Posljednjih godina, zapravo desetljeća, stalno se priča o krizi Europske unije... Kad se pogleda šira i dublja slika EU-a, koji su zapravo ključni aspekti koji daju zamah, da se tako izrazim, tom kriznom poimanju Unije kao nadnacionalne zajednice država? Jesu li to same strukturne organizacijske postavke, sam model EU-a? Jesu li to politički, ekonomski, sigurnosni, migrantski ili neki drugi problemi, ili sve skupa zajedno?

SADAŠNJI PROBLEMI

Za odgovore na ta i neka druga pitanja zamolili smo dr. sc. Natašu Beširević, konzultanticu na EU projektima u regiji zapadnog Balkana i istočnog susjedstva, evaluatoricu Europske komisije Horizon Europe...

- Nije dovoljno reći da je riječ o "svemu zajedno". Važno je objasniti zašto se različiti problemi u EU-u tako često pretvaraju u prijepore o samoj Uniji. Prvi je razlog neravnomjerno razvijen institucionalni sustav. EU je izgradio snažne pravne i tržišne institucije, a fiskalni, administrativni i obrambeni kapaciteti mnogo su više u nadležnosti samih država članica. Ta je neravnoteža važan izvor europskih teškoća. Euro i šengenski prostor osobito jasno pokazuju taj problem.

To ne znači da je model nadnacionalne zajednice pogrešan. To znači da su države prihvatile određene koristi zajedničkog upravljanja a da nisu jednako daleko otišle u dijeljenju troškova i odgovornosti. Kada nastupi kriza, upravo se o tim nedovršenim pitanjima mora pregovarati pod najvećim pritiskom.

Drugi je razlog što konkretne krize aktiviraju tri dublja sukoba. Struka će reći da razlikujemo sukobe oko suvereniteta, solidarnosti i identiteta: tko odlučuje, kako se raspoređuju koristi i troškovi te komu pripadamo. Primjerice, rasprava o pomoći prezaduženoj članici brzo postaje rasprava o tome tko plaća i tko smije određivati gospodarsku politiku. Migracije istodobno otvaraju pitanja granica, podjele odgovornosti i nacionalnog identiteta. Zato se sektorski problem, konkretna politika lako pretvara u pitanje legitimnosti cijelog sustava.

Treći je razlog način kako rješavamo probleme. Države članice postižu kompromis koji sprječava neposredni slom, ali to je često nedovoljno da se uklone uzroci problema. Tako da svaka sljedeća kriza otkriva preostale slabosti, što uglavnom pokreće nove reforme. Integracije tako postupno napreduju, no to se ne vidi - problem je što javnost nema dojam da se išta rješava.

Četvrti je razlog demokratski. Građanima nisu važni samo rezultati nego i mogućnost utjecaja, i odgovornost donositelja odluka. Način odabira ljudi u ključnim institucijama EU-a otvara pitanje legitimnosti izvršnih vlasti. Nerazumijevanje kako funkcionira EU svakako povećava udaljenost između građana i institucija.

Dakle, politički, ekonomski, sigurnosni i migracijski problemi jesu povezani, ali institucionalna nedovršenost i sukobi oko raspodjele moći stvaraju krize povjerenja koje se ponavljaju čim malo nešto zaškripi. U današnjem svijetu promjena građani imaju dojam da gube ekonomsku sigurnosti i da vlast ne rješava probleme, što stvara prostor za političku mobilizaciju protiv postojećeg poretka.

Vidimo puno nervoze u Bruxellesu i Strasbourgu vezano uz pobjedu AfD-a na lokalnim izborima u Njemačkoj...?

- AfD je nakon uspjeha u Saskoj-Anhaltu osvojio najviše glasova i u Mecklenburg-Zapadnoj Pomeraniji, gdje je CDU ostao ispod izbornog praga. Istodobno je u Berlinu pobijedila Ljevica. Zato bih bila oprezna s tvrdnjom da cijela Njemačka jednostavno skreće udesno. No svakako vidimo slabljenje tradicionalnih stranaka te sve teže okupljanje stabilne političke većine.

Za Europsku uniju to je važno jer Njemačka ima veliku ulogu u postizanju zajedničkih dogovora. Kad je njemačka vlada pod snažnim pritiskom kod kuće, smanjuje joj se prostor za kompromise na europskoj razini. Zato bih rekla da se u Bruxellesu ne strahuje samo od toga koliko će glasova dobiti AfD nego i od toga hoće li Njemačka moći pomoći da se dogovore zajednički proračun, ulaganja i drugi važni europski prioriteti. Upravo se ta zabrinutost sada pojavljuje i oko pregovora o budućem proračunu EU-a. Pritom prvo mjesto na izborima ne znači automatski i preuzimanje vlasti. Prema privremenim službenim rezultatima, AfD u Mecklenburg-Zapadnoj Pomeraniji ima 32 od 71 zastupničkog mjesta, dakle nema samostalnu većinu. Važno je pratiti tko može sastaviti vladu i kakvu politiku ta vlada može provoditi.

Može li uspjeh AfD-a izazvati tzv. domino-efekt, primjerice, za Francusku? Švedska je zasad izbjegla desni scenarij, a nema više ni Orbana u Mađarskoj, no tu je Farage u Britaniji, Vučić u Srbiji..., koji su također faktori o kojima EU mora voditi računa... Vaš komentar na sve što se zbiva?

- Ne bih govorila ni o neizbježnom domino-efektu prema Francuskoj ili drugim zemljama. Politički uspjeh u jednoj državi može ohrabriti srodne stranke drugdje, ali svaka zemlja ima svoje okolnosti. Uz gospodarska pitanja važni su postali identitet, pripadnost i odnos prema migracijama. Važno je i kako stranke ta pitanja koriste i kako na njih odgovaraju njihovi konkurenti. Zato nije dovoljno nezadovoljne birače samo proglasiti radikalnima; potrebno je razumjeti što ih udaljava od postojećih stranaka.

Faragea i Vučića također ne bih stavljala u isti koš s političkim akterima unutar članica EU-a. Britanija je izvan Unije, a Srbija je kandidatkinja, pa su i načini njihova utjecaja drukčiji. U odnosu s Britanijom važno je koliko se može izgraditi stabilna suradnja. U odnosu sa Srbijom ključno je da EU ostane dosljedan u zahtjevima za demokratske reforme i vladavinu prava.

Ono što mene najviše zabrinjava jest mogućnost da Unija ostane formalno na okupu, ali sve teže donosi i provodi zajedničke odluke. Za takav razvoj događaja nije potrebno da neka država iziđe iz EU-a. Dovoljno je da se u nekoliko važnih članica suzi prostor za dogovor.

Dok je proširenje EU-a na Zapadni Balkan, Moldaviju, pa i Ukrajinu, zasad u drugom planu, Island je na referendumu ponovo odbio ući u EU, no zato bi Kanada željela postati pridružena članica Unije, a notorni AfD najavljuje izlazak Njemačke iz EU-a ako osvoji vlast na nacionalnoj razini... Kako sve to komentirate?

- Ti događaji ne mjere istu stvar. Island je 29. kolovoza glasao o obnovi pristupnih pregovora, a ne o ratifikaciji ugovora o članstvu. Odbijanje pregovora je važno, ali izraz "ponovno odbio ući" previše pojednostavljuje problem. Island već sudjeluje u europskom gospodarskom prostoru i Schengenu, pa njegova računica nije jednaka računici država zapadnog Balkana. Kod Kanade je riječ o političkom prijedlogu "pridruženog članstva", čiji institucionalni sadržaj tek treba definirati. To zasad nije uspostavljena kategorija članstva ni kanadski zahtjev za punopravnim ulaskom.

Moje tumačenje tih primjera jest da EU može istodobno ostati privlačan kao tržište, regulatorni prostor i strateški partner, a nailaziti na otpor punom političkom članstvu. Privlačnost suradnje i spremnost na dijeljenje suvereniteta nisu isto.

Ne bih prihvatila ni tvrdnju da je proširenje jednostavno palo u drugi plan. Ruska agresija vratila je proširenju sigurnosno značenje: stabilnost susjedstva postaje dio sigurnosti same Unije. No tehnički napredak pregovora i realna blizina članstva različite su stvari. Primanje novih članica zahtijeva prilagodbu institucija, proračuna i načina odlučivanja. Geopolitička hitnost stoga ne uklanja praktične prepreke.

Za Zapadni Balkan iz toga proizlazi važna poruka: dugotrajno čekanje ima političku cijenu, ali bi i pristupanje bez održivih demokratskih reformi moglo proizvesti nove unutarnje slabosti EU-a. Moj je stav da vjerodostojna politika mora istodobno nuditi ostvarivu perspektivu članstva i dosljedne kriterije.

Najave njemačkog izlaska treba shvatiti ozbiljno kao politički rizik, ali više kao stranački cilj i osvajanje vlasti nego kao konkretan izlazak iz EU-a. Eventualna vlast AfD-a ne bi sama po sebi značila već proveden izlazak. Neposredniji problem mogao bi biti promijenjen njemački stav prema financiranju, proširenju i drugim zajedničkim politikama.

PREMA BUDUĆNOSTI

Kad se sve uzme u obzir, sadašnji problemi i oni koji se vuku godinama, pa i desetljećima, kakva je budućnost Europske unije u godinama koje slijede? Vaš završni komentar?

- Pravni poredak, tržište i institucije jesu izvori otpornosti. Međutim, njihova snaga ovisi o političkoj spremnosti država da poštuju pravila i prihvate zajedničke obveze. Mišljenja sam da EU uz pravila treba i kapacitete za njihovo održavanje u konkurentnom međunarodnom okruženju. Administrativni problemi postoje, ali iza mnogih zastoja stoje stvarna politička neslaganja: tko financira zajedničke ciljeve, tko snosi rizik i koliko nacionalne autonomije treba prenijeti.

Moja je procjena da je u godinama koje slijede izgledniji neravnomjeran razvoj: dublja suradnja ondje gdje se interesi podudaraju, uz dugotrajne blokade u drugim područjima.

Ako želimo da stvari krenu u boljem smjeru, izdvojila bih četiri prioriteta. Prvo, zajedničke ciljeve moraju pratiti novac i stvarna sposobnost da ih provedemo. Drugo, odluke treba donositi brže i učinkovitije, ali tako da je jasno tko za njih odgovara i kako građani mogu na njih utjecati. Treće, troškovi sigurnosti te gospodarskih i klimatskih promjena moraju se pravednije dijeliti, ne mogu uvijek padati na iste ljude i iste regije. I četvrto, EU mora biti dosljedan u zaštiti vladavine prava i pokazati da su obećanja o proširenju ozbiljna i ostvariva. Ključno pitanje budućnosti EU-a jest može li ekonomsku i pravnu povezanost pretvoriti u politički legitimnu sposobnost da građanima pruži sigurnost i bolji život.