Ekonomske probleme s kojima se danas konačno suočavaju i Francuzi najbolje će razumjeti starije generacije Hrvata, koje su uoči raspada Jugoslavije imale priliku živjeti tržišne poremećaje i nagli rast cijena - kaže dr. sc. Sanja Vujačić, geopolitička analitičarka iz Pariza (https://grayscalegeopolitics.com), te dodaje:

DR. SC. SANJA VUJAČIĆ

- U Francuskoj su se komentatori na raznim televizijskim kanalima cijelo ljeto rugali Rusima jer su, u nepreglednim kolonama, čekali na benzinskim crpkama, suočeni s nestašicom goriva - unatoč njihovim naftnim bogatstvima - a nakon ukrajinskih napada na ruske rafinerije. Danas, krajem rujna, gledamo iste prizore pred Totalovim crpkama. TotalEnergies je, naime, jedini ograničio cijenu benzina na 1,99 eura, odnosno dizela na 2,25 eura po litri.

Tko nije u mogućnosti cijeli dan čekati u redu za gorivo po prihvatljivoj cijeni ili nije pronašao Totalovu crpku na kojoj ga još ima, na pojedinim postajama plaća benzin gotovo tri eura za litru. Tko ima sreću živjeti blizu talijanske, španjolske ili luksemburške granice, opskrbljuje se preko granice - ne samo gorivom nego i poljoprivrednim proizvodima.

SUSJEDI I RIVALI

- Iako je Francuska uvjerljivo prva poljoprivredna sila Europske unije, a njezina je poljoprivredna proizvodnja 2025. vrijedila oko 93,8 milijardi eura, upravo je ondje rast cijena poljoprivrednih proizvoda posebno zamjetan. Što nudi vlada? Malošto. Rekordna zaduženost i rast troška servisiranja rekordno prekomjernog javnog duga ograničavaju joj manevarski prostor: kamatni trošak države ove će godine dosegnuti oko 65 milijardi eura, više od proračunskih izdvajanja za obrazovanje ili obranu ako se uspoređuju same proračunske misije, bez mirovina državnih službenika. Istodobno je prognoza gospodarskog rasta za 2026. snižena na 0,4 posto, a Banque de France očekuje da će nezaposlenost do kraja godine dosegnuti 8,4 posto.

Francuski se predsjednik svejedno i dalje rado stavlja na čelo Koalicije voljnih za sukob u kojem NATO vodi rat protiv Rusije pod pretekstom obrane Ukrajine, a Rusija protiv NATO-a pod pretekstom obrane ukrajinskih rusofona. Macron istodobno tvrdi da nema veze sa sukobima na Bliskom istoku i protiv Irana, iako je francuska vojska aktivno uključena u obranu američkih saveznika, kako na Bliskom istoku tako i u Perzijskom zaljevu - pod uvjetom da su žrtve Hamasovih napada ili Hezbolahove i iranske odmazde.

Uvjerava da nema veze ni s ukrajinskim napadima na ruske rafinerije, zbog kojih je došlo do nestašice dizela. Iako samo direktna francuska vojna potpora Ukrajini, počevši od 2022., iznosi oko 6,5 milijardi eura - upravo onoliko koliko, u novom nakon brojnih neuspješnih pokušaja, misli dodatno izvući iz džepova umirovljenika i bolesnika. Jer blagajna je beznadno prazna u državi u kojoj je 2024. siromaštvo dosegnulo povijesni maksimum: 9,8 milijuna ljudi, odnosno 15,4 posto stanovništva, živjelo je ispod praga siromaštva, najviše od početka mjerenja 1996. godine.

Kako se isti geopolitički izazovi odražavaju na Njemačku i ukupnu europsku industriju?

- U famoznom francusko-njemačkom “motoru Europe” Njemačka je neupitni industrijski predvodnik: ostvaruje oko 26 posto vrijednosti prodane industrijske proizvodnje Europske unije, dakle više od četvrtine ukupne vrijednosti. Međutim, europska prva industrijska sila 2022., kada je građanski rat u Ukrajini prerastao u međudržavni sukob, odlučila je odrezati granu na kojoj je sjedila njezina industrija: odrekla se jeftinih ruskih energenata u korist skupljih alternativa, uključujući američki LNG. Potom su rat na Bliskom istoku, zatvaranje Hormuza i Bab el-Mandeba te ukrajinski napadi na ruske rafinerije i kriza dizelskog goriva dodatno poskupili naftu, plin i transport.

Njemačka industrija sada se suočava s višim energetskim troškovima od glavnih konkurenata, a energetski intenzivne industrije gube utakmicu. Njihova je proizvodnja između veljače 2022. i ožujka 2026. pala 15,2 posto, a ukupna industrijska proizvodnja pala je 9,5 posto. Kemijska industrija pala je 18,1 posto, a proizvodnja papira 18,5 posto. Više od 17,5 milijuna Nijemaca, odnosno više od petine stanovništva, živi pod rizikom od siromaštva ili socijalne isključenosti. Posljedično, udio europske industrije u svjetskoj industrijskoj dodanoj vrijednosti pao je s 20,8 posto 2000. na 14,3 posto 2024. godine. Primjerice, oko polovine europskog kapaciteta primarne proizvodnje aluminija bilo je izvan pogona nakon energetskog šoka, dok kemijska industrija radi znatno ispod povijesnog prosjeka. Europa istodobno gubi tehnološku i proizvodnu utrku s Kinom te postaje sve ovisnija o uvozu ključnih sirovina, komponenti i tehnologija.

Istodobno su Sjedinjene Države postale najveći svjetski izvoznik LNG-a: ono što povećava trošak europske industrije, američkim proizvođačima povećava izvozni prihod. (⁷) Kao i Macron, Merz tvrdi da on za tu katastrofu nije kriv. Krivi su Putin i Trump.

Iako je sasvim razvidno da su se europske elite uvukle u veliku geopolitičku partiju u kojoj ratovi nisu cilj sami po sebi, nego sredstvo za preoblikovanje odnosa moći u prostorima u kojima se vode. Ulog nisu samo teritorij i sigurnost, nego energija, industrija, novac i pitanje tko će nakon rata postavljati pravila novog regionalnog poretka.

U tom smislu europske elite rat u Ukrajini pretvorile su u pitanje vlastitog geopolitičkog kredibiliteta. Njegov je nastavak postao politički korisniji od priznanja njegove cijene. Ključno pitanje više nije tko će dobiti rat, nego tko će preživjeti mir - i zašto se elite mira toliko boje.

Nekadašnje velike sile, Velika Britanija, Francuska i Njemačka, Ukrajinu jednostavno ne smiju izgubiti. Povratak proruske vlasti otvorio bi za njih pogubnu mogućnost: onu ujedinjenja dviju ratom kaljenih vojski - ruske i ukrajinske - kojima bi europske vojske teško mogle parirati.

Ako su Njemačka i Japan postali najvjerniji saveznici SAD-a tek nakon što su ih američke bombe porazile, a Churchill gotovo uspio pokrenuti Treći svjetski rat prije završetka Drugog - i to protiv svojeg saveznika Rusije - ni takav geopolitički obrat nije nezamisliv.

STRAH OD DESNICE

Ako je nastavak rata postao politički korisniji od suočavanja s njegovom cijenom, kako objasniti strah od uspona ekstremne desnice, poput AfD-a, u Bruxellesu i europskim prijestolnicama, uključujući Pariz i Berlin?

- Račune za geopolitičke izbore starih europskih elita - globalizam i atlantizam - građanima je sve teže plaćati. Elite Putina okrivljuju za širenje NATO-a do ruskih granica i protiv Rusije, a Trumpa za nesuglasice i vlastiti izbor poltronstva unutar Atlantskog saveza.

Zato strah Bruxellesa, Pariza i Berlina od nacionalno-konzervativnih i suverenističkih stranaka treba čitati kao strah od političke smjene. Priznati da problem nije samo u Putinu i Trumpu nego i u vlastitim izborima značilo bi suočiti se s vlastitom bilancom. Tada iz ormara ispadaju kosturi: na stol dolaze računi tko je vladao, kako, kamo je otišao novac i tko je politički preživio dovoljno dugo da ih ispostavi.

Stoga uspon AfD-a treba promatrati kao njemački izraz šireg europskog političkog pomaka, čiji se obrasci mogu prepoznati i u Francuskoj i Italiji. Liberalni model ulazi u krizu jer sve teže apsorbira posljedice vlastitog funkcioniranja: rast nejednakosti, prekarijat, gubitak povjerenja u etablirane stranke i politički umor od globalističkog modela.

Je li, dakle, problem samo u usponu ekstremne desnice ili je riječ o dubljoj krizi samog liberalnog modela?

- Znamo da je Stanley Hoffmann u svom poznatom eseju An American Social Science: International Relations iz 1977. međunarodne odnose opisao kao “američku društvenu znanost”. Tu tezu možemo čitati šire: međunarodni prostor postaje mjesto nastavka američkih unutarnjih sukoba. Smjena liberalizma i konzervativizma tako se prelijeva na globalizaciju, suverenitet, granice i međunarodni poredak. Unutarnja kriza pritom ne dovodi nužno u pitanje temeljni ekonomski model; sustav se prilagođava promjenom političkog upravljanja. Upravo je to obilježje angloameričkog sustava: umjesto promjene ekonomskih temelja, krize rješava smjenom dviju političkih korekcija - liberalizma i konzervativizma.

I marksizam je nekoć bio proučavan u znanstvenoj disciplini međunarodnih odnosa, ali ponajprije kako bi bio bolje satrt, nakon čega je Fukuyamin “kraj povijesti” liberalnu demokraciju proglasio konačnom. Protivno prirodnim zakonitostima, jer je svaki kraj novi početak - pa je kraj “kraja povijesti” bio unaprijed predviđen. Rezultat? Kada se liberalni model nađe u krizi, nezadovoljstvo više nema legitimnu sistemsku alternativu izvan njegovih vlastitih političkih korekcija.

Danas između etablirane europske ljevice i desnice više nema bitne razlike u odnosu prema temeljnim postavkama sustava. Prekarijat je stoga prisiljen zaštitu tražiti kod lijevih i desnih populista - poput Mélenchonova LFI-ja i Nacionalnog okupljanja Marine Le Pen u Francuskoj - ili kod ekstremista poput AfD-a, u svojevrsnoj uvertiri u novi veliki rat i pobjedu koja bi omogućila novi veliki uzlet istog sustava. I to uz svjesno preuzimanje rizika da rasizam i ksenofobija, kojima su ekstremistički pokreti premreženi, još jednom izmaknu kontroli.

ŽENSKA SNAGA

Gdje se u toj priči nalazi Trumpova America First? Je li ona raskid s tim sustavom ili njegova nova faza prilagodbe - i mogu li desni populisti i ekstremisti zapravo postati instrument njegova preživljavanja?

- Čini se da je, još jednom u povijesti, politički rizik od nastranosti desničarskog ekstremizma prihvatljiviji od rizika gubitka ideološkog monopola i mogućnosti da se unutarnji problemi, sadržani u programu America First - posvećenom održanju angloameričke supremacije - rješavaju na račun i saveznika i protivnika.

Trumpova America First politika stoga se ne čita kao raskid sa starim američkim sustavom, nego kao njegova nova faza prilagodbe. Unutarnja promjena političkog modela dobiva vanjskopolitički izraz, a međunarodni odnosi postaju jedan od mehanizama s pomoću kojih se sustav prilagođava vlastitim unutarnjim krizama. Kako se sustav obnavlja? Unutarnju političku promjenu prati međunarodna strategija s civilizatorskim ili mesijanskim opravdanjem, dok je “Big Business” i dalje osnova.

Baš tako to Trump objašnjava, bez rukavica. Baš tako Warren Buffett brani kapitalizam koji je dokazao svoju superiornost u sposobnosti stvaranja bogatstva i inovacija i kojemu su potrebne samo korekcije. Upravo je tu ključ paradoksa: desni populisti i ekstremisti nisu alternativa kapitalizmu. Ako preuzmu nezadovoljstvo prekarijata, ali ne diraju u njegove temelje, podobni su instrument njegove političke prilagodbe.

To je možda i najvažnija posljedica sadašnjeg europskog pomaka: desni populizam i ekstremizam nisu nužno kraj angloameričkog liberalnog modela; mogu biti način njegova preživljavanja. Umjesto promjene ekonomskog temelja, nude političku korekciju - kozmetičku u odnosu prema radikalno lijevim programima. Upravo zato njihov uspon ne treba primarno promatrati kao pobunu protiv postojećeg sustava, nego i kao uobičajeni mehanizam njegove političke obnove.

U tom bi smislu sva svjetla političke pozornice trebalo usmjeriti na populistički girls power, u čijem su epicentru Giorgia Meloni i Marine Le Pen, koja bi uskoro mogla dobiti predsjedničke izbore u Francuskoj. Tamo gdje ne prolazi sirovi men power - kojemu je Donald Trump oličenje: praksom prijetnji, uvreda, radikalnih političkih istupa i vojnog avanturizma - mogao bi proći socijalno osjetljiviji i retorički suptilniji girls power. Poglavito zato što on ne traži poseban tretman ni zaštitu od muške konkurencije. Ravnopravnost ne proglašava ciljem - pretvara je u praksu: preuzima odgovornost, ulazi u središte odlučivanja i djeluje iz pozicije moći.