Od kitova pa do slonova, tuguju li divlje životinje?

epa05812378 A lone Sri Lankan wild elephant (Elephas maximus maximus) sprays its body with dust to avoid insects at the Udawalawe Wildlife, around 176 kms from Colombo, Sri Lanka, 24 February 2017. The Sri Lankan elephant, one of three recognized subspecies of the Asian elephant and native to Sri Lanka, was listed as endangered by the International Union for Conservation of Nature (IUCN) in 1986, the population has declined since by at least 50 percent over the last three generations. Although increasingly threatened by habitat loss, degradation and fragmentation and human encroachments into their habitats, a number are still seen at the Udawalawe, Yala, Lunugamvehera, Wilpattu and Minneriya National Parks. A study by Sri Lankan volunteers in 2011 has estimated the population at 5,879 on the basis of a count at water holes in the dry season. EPA/M.A.PUSHPA KUMARA------ZADNJA, 4 stupca

2.11.2026., 6:53

Marijana Hajdić Gospočić/H

Dodajte Glas Slavonije
u omiljeni Google izvor

REZULTATI ZANIMLJIVOG ISTRAŽIVANJA

Od kitova pa do slonova, tuguju li divlje životinje?

Znanstvenici su danima pratili ponašanje grbavih kitova, orki, čimpanza i slonova koji su izgubili pripadnika svoje vrste

Ženka grbavog kita odbija napustiti svoje uginulo mladunče te u njegovoj blizini ostaje satima, a slično je ponašanje uočeno i među slonovima, čimpanzama i orkama. Znači li to da te životinje doista tuguju? Morski biolog Olaf Meynecke sa Sveučilišta Griffith je, zajedno s Andrewom Mulvilleom, stručnjakom za spašavanje kitova analizirao ponašanje ženke grbavog kita čije je mladunče uginulo. Zajedno su analizirali svoja opažanje te su o njima napisali studiju. Meynecke je rekao da se radi o prvome detaljno dokumentiranom slučaju takvog ponašanja kod ove životinjske vrste.

Uz poznatu australsku obalu Gold Coast plivalo je dvoje grbavih kitova, no jedan se neprestano vraćao na isto mjesto na morskom dnu. Mlada ženka opetovano je zaranjala, dodirujući pritom mladunče glavom i prsnom perajom. U jednom trenutku prišla mu je vrlo blizu, pri čemu se činilo da pokušava uspostaviti kontakt očima i provjeriti pokazuje li ikakve znakove života. Pokraj mladunčeta je ostala gotovo dva sata, dok je nedaleko od nje plivao drugi odrasli kit. Na snimci se čulo i njihovo glasanje.

- Za mene su njezino nastojanje da dođe u fizički kontakt s mladuncem i pokušaj uspostavljanja kontakta očima s uginulim mladuncem bili iznenađenje, baš kao i samo trajanje takvog ponašanja, a radilo se o satima, vjerojatno i danima - rekao je Meynecke. On i Mulville u svojim su opažanjima napisali da ženka nije pokušala iznijeti mrtvo mladunče na površinu. Treba napomenuti da majke na taj način pomažu svojim novorođenim mladuncima pri prvome udahu.

“Imamo dvije teorije”, kaže Meynecke. “Moguće je da majka nije mogla iznijeti mladunče na površinu, no to se čini malo vjerojatnim jer kod nje nismo uočili nikakav pokušaj da to učini. Druga je teorija da je možda bila svjesna toga da mladunče više nije živo.”

Ovakvo ponašanje ženke grbavog kita podsjeća na ono već uočeno i kod drugih sisavaca, pri čemu su kitovi ubojice (orke) jedan od najupečatljivijih primjera. Godine 2018. ženka orke po imenu Tahlequah nosila je svoje uginulo mladunče na njušci i čelu punih 17 dana uz obalu Sjeverne Amerike, prešavši pritom više od 1500 kilometara. Iznova i iznova podizala je tijelo iz vode kada bi se činilo da će potonuti.

Znanstvenici su tada govorili o “putovanju tuge”, njezinu procesu žalovanja. Primijećeno je da i kitovi piloti, ali i dupini nose svoje uginule mladunce tijekom dugih razdoblja. No dokazi o sličnom ponašanju među grbavim kitovima znatno su rjeđi.

Posebno je dramatična priča o mladoj čimpanzi Flintu. Kada je uginula njegova majka Flo u Nacionalnom parku Gombe u Tanzaniji, Flint, njezin tada osmogodišnji sin, počeo se sve više osamljivati. Svjetski poznata primatologinja Jane Goodall promatrala je kako Flint opetovano prilazi svojoj mrtvoj majci. Zatim je prestao jesti, a nekoliko tjedana poslije i sam je uginuo. Goodall je poslije rekla da je Flint uginuo od slomljenog srca. Istodobno se čini da se i majkama čimpanzama teško rastati od svojih uginulih mladunaca. Neke nose njihova tijela danima, ponekad čak tjednima ili mjesecima.

SLONOVI “POKAPAJU” UGINULE IZ KRDA

Slonovi se okupljaju oko lešina, dodiruju ih, njuše i čuvaju te se opetovano vraćaju uginulima. Zamijećeno je i da pokušavaju podignuti životinje koje ugibaju ili odnijeti na drugo mjesto uginule mladunce. Ponekad prekrivaju uginule pripadnike krda zemljom ili biljem. No nitko sa sigurnošću ne zna odgovara li to uistinu ljudskome poimanju pokopa. Upečatljiv slučaj zabilježen je 2013. godine u Keniji. Kad je 55-godišnja slonica Victoria uginula, njezina obitelj nije napustila matrijarha krda. Victorijina desetogodišnja kći Noor dugo je ostala uz nju, a njezin 13-godišnji sin Malasso gurao je majku kljovama, vjerojatno je nastojeći osoviti na noge. Tjednima poslije istraživačica Shifra Goldenberg svjedočila je prizoru koji ju je još više iznenadio - i slonovi iz ostalih obitelji i dalje su posjećivali ostatke slonice Victorije.

Što potiče takvo ponašanje? Znanost zasad nema jasan odgovor. Možda to i nije oproštaj u onome smislu kako ga poimaju ljudi. No ako tuga podrazumijeva nemogućnost da se jednostavno pusti suputnik, partner, član obitelji..., koji je uginuo, tada mnoge životinje mogu doći iznenađujuće blizu onoga što ljudi nazivaju žalovanjem.

#Divlje životinje