Aktualni prosvjedi autentičan su izraz nezadovoljstva naroda ne samo trenutnom vlašću u ovoj ili onoj zemlji nego i cjelokupnim sustavom koji takve vlasti kontinuirano proizvodi i kojemu je svejedno je li na vlasti takozvana ljevica ili takozvana desnica, sve dok vlada čvrsta koalicija svemoći kapitala i političke moći, odnosno jedna ekonomsko-politička oligarhija otuđena od naroda i dosljedno usmjerena protiv interesa naroda - kaže dr. sc. Hrvoje Jurić, profesor etike na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, to dodaje:

- Ta se oligarhija, doduše, rado predstavlja kao demokratska, ali s demokracijom nema nikakve veze, što znači da je ne samo pseudodemokratska nego i nedemokratska ili antidemokratska. Prosvjede u Albaniji, Francuskoj, Španjolskoj, Portugalu, Italiji, Grčkoj, donekle i one u Srbiji, a sad i ove u Njemačkoj, treba promatrati, dakle, kao antisistemske prosvjede. Oni više odgovaraju na pitanje "što ne želimo?" negoli na pitanje "što zapravo želimo?", ali sve su bitne promjene, pa i one revolucionarne, počinjale ne sasvim artikuliranim iskazivanjem nezadovoljstva i stvaranjem klime u kojoj se različiti ljudi i grupacije međusobno prepoznaju, organiziraju i bore za zajedničke ciljeve na manje ili više čvrstoj idejnoj platformi.

OBLICI NASILJA

Kako komentirate odnos države prema demonstrantima? Govori se i o udaru na demokraciju...

- Reakcije vlasti, panične i nasilne, pokazuju da je poruka dospjela na pravu adresu. Oligarhiju su iznenadili spontanost, masovnost, mrežna organiziranost i brzo internacionalno širenje prosvjeda, čega se plaše više nego rata. Iznenađenje je i to što prosvjede pokreću mladi, ne samo tradicionalno buntovni studenti nego i srednjoškolci - ona generacija koja je otpisana kao politički subjekt, jer sistem se nadao da ju je ušutkao, zatupio i dotukao pasivizirajućom tehnologijom i varavim darovima kapitalističkog konzumerizma. Očito nije. Mladi su mnogo svjesniji u kakvom svijetu i društvu žive nego što se to smatralo, mnogo su spremniji da se angažiraju i mnogo sposobniji da se organiziraju. Također, ne može ih se frontalno napasti niti tek tako razbiti. Vlastodršcima je poseban problem to što prosvjednici ne traže ništa posebno, ništa više od onoga što im pripada. Ciljaju na bitne, osnovne, jednostavne stvari koje, uostalom, spadaju među temeljna ljudska prava, kao što su školovanje i stanovanje, a ponegdje se probijaju i kritike licemjerne klimatske politike ili antimilitaristički zahtjevi. Traži se bolji život ili naprosto dobar život. Zato se mladima pridružuju i drugi, njihovi roditelji i učitelji, radnici, umirovljenici… vrlo raznoliki ljudi. Ukratko, prosvjedi kojima danas svjedočimo ne samo da nisu "udar na demokraciju" nego su jedini spas za demokraciju, jer glavni neprijatelji demokracije danas su oni protiv kojih su prosvjednici ustali.

Smatrate li da se, u tom pogledu, može opravdati nasilje koje se pojavljuje na tim prosvjedima?

- Prije svega treba razlikovati nasilje koje je usmjereno protiv ljudi od uništavanja imovine, i to nerijetko one koja se smatra simbolom sustava. U tom smislu ono što gledamo na ekranima i što mnogima izaziva nelagodu i zabrinutost simboličko je nasilje. Ono je simptom dugotrajne akumulacije dubokog nezadovoljstva. Narodu je prekipjelo, a budući da je sustavno marginaliziran, obesnaživan i ušutkivan, taj gnjev mora se nekako izraziti, među ostalim i na ovakav način. Činjenica da u prosvjedima, usprkos tome, i dalje sudjeluju mnogi koji su, reklo bi se, "pristojni građani" i koji se groze bilo kakvog nasilja, govori da je i širim narodnim masama jasno da prosvjedi u svojoj srži nisu nasilni, odnosno da su takvi izljevi nezadovoljstva sasvim sporedna stvar. Među onima koji svode ove prosvjede samo na to, kako bi ih omalovažili i kako bi zaštitili svoj uređeni kapitalističko-pseudodemokratski svijet, nalaze se i licemjeri koji su svojevremeno bili oduševljeni revolucionarnom "šezdesetosmom", kad nije bilo ništa manje tog nasilja nego danas. Osim toga, ako se prosvjede, zbog te agresivne dimenzije, prikazuje kao nedemokratske ili antidemokratske, treba pitati unesrećeno stanovništvo Afganistana, Iraka ili Libije što misli o zapadnjačkoj demokraciji koja im je dolazila isključivo s tenkovima i borbenim zrakoplovima, ostavljajući za sobom leševe i ruševine.

Francuski predsjednik Macron kaže da su zahtjevi studenata opravdani, ali da iza nasilja i ekstremizma stoje lijeve političke opcije, a desnica čeka svoju priliku na predsjedničkim izborima u travnju i svibnju 2027. Je li ljevica za sve kriva ili odgovornost snosi i desnica?

- Ah, Macron i njemu slični… Ako zahtjeve prosvjednika smatraju opravdanima, zašto probleme nisu rješavali prije nego što su im ti klinci zakucali na vrata? Sada se nadaju da će kombinacijom policijsko-vojnog nasilja i uglađenog retoričkog podilaženja uspjeti brzo pacificirati građane. Možda i hoće, jer im je na raspolaganju nevjerojatno snažna mašinerija, ali sada su bar vidjeli da ima još nezauzdanih energija među ljudima, da ima života prije smrti. To znači da se ovakvi ili još opasniji prosvjedi mogu dogoditi bilo kada i bilo gdje, te da se njihovi neprijatelji ne kriju samo u nepotkupljenim sindikatima ili nevladinim organizacijama, pa čak ni samo u građanskim pokretima koji imaju ime, nego i u nedefiniranim narodnim masama. Njih, dakako, više zabrinjava tko će zasjesti na pozicije moći nego što misli narodna većina, tako da će nam i dalje podvaljivati navodni sukob takozvane ljevice i takozvane desnice kao krucijalni problem, naočigled dubljih, strukturnih problema s kojima se sva društva i globalno društvo sve više suočavaju. Ne kažem da je razlika između progresivno-lijevog i retrogradno-desnog postala skroz irelevantna, ali nju ne treba očitavati prema partijsko-parlamentarnim podjelama unutar ekipe koja je dio iste vladajuće strukture, nego prema principima za koje se određeni ljudi i skupine zalažu.

GORAN STANZL/PIXSELL

Ukupno uzevši, s obzirom na izbore u Španjolskoj 29. studenog, te iduće godine u Francuskoj i Italiji, kao i na probleme koje Njemačka ima s usponom AfD-a, je li i u kojoj mjeri Europa/EU na prekretnici između nesigurne sadašnjosti i neizvjesne budućnosti, uključujući i stanje s demokracijom?

- I Europska unija, i Europa, i cijeli svijet jesu na prekretnici između nesigurne sadašnjosti i neizvjesne budućnosti, ali kad nije bilo tako? U najmanju ruku, kratka razdoblja mira i stabilnosti kod jednih bili su plaćani nemirom i nestabilnošću drugih. Što se tiče uspona desnice diljem Europe, naravno da to i mene zabrinjava, ali me ne začuđuje. Nemojte me krivo shvatiti, ali pomalo mi je drago da oni koji se još uvijek smatraju ljevičarima, ali su odustali od većine onoga što ljevici spada u popudbinu i trajnu dužnost, dobivaju hladan tuš u obliku rapidnog napredovanja desnice. Mislim pogotovo na navodno socijaldemokratske i zelene stranke kojima desnica pred nosom hakira njihovo tradicionalno glasačko tijelo i aktivira dosad pasivne građane. Uspon desničarskih populista dijelom je rezultat i toga što je parlamentarno-partijska i NVO-ovska ljevica populizmom nazivala i neka autentično demokratska gibanja, pa je izbjegavajući populizam došla do toga da je populus, narod više ne prepoznaje kao mogućeg zagovornika. U boljem scenariju, marš desnice vratit će današnje nominalne ljevičare istinski lijevim politikama i potaknuti artikulaciju i razvoj novih lijevih snaga. U lošijem scenariju slijedilo bi nam razdoblje koje bi umnogome bilo nalik na ono između dva svjetska rata. U tom slučaju vjerujem da bi se lijevi pokreti definitivno otrijeznili i da bi se okrenuli radikalnijim stavovima i metodama borbe.

ZAMOR MATERIJALA

Što se prosvjeda tiče, ima ih i u Hrvatskoj, no sva glasnost na hrvatski način daleko je od radikalizma kakvog gledamo u Parizu, Milanu, Ateni, Tirani... Kako to objasniti?

- Ne bih ulazio u analize koje idu za tim da pokažu kako je stvar u mentalitetu i kako su građani Hrvatske tradicionalno pasivniji i tromiji od građana Francuske, Španjolske, Italije ili Grčke. Radije bih tražio odgovor na pitanje zašto su ljudi u Hrvatskoj toliko dezorijentirani, pa lakše od nekih drugih nasjedaju na ponuđene lažne opcije i iscrpljuju se u lažnim sukobima, umjesto da protrljaju oči, prepoznaju prave probleme i njihove tvorce, te se zajednički, bez partizansko-ustaških i antifašističko-antiantifašističkih "ukrasa" posvete raskrinkavanju svojih pravih neprijatelja i borbi protiv njih. Ne podcjenjujem male građanske inicijative koje su fokusirane na lokalne probleme, štoviše, smatram da su one i najvažnije, ali bez njihova međusobnog umrežavanja i pridruživanja drugih socijalno-političkih faktora ne mogu se dogoditi nikakve bitne i trajnije promjene.

Neki prosvjedi kod nas, recimo ovi protiv opasnog otpada ili oni protiv izgradnje megafarmi, imaju potencijala za to, ali brzo će uvenuti, što zbog "zamora materijala", što zbog sistemskih kontratendencija, ako se ne omasove i ako ne budu permanentno aktivni na jednoj jasnoj, a inkluzivnoj antisistemskoj platformi. Potrebno je, dakle, kakvo-takvo ideološko profiliranje. Dok netko ne kaže da je protiv kapitalizma i pratećeg pseudodemokratskog sistema, vrtjet ćemo se u začaranom krugu bezbrojnih problema koji imaju zajedničke uzroke, ali se to vrlo rijetko prepoznaje.