Futurologija je danas važnija nego ikada prije jer tehnološke promjene nadilaze sposobnost društva da ih pravodobno razumije i usmjerava. Umjetna inteligencija može nam pomoći istražiti moguće budućnosti, ali odluke o tome kakvu budućnost želimo i dalje su ljudska odgovornost - kaže dr. sc. Ljubiša Bojić, komunikolog i futurolog s Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu, te u nastavku svoga priloga piše:

- Futurologija, odnosno sustavno proučavanje mogućih budućnosti, ima dugu povijest. Ossip K. Flechtheim uveo je pojam u akademsku raspravu sredinom 20. stoljeća, u vremenu obilježenom ratom, ideološkim sukobima i velikim tehnološkim promjenama. Tada je postojao snažan interes za razumijevanje smjera u kojem se razvijaju društva, gospodarstva i politički sustavi. Razvoj nuklearne energije, svemirska utrka i automatizacija potaknuli su pitanja o tome kakav će svijet naslijediti buduće generacije.

Ustupljeno

Modeli i metode

Danas se suočavamo s drukčijom dinamikom. Digitalizacija, globalna povezanost i umjetna inteligencija ubrzavaju promjene, a posljedice tehnoloških inovacija postaju vidljive gotovo istodobno u različitim dijelovima svijeta. Ono što je nekada bilo predmet dugoročnih prognoza, danas može postati stvarnost u nekoliko godina, ponekad i mjeseci.

Ipak, futurologija nikada nije trebala biti gledanje u kristalnu kuglu. Njezin je smisao istraživati različite moguće budućnosti, prepoznati trendove, razumjeti neizvjesnosti i razmotriti posljedice odluka koje donosimo danas. Pritom je važno razlikovati ono što je vjerojatno od onoga što je moguće i onoga što bismo željeli ostvariti.

Primjerice, možemo analizirati kako će umjetna inteligencija utjecati na tržište rada, obrazovanje ili političke procese. No nije dovoljno samo procijeniti koliko će poslova automatizacija promijeniti. Moramo se pitati i kako će se raspodijeliti koristi od povećane produktivnosti, hoće li se povećati društvene nejednakosti i kakve će institucije biti potrebne u takvom svijetu.

Upravo tu futurologija postaje važna za donošenje javnih politika, poslovnih odluka i razvoj znanosti. Njezin cilj nije ukloniti neizvjesnost, nego pomoći društvu da bude spremnije za različite ishode.

Umjetna inteligencija kao alat za istraživanje budućnosti: Umjetna inteligencija otvara nove mogućnosti za futurologiju. Veliki jezični modeli mogu analizirati goleme količine tekstova, uspoređivati argumente, prepoznavati obrasce i pomagati u oblikovanju scenarija. Sustavi koji povezuju jezične modele s računalnim simulacijama omogućuju nam i istraživanje načina na koje bi pojedinci, organizacije i društva mogli reagirati na različite okolnosti.

Međutim, sposobnost generiranja uvjerljivog scenarija nije isto što i sposobnost predviđanja budućnosti. Umjetna inteligencija može reproducirati dominantne pretpostavke sadržane u podatcima na kojima je trenirana. Može zanemariti rijetke, ali presudne događaje, precijeniti određene trendove ili proizvesti odgovore koji zvuče uvjerljivo, a nisu utemeljeni na dokazima.

Zato je važno razvijati metode kojima možemo provjeravati kvalitetu njezinih zaključaka. Modeli se moraju uspoređivati s ljudskim procjenama, povijesnim podatcima i rezultatima kontroliranih eksperimenata. Potrebno je pratiti i u kojim uvjetima sustavi daju dobre procjene, a u kojima griješe.

U svom radu istražujem kako umjetna inteligencija razumije ljude, društvene odnose i vrijednosti te koliko se njezini odgovori razlikuju ovisno o modelu, jeziku i društvenom kontekstu. Ta su pitanja izravno povezana s futurologijom jer budućnost ne oblikuje samo tehnologija. Oblikuju je i ljudsko ponašanje, institucije, kulturne razlike i odnosi moći.

Posebno je zanimljiva mogućnost stvaranja računalnih simulacija društva u kojima bi umjetni agenti predstavljali različite pojedince, s različitim iskustvima, stavovima i ciljevima. Takvi modeli mogli bi nam pomoći istražiti kako se informacije šire, kako nastaju društveni sukobi ili kako se javno mnijenje mijenja pod različitim okolnostima.

Ipak, simulacija nije stvarno društvo. Ako agenti oponašaju ljudsko ponašanje, to još ne znači da će se ponašati kao stvarni ljudi u svim važnim situacijama. Zato takve eksperimente treba uspoređivati s ljudskim istraživanjima i jasno utvrditi njihove granice.

CERN for AI i ideja digitalnih građana: U radu CERN for AI istraživao sam ideju istraživačke infrastrukture koja bi omogućila sustavno proučavanje umjetne inteligencije kroz simulacije društva. Analogija s CERN-om odnosi se na potrebu za velikom, zajedničkom znanstvenom infrastrukturom, a ne na preslikavanje njegova fizičkog eksperimentalnog sustava.

Kao što nam eksperimenti u fizici omogućuju provjeru teorija u kontroliranim uvjetima, računalne simulacije mogle bi nam omogućiti proučavanje ponašanja umjetne inteligencije u različitim društvenim situacijama. Umjesto da promatramo samo pojedinačne odgovore modela, mogli bismo istraživati što se događa kada se velik broj umjetnih agenata međusobno povezuje, razmjenjuje informacije i donosi odluke.

Takav pristup otvara mogućnost razvoja digitalnih građana, odnosno simuliranih predstavnika ljudi koji bi se temeljili na empirijskim podatcima o ljudskim stavovima i ponašanju. Oni bi mogli poslužiti za testiranje javnih politika, istraživanje komunikacijskih procesa i proučavanje društvenih posljedica novih tehnologija prije njihove primjene u stvarnom svijetu.

Naravno, takvi sustavi ne mogu zamijeniti stvarne građane niti se njihovi rezultati smiju automatski smatrati izrazom volje stanovništva. Njihova je vrijednost u tome što omogućuju istraživanje hipoteza i usporedbu mogućih scenarija, uz provjeru koliko dobro simulacije odgovaraju stvarnim podatcima.

EMERGE (Forum on the Future of AI-Driven Humanity) osnovao sam upravo da bih stvorio platformu na kojoj se ti problemi mogu javno i interdiscplinarno raspravljati. EMERGE okuplja istraživače, političare, aktiviste i građane oko pitanja usklađivanja AI-a s ljudskim vrijednostima, demokratske otpornosti i digitalnih prava. Nismo samo akademski forum, nego nastojimo utjecati na javne politike i poticati širu društvenu debatu.

Metaverzum, moć i ovisnost o digitalnom svijetu: U radu o metaverzumu kroz prizmu moći i ovisnosti bavio sam se pitanjem što se događa kada virtualno okruženje postane privlačnije od stvarnosti. To pitanje danas ima šire značenje od samog metaverzuma. Već živimo u svijetu u kojem digitalne platforme snažno utječu na to što vidimo, s kim komuniciramo i koliko vremena posvećujemo pojedinim aktivnostima.

Digitalni svijet nije neutralan prostor. Njegov dizajn određuje koje sadržaje primjećujemo, koje mogućnosti imamo i kakve navike razvijamo. Ako se tomu pridruže umjetna inteligencija koja personalizira sadržaj i virtualni agenti koji mogu prilagođavati komunikaciju našim emocionalnim potrebama, odnos korisnika i digitalnog okruženja postaje još složeniji.

S jedne strane, takve tehnologije mogu olakšati obrazovanje, omogućiti nove oblike kreativnosti i pomoći ljudima da ostanu povezani. S druge strane, postoji rizik da poslovni modeli koji nagrađuju pažnju i vrijeme provedeno na platformama potiču pretjerano korištenje i stvaraju nove oblike ovisnosti.

Ključno je pitanje tko kontrolira digitalno okruženje, tko od njega ostvaruje korist i koliko korisnici razumiju načine na koje se njihovo ponašanje oblikuje. Ako virtualni svijet postane privlačniji od stvarnosti, to neće biti samo posljedica tehnološkog napretka. Ovisit će i o tome kakve društvene potrebe taj svijet zadovoljava, koliko je stvarni život ljudima dostupan i kakve poticaje ugrađuju kompanije koje razvijaju te sustave.

Zato budućnost digitalnog društva ne treba promatrati samo kroz pitanje što će tehnologija moći učiniti. Jednako je važno pitati se kakve ćemo odnose, institucije i poslovne modele dopustiti da se razvijaju oko nje.

Futurologija u Srbiji i regiji: U Srbiji postoje istraživači i institucije koji se bave strateškim predviđanjem, tehnološkim razvojem i dugoročnim društvenim promjenama. Ipak, futurologija još nije dovoljno prepoznata kao samostalna i institucionalno snažna djelatnost. Sličan izazov postoji i u drugim zemljama regije.

Važno je pritom razlikovati ozbiljno istraživanje budućnosti od površnih prognoza. Kvalitetna futurologija oslanja se na podatke, metodologiju, interdisciplinarni rad i jasno razmatranje neizvjesnosti. Ona ne nudi sigurne odgovore na pitanja na koja ih nije moguće dati, nego pomaže donositeljima odluka da razumiju različite mogućnosti i posljedice svojih izbora.

Srbija i zemlje regije imaju stručnjake koji mogu pridonijeti takvom radu, osobito u područjima umjetne inteligencije, računalnih simulacija, društvenih znanosti i analize složenih sustava. No potrebno je više dugoročnih istraživačkih programa, suradnje znanstvenih institucija i javne uprave te uključivanja stručnjaka u procese strateškog planiranja.

Usporedba s razvijenijim zemljama ne bi se trebala svoditi na pitanje imamo li dovoljno ljudi koji se nazivaju futurologima. Važnije je postoji li sustav u kojem se znanstvene procjene budućih promjena doista uzimaju u obzir pri donošenju odluka.

Prepoznati promjene

Moja je završna poruka da budućnost ne treba prepustiti slučaju, ali ni stručnjacima koji tvrde da je mogu pouzdano predvidjeti. Potrebni su nam znanstvenici koji razumiju tehnologiju i društvo, institucije koje su spremne razmatrati neugodne scenarije te građani koji mogu sudjelovati u raspravama o tome kakav svijet želimo.

Umjetna inteligencija može proširiti naše sposobnosti razumijevanja budućnosti, ali ne može umjesto nas odlučiti što je dobro za društvo. To ostaje pitanje ljudskih vrijednosti, političke odgovornosti i zajedničkih izbora.

U vremenu ubrzanih promjena najveća prednost neće nužno pripasti onima koji najbolje pogađaju što dolazi. Pripast će onima koji na vrijeme prepoznaju promjene, kritički provjeravaju vlastite pretpostavke i imaju sposobnost prilagoditi se bez odricanja od temeljnih društvenih vrijednosti.