu na svom mjestu, od produkcije preko glazbe koja nije božićno sladunjava do poruke koja otprilike veli kako treba srušiti neke prepreke da bi se povezali. Ono što smeta jest ideja da se samo mobitelima možemo spojiti, a ne onako ljudski i licem u lice. Ali i ovako je neuobičajeno snažno. Razbiti okove staklenih kugli bilo bi divota, ako ne i čudo. Bi da se u nas ne nosi samo dobra energija.