Ursula von der Leyen u svom je govoru naglasila više važnih globalnih izazova, kao što su rast cijena goriva zbog ratova u Ukrajini i Iranu, klimatske promjene, umjetna inteligencija ili utjecaj društvenih medija na djecu. Ponudila je programe i akcijske planove na razini EU-a, a koji bi trebali štititi europske građane od tih izazova - kaže dr. sc. Nikola Petrović, viši znanstveni suradnik s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ), te dodaje:.

DR. SC. NIKOLA PETROVIĆ

- Europska komisija pokušava ovim planovima, primjerice za adaptaciju europskih društava klimatskim promjenama ili zabranu upotrebe društvenih mreža za djecu, produbiti europsku integraciju manjim koracima. Nešto veći korak je spominjanje protokola za izvanredne sigurnosne situacije, koji bi po uzoru na NATO u slučaju sigurnosnog ugrožavanja (dakle i prije izravnog napada) jedne EU članice okupio sve EU članice. Ono što nije ponudila, a što je specifičnost njezine vladavine, ali i posljednjih petnaestak godina EU-a jesu reforme uređenja EU-a. To zapravo reflektira viziju EU-a koja je rezultat opće političke klime i posebno opreznog stava političke grupacije Pučana, kojoj von der Leyen pripada. Radi se o izbjegavanju zagovaranja dublje integracije i pokušaja rješavanja pitanja poput veta koje države članice imaju u nekim pitanjima.

Kako komentirate protekle njemačke lokalne izbore, uspjeh AfD-a, može li se dogoditi tzv. domino-efekt, pa da pobjedu desnice vidimo uskoro i u, recimo, Francuskoj...?

- Radikalna desnica jača u EU-u posljednjih desetak godina, prvenstveno na jačanju antiimigrantskih, ali i anti-EU sentimenata. To su sada snažno pokazali nedavni lokalni izbori u njemačkim saveznim državama. Posebno u onima koje su nekada u cijelosti bile dio Istočne Njemačka, gdje je za AfD glasalo oko 40 % glasača. No još su drastičniji rezultati anketa, prema kojima su i u Njemačkoj i u Francuskoj, dvjema najvećim članicama EU-a i takozvanom motoru EU-a, vodeće stranke radikalne desnice, koje su i izrazito euroskeptične. Kad se tomu doda da je i u Italiji, trećoj EU članici po veličini, na vlasti postfašistička stranka, dobije se odgovor zašto osjećaj krize prevladava u EU-u. A kod pro-EU elita postoji strah od pokušaja dublje EU integracije. No možda je još važnije što te stranke (AfD, Nacionalno okupljanje, Braća Italije), u kojima postoji žal za nacionalnim imperijalnim prošlostima svojih država, dovode u pitanje ono na čemu je europska integracija izgrađena: suočavanje s prošlošću i prekid povijesti sukoba sa susjedima. U tom smislu, treba reći da i Jean-Luc Mélenchon, kandidat radikalne ljevice za francuske predsjedničke izbore, koji bi mogao ući u drugi krug, ima povijest izjava koje bi se mogle okarakterizirati kao njemačkofobne.

Dok je proširenje EU-a zasad u drugom planu, Island i dalje ne želi u EU, no zato bi Kanada željela postati pridružena članica Unije... Slavoj Žižek upozorava da će iduća 2027. za EU biti presudna... Kako sve to komentirate?

- Da, proširenje je stalo i to je još jedan indikator krize EU-a, ali i zaoštrene globalne geopolitičke situacije. Islandski glasači su na referendumu odbili nastavak pregovora o ulasku u EU, a priključenje Islanda trebalo je biti dokaz da nisu samo manje razvijene postkomunističke zemlje zainteresirane za ulazak u EU. Također, EU se u ovom slučaju htio pokazati kao snažan geopolitički akter koji će privući Island. Island nema vojsku i pod zaštitom je SAD-a i NATO-a, a zbog jačanja ekspanzionističke retorike Donalda Trumpa, taj je aranžman doveden u pitanje. Prvenstveno ekonomski razlozi i zaštita ribarstva bili su razlog odbijanja nastavka pregovora. No treba reći da su protivnici ulaska u EU govorili i o opasnosti od novačenja u buduću europsku vojsku te da je sadašnja američka vanjska politika prolazna. U puno većoj mjeri je geopolitička podjela prisutna u nekim zemljama kandidatkinjama zapadnog Balkana i s postsovjetskog prostora, gdje postoji vezanost uz Rusiju i snažni antizapadni stavovi. Takvo stanje znatno otežava proces proširenja.

No EU pokušava kroz druge oblike povezivanja ostati predvodnica liberalne demokracije u svijetu. Von der Leyen radi na tome preko pokušaja dubljeg povezivanja s Kanadom, koju vodi Mark Carney, nova zvijezda liberalnog Zapada. Tu je i ideja osnivanja Europskog sigurnosnog vijeća, u kojem bi bili Kanada, Ujedinjeno Kraljevstvo, Norveška, Ukrajina i druge zemlje. Žižekov tekst za Telegram i poziv na jačanje Europe dokaz je te liberalne mobilizacije. Kad jedan razbarušeni filozof, koji se deklarirao kao komunist i surađivao s radikalno lijevim DiEM25, napiše takav programatski tekst, koji poziva na jačanje EU-a kao zaštitnika liberalne demokracije, očito je da se nalazimo u procesu snažne polarizacije između liberalnih i iliberalnih snaga.

Kakva je budućnost Europske unije u godinama koje slijede?

- Budućnost i smjer Europske unije ovisit će o nizu nacionalnih izbora sljedeće godine. Prvenstveno o onima u Francuskoj, ali i u Italiji, Poljskoj i Španjolskoj, četiri od pet najvećih EU članica. Ako bi u svima njima došlo do formiranja novih vlasti u kojima bi značajnu ulogu u koalicijskim vladama imale radikalno desne (Vox u Španjolskoj), pa i krajne desne stranke (Nacionalna budućnost u Italiji, Konfederacija u Poljskoj), postoji velika mogućnost da EU prestane funkcionirati kao dosada i da postane Europa nacija u kojoj se isključivo gleda na nacionalne interese, bez želje za kompromisima. To su stranke koje bi Trump i Putin i njihovi ideolozi željeli vidjeti na vlasti.