Najdublji problem EU-a jest raskorak između očekivanja građana i ovlasti, sredstava i političke suglasnosti kojima raspolaže. Od nje se traži da garantira sigurnost, konkurentnost i socijalnu stabilnost, a članice zadržavaju ključne instrumente. Unija zato često govori kao velika sila, a odlučuje kao pregovarački forum - kaže prof. dr. Lejla Ramić-Mesihović, šefica Odsjeka za međunarodne odnose i europske studije na Internacionalnom Burch univerzitetu u Sarajevu, te u nastavku svog priloga piše:

PROF. DR. LEJLA RAMIĆ-MESIHOVIĆ

- To jest strukturni problem, ali ne dokazuje da je model integracije pogrešan. Snaga mu je u vezanju država pravilima i interesima; slabost se pokazuje kada vanjske prijetnje nadmaše brzinu unutrašnjeg dogovora. Jednoglasnost u vanjskoj politici, proširenju i višegodišnjem financiranju štiti nacionalne interese, ali i omogućava scenarije koje u konačnici blokiraju procese. Veliki dio zakonodavstva ipak se usvaja većinom. Za neka od pitanja, poput proširenja EU-a, još uvijek je potreban konsenzus.

Ekonomski problem dublji je od trenutnih stopa rasta: obuhvaća produktivnost, tehnološko zaostajanje u ključnim sektorima, skupu energiju i fragmentirana tržišta kapitala. Draghijev izvještaj o konkurentnosti EU-a zato povezuje inovacije, dekarbonizaciju i smanjivanje strateških ovisnosti. Europa ima znanje i zagovara štednju, ali ih nedovoljno uspješno pretvara u velike investicije i globalno konkurentna poduzeća. Ruska agresija na Ukrajinu pokazala je cijenu sigurnosne i energetske zavisnosti. Migracije postaju eksplozivne kada se spoje s nedostupnim stanovanjem, slabim uslugama i osjećajem gubitka kontrole, ali migranti nisu uzrok svih problema. Potrebno je upravljanje granicama, pravedan azil, ozbiljna integracija i ulaganje u najopterećenije zajednice.

Svi se pritisci susreću u krizi povjerenja. Građani teško prihvaćaju velike europske ambicije dok u svakodnevnom životu vide nesigurnost i pogoršanje usluga. Problem zato nije samo "briselska birokracija". Iza mnogih zastoja stoje nacionalne vlade koje žele koristi zajedničke moći, ali oklijevaju preuzeti troškove i obaveze njezina stvaranja.

SLUČAJ AfD-a

Uspjeh AfD-a ozbiljan je problem jer dovodi u pitanje političku stabilnost države koja je jedan od glavnih oslonaca europske integracije. Nedavno su zabilježili, za njih veliku, pobjedu, ali ona ne znači apsolutnu većinu ni automatsko preuzimanje vlasti. Pokrajinski rezultat nije baš pouzdana projekcija saveznih izbora. AfD-ov rast teško da je tajna. Spojili su se zamor vlašću CDU-a, nezadovoljstvo saveznom vladom, ekonomska nesigurnost i kampanja Ulricha Siegmunda, pokrajinske perjanice te stranke. AfD je mobilizirao apstinente, proširio podršku i među dijelom birača stekao reputaciju stranke sposobne za upravljanje. Taj prelazak iz protesta u prihvatljivu mogućnost vlasti najvažniji je aspekt. AfD nudi jednostavno "objašnjenje" složenih problema i gubitaka: krivi su migranti, umjereni Berlin ili Bruxelles. Demokratske stranke ne mogu odgovoriti moralnom osudom birača, nego dostupnijim stanovanjem, pouzdanijim uslugama i izvjesnijom ekonomskom budućnošću. Preuzimanje objašnjenja radikalne desnice samo potvrđuje njezinu vjerodostojnost.

Domino-efekat u ovakvim scenarijima nikada ne dolazi odmah i nije automatski. Francuska ima vlastitu dinamiku i stranački sustav. Ipak, uspjeh jedne radikalno desne stranke drugima olakšava normalizaciju i pritišće tradicionalnu desnicu da prihvati suradnju. Švedski rezultat pokazuje da taj smjer nije neizbježan, a promjena vlasti u Mađarskoj upozorava da institucionalno nasljeđe prethodne vlasti ne nestaje preko noći.

Nigel Farage, AfD i Aleksandar Vučić nisu isti institucionalni slučaj: AfD djeluje u ključnoj članici EU-a, Farage izvan Unije, a Vučić predvodi Srbiju kao EU kandidatkinju. Razgovori sa Srbijom jesu potrebni. Problem nastaje kada strateška suradnja smanjuje efekte i prakse uobičajene za demokratske uvjete. Srdačan prijam Vučića kod Macrona ne dokazuje odustajanje od standarda, nego oni moraju biti vidljivi u odlukama. EU teško može braniti demokraciju kod kuće ako u susjedstvu djeluje kao da je on sam predmetom pogodbe.

PROŠIRENJE I IZBORI 2027.

Treba razdvojiti procese koji izgledaju kao zajednički kaos, ali imaju različitu logiku. Island 29. kolovoza nije glasao o članstvu, nego je odbio nastavak pristupnih pregovora s EU-om. Kako je preko europskog ekonomskog prostora već duboko povezan s EU-om, Island nije birao između Europe i izolacije. Prije je birao stupanj povezanosti.

Kanadski slučaj pokazuje potragu za pouzdanim partnerstvima. Međutim, "pridruženo članstvo" nije definiran status EU-a, niti Ottawa traži punopravno članstvo. Ideju tek treba pretvoriti u jasan institucionalni aranžman. Kanada zato ne ulazi u isti pristupni red sa Zapadnim Balkanom, Moldavijom i Ukrajinom.

AfD-ov zahtjev za izlazak Njemačke iz sadašnjeg EU-a treba shvatiti ozbiljno kao indikator nezadovoljstva, ali taj stranački program nije ostvariv ishod. Takav zaokret zahtijevao bi mnogo šire političke i pravne korake, a posljedice bi zbog eurozone i proizvodnih lanaca bile sustavne i iznimno teške. Neposredniji je rizik slabljenje EU-a iznutra: blokiranjem odluka i pretvaranjem zajedničkih obveza u stalno pregovaranje o izuzetcima.

Ne bih prihvatila mišljenje da je proširenje EU-a potisnuto u drugi plan. Dobilo je, jednostavno, sigurnosnu težinu, ali između strateškog interesa i spremnosti da se plate troškovi i dalje zjapi velik razmak. Za Zapadni Balkan posebno je štetna neizvjesnost: reforme gube snagu ako napredak ne proizvodi predvidljiv europski odgovor. Postupno uključivanje može pomoći samo ako ne postane trajna zamjena za članstvo.

U upozorenju koje prenosi Slavoj Žižek važnija je europska posljedica izbora od njihova broja. Žižek govori o izbornoj godini u devet država 2027., ali izbori nisu istovrsni niti svi mijenjaju vlade. Francuski predsjednički izbori bit će posebno važni. Godina može biti prijelomna ako više rezultata istovremeno oslabi europski dogovor. Budućnost ipak nije zadana kalendarom: ovisit će i o onome što vlasti pruže građanima.

BUDUĆNOST UNIJE

Europska unija ima čvrste temelje, ali njihova trajnost nije bezuvjetna, a pogotovo nije beskonačna. Jedinstveno tržište, zajedničke institucije i guste ekonomske i društvene veze snažni su razlozi za očuvanje integracije. Međuovisnost, međutim, ne sprječava političke aktere da donose dugoročno skupe odluke. Zato opstanak institucija i očuvanje političke snage Unije nisu isto.

Najizglednija je neujednačena integracija: dio država brže će surađivati u obrani, energetici, financiranju i tehnologiji, a druge će oklijevati. Fleksibilnost može omogućiti napredak, ali mora ostati otvorena ostalim članicama i vezana zajedničkim pravilima. Inače prijeti podjela na trajno privilegirano središte i politički slabiju periferiju. Reforme moraju povezati sposobnost odlučivanja s demokratskom odgovornošću. U nekim područjima treba smanjiti mogućnost blokade, uz garancije manjim državama, te ulagati u istraživanje, energetiku i europsku obranu. Troškove treba jasno objasniti i pravedno rasporediti. Podrška sigurnosti ne može se graditi ako građani osjećaju da je plaćaju pogoršanjem svakodnevnog života.

Odgovornost se ne može stalno prebacivati na bezličnu "briselsku birokraciju". Nacionalni lideri sudjeluju u europskim odlukama, a nepopularne posljedice pripisuju Bruxellesu, slabeći institucije od kojih očekuju rješenja. Potrebno je objasniti da zajedničko djelovanje povećava sposobnost države da zaštiti svoje interese. Trump na čelu SAD-a jest važan faktor, ali eurounijska strategija ne smije ovisiti o nadi da će nakon njega sve biti kao prije. Transatlantsko partnerstvo treba očuvati, uz veću europsku sposobnost samostalnog djelovanja kada se interesi raziđu. Isto vrijedi za proširenje: stabilnost neposrednog susjedstva dijelom je europske sigurnosti, a ne sporedni diplomatski projekat.

EU ne smije drugima prepustiti vlastitu sigurnost i tehnološku budućnost. Pitanje zato nije samo hoće li Unija opstati nego i hoće li njezini građani uz nju zadržati mogućnost da oblikuju uvjete vlastitog života. Resursi postoje; presudno je hoće li ih pratiti politička volja.

(Prof. dr. Lejla Ramić-Mesihović šefica je Odsjeka za međunarodne odnose i europske studije na Internacionalnom Burch univerzitetu u Sarajevu. Više od dva desetljeća bavi se europskim integracijama, međunarodnim odnosima i demokratizacijom. Profesionalnu karijeru započela je u novinarstvu, te je 15 godina radila u institucijama Europske unije u Bosni i Hercegovini, a potom je vodila jednu od svojedobno, vodećih think-tank organizacija za vanjskopolitičku analizu u regiji. U okviru UNDP-a upravljala je projektnim intervencijama usmjerenim na jačanje političkog učešća i liderstva žena. U svom radu povezuje akademsko istraživanje, praktično iskustvo u eurounijskim integracijama i javnopolitičku analizu.) (D.J.) n