U općem javnom diskursu održivi razvoj često se još uvijek pogrešno percipira prvenstveno kao pitanje zaštite okoliša iako se u njegovoj biti radi o razvojnom konceptu koji promišlja kako stvaranjem ekonomske vrijednosti povećavati prosperitet i kvalitetu života a da se pritom ne degradiraju i ne ugroze prirodne, društvene i ekonomske pretpostavke o kojima ovisi dugoročna stabilnost takvog razvoja - navodi izv. prof. dr. sc. Saša Čegar, prodekan za internacionalizaciju i održivi razvoj Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, te u nastavku svoje analize piše:

IZV. PROF. DR. SC.
SAŠA ČEGAR
Prodekan za internacionalizaciju i održivi razvoj
Ekonomskog fakulteta
Sveučilišta u Rijeci

- Drugim riječima, paradigma održivosti nije suprotstavljena ekonomskom razvoju, nego upravo promišlja mogućnosti njegove dugoročne održivosti. Stoga se koncept održivog razvoja temelji na jednom od fundamentalnih problema ekonomije kao znanosti, a to je oskudnost resursa. Paradoksalno, unatoč oskudnosti kao jednom od fundamentalnih ekonomskih problema, razvoj nacionalnih ekonomija tradicionalno se uglavnom sagledavao prema relativnim pokazateljima rasta proizvodnje, dohotka i potrošnje. Međutim, ekonomija nije sustav odvojen od prirode. Proizvodnja zahtijeva energiju, prostor i materijale te u procesima transformacije tih inputa u potrošačka dobra i usluge stvara otpad i emisije, koji povratno opterećuju okoliš. Ako rast proizvodnje i potrošnje istodobno povećava degradaciju resursa i onečišćenje okoliša brže nego što ih prirodni sustavi mogu obnoviti ili apsorbirati, prije ili poslije nastaju ograničenja samome ekonomskom razvoju. Takav razvojni obrazac posljedično ne generira samo ekološke i ekonomske neravnoteže, nego rastućom konkurencijom za oskudne resurse može poticati i društveno nepoželjne procese, od produbljivanja nejednakosti i socijalnih konflikata do geopolitičkih tenzija i sukoba oko pristupa i kontrole nad strateškim oskudnim resursima.

Zato održivost danas više nije samo ekološko pitanje. Ona postaje pitanje konkurentnosti, energetske i resursne sigurnosti, tehnološkog razvoja, javnih financija, pa u konačnici i političke stabilnosti.

USPJEŠNOST RAZVOJA

Nacionalna ekonomija koja za istu jedinicu stvorene vrijednosti treba manje energije i materijala te proizvodi manje emisija i otpada u pravilu je otpornija na energetske i resursne šokove, što dodatno upućuje na to da u današnjem kontekstu ekološka i ekonomska efikasnost ne moraju biti suprotstavljene kategorije. Ipak, važno je naglasiti kako to ne znači da je svaka politika s prefiksom “zelena” ujedno i ekonomski dobra. Loše osmišljen regulatorni i poticajni okvir zelenih politika, koji nije utemeljen na stvarnim potrebama i razvojnim izazovima u ključnim aspektima zelene tranzicije, može u konačnici samo povećati troškove, smanjiti konkurentnost i dodatno opteretiti poduzeća, bez ostvarivanja željenih ekoloških učinaka. S druge strane, dobro osmišljena politika može potaknuti inovacije, energetsku učinkovitost i primjenu novih tehnologija, a samim time pokrenuti i pozitivan ekonomski ciklus. Razlika je prije svega u kvaliteti institucija, horizontalnoj i vertikalnoj integraciji i usklađenosti politika, kao i sposobnosti nacionalnih ekonomija da se prilagođavaju novim tržišnim uvjetima u smjeru zelene tranzicije i odgovora na izazove održivog razvoja. Zato za uspješnost održivog razvoja nije ključno samo produciranje novih strateških akata i regulative nego i kvalitetno planiranje i upravljanje razvojem.

Upravo bi se takvo planiranje i upravljanje razvojem trebalo temeljiti na aplikativnim razvojnim paradigmama i konceptima koji načela održivog razvoja nastoje operacionalizirati u konkretnim ekonomskim aktivnostima i javnim politikama. Posljednjih desetljeća razvijeno je nekoliko takvih pristupa, među kojima se posebno ističu zelena i kružna ekonomija te bioekonomija. Pojednostavljeno govoreći, zelena ekonomija nastoji smanjiti ukupni pritisak ekonomskih aktivnosti na prirodne resurse i okoliš, kružna ekonomija smanjiti potrebu za iskorištavanjem novih, primarnih resursa kroz ponovnu uporabu, recikliranje i pretvaranje otpada u novi resurs, a bioekonomija nastoji smanjiti ovisnost o fosilnim i drugim neobnovljivim resursima njihovom zamjenom održivo proizvedenim i korištenim biološkim resursima. Iako su sva tri koncepta znatno šira i međusobno se preklapaju, njihovo je djelovanje u određenoj mjeri partikularno jer svaki od njih primarno odgovara na određeni dio znatno šireg problema održivosti.

PEXELS/HATICE BARAN

Upravo se na tim ograničenjima posljednjih godina sve intenzivnije razvija koncept regenerativne ekonomije kao novije integrativne razvojne paradigme, koja nastoji povezati i nadograditi temeljna načela zelene, kružne i bioekonomije. Za razliku od pristupa koji su dominantno usmjereni na smanjivanje potrošnje resursa, onečišćenja i negativnih razvojnih eksternalija, polazište je regenerativne ekonomija da ekonomske aktivnosti ne bi trebale samo smanjivati negativan utjecaj na prirodne i društvene sustave nego i aktivno pridonositi njihovoj obnovi, otpornosti i dugoročnoj sposobnosti stvaranja nove vrijednosti. Drugim riječima, razvojna logika nadograđuje se od pitanja kako stvarati ekonomsku vrijednost uz manje negativnih učinaka prema pitanju kako stvaranjem ekonomske vrijednosti istodobno regenerirati resurse i sustave o kojima njezino buduće stvaranje ovisi.

Danas se istraživanja i pilot-projekti usmjereni na mogućnosti praktične primjene regenerativne ekonomije uglavnom provode u gradovima i urbanim sredinama. Razlog tomu proizlazi iz činjenice što je na relativno ograničenim urbanim prostorima koncentrirana većina svjetskog stanovništva, ekonomske aktivnosti i infrastrukture, kao i znatan dio potrošnje energije, materijala i drugih resursa, a time su gradovi i jedni od ključnih generatora pritisaka na okoliš. Međutim, istodobno su u gradovima koncentrirani znanje, kapital, tehnologija i institucionalni kapaciteti potrebni za promjenu razvojnih modaliteta, kao i za razvoj te primjenu inovativnih rješenja. Upravo su zato gradovi svojevrsni živi laboratoriji za primjenu regenerativnih pristupa kojima se nastoji istodobno povećati njihova otpornost na klimatske promjene, toplinske valove, nestašice energije i vode te druge buduće poremećaje, ali i unaprijediti kvaliteta života stanovništva te pružiti nove mogućnosti za stvaranje i alokaciju ekonomske vrijednosti. U tom smislu, cilj više nije samo stvaranje održivog grada koji manje opterećuje okoliš nego i razvoj regenerativnog i otpornog grada sposobnog obnavljati i unapređivati vlastite prirodne, infrastrukturne, ekonomske i društvene kapacitete.

Pretpostavka takve transformacije urbanih, ali i drugih sredina svakako su ciljane kapitalne investicije u razvoj i primjenu novih tehnoloških rješenja kojima je moguće povećavati efikasnost korištenja resursima i nadvladavati prirodna ograničenja ekonomskom razvoju. Međutim, izolirano usmjeravanje investicija i razvojnih politika na rješavanje pojedinačnih problema, bez sagledavanja njihovih učinaka na druge dijelove ekonomskog, društvenog i ekološkog sustava, može istodobno generirati nove razvojne probleme i negativne eksternalije. Upravo se zato vraćamo na važnost horizontalne i vertikalne integracije razvojnih politika te usklađenog djelovanja različitih dionika u njihovu kreiranju i provedbi.

Primjerice, pojedina zemlja može imati izrazito nepovoljne prirodne uvjete i vrlo malu raspoloživost obnovljivih vodnih resursa, a ipak osiguravati relativno visoku razinu vodne sigurnosti zahvaljujući kapitalnim investicijama u desalinizaciju, ponovnu uporabu otpadnih voda i učinkovitiju vodnu infrastrukturu. Prirodno ograničenje raspoloživosti obnovljivih vodnih resursa time nije nestalo, ali su tehnološki i ekonomski kapaciteti društva povećali njegovu sposobnost prilagodbe takvom ograničenju. Međutim, desalinizacija istodobno zahtijeva znatne količine energije te može generirati nove pritiske na okoliš. Slično tomu, elektrifikacija prometa smanjuje neposrednu ovisnost o fosilnim gorivima i emisije stakleničkih plinova iz samog prometa, ali istodobno povećava potražnju za električnom energijom, kritičnim mineralnim sirovinama i novom infrastrukturom. Ako se pritom dodatna potražnja za električnom energijom zadovoljava iz fosilnih izvora, dio okolišnog opterećenja zapravo se samo premješta iz prometnog u energetski sustav. Ni umjetna inteligencija, unatoč svojoj digitalnoj naravi, nije nematerijalna tehnologija, jer njezin razvoj i sve intenzivnija primjena zahtijevaju podatkovne centre, poluvodiče, znatne količine energije i vode te kompleksne globalne lance vrijednosti.

PEXELS/IRA

Navedeni primjeri pokazuju da neto pozitivan učinak pojedinih razvojnih mjera često ovisi o nizu prethodno ispunjenih pretpostavki u drugim područjima. Stoga stvarne učinke pojedine mjere nije moguće sagledavati isključivo prema njezinim neposrednim rezultatima, nego prema ukupnim posljedicama koje proizvodi. Upravo sposobnost razumijevanja i upravljanja takvim međuovisnostima postaje jedna od ključnih pretpostavki održivog razvoja. Pritom pozitivan ukupni učinak politika održivog razvoja nije dovoljan ako su koristi i troškovi njihova provođenja neravnomjerno raspoređeni. Jedan od važnih ciljeva održivog razvoja stoga mora biti njihova što uravnoteženija raspodjela, kako ostvarivanje ekoloških i ekonomskih ciljeva ne bi istodobno produbljivalo postojeće ili stvaralo nove društvene nejednakosti. To je posebno vidljivo u gradovima i regijama, gdje urbani razvoj može stvarati nova radna mjesta te povećavati vrijednost i ekološku kvalitetu prostora, ali istodobno povećavati troškove stanovanja i života za dio urbanog stanovništva.

Posljednjih se godina donekle uvriježilo mišljenje da su recentna geopolitička previranja, ratovi, učestale ekonomske nestabilnosti, inflacija i poremećaji globalnih dobavnih lanaca potisnuli pitanja održivosti i zelene tranzicije u drugi plan. Međutim, ako umjesto javne i dnevnopolitičke retorike promatramo globalne investicijske i tehnološke trendove, realnost je zapravo bitno drukčija. Zelena tranzicija nije zaustavljena, nego je postala sastavni dio globalnog industrijskog i geopolitičkog natjecanja, pri čemu se ključno pitanje sve više pomiče prema tome tko će ostvariti tehnološki i tržišni primat u proizvodnji zelenih tehnologija, proizvoda i usluga budućnosti. To je posebno vidljivo u odnosima SAD-a, Kine i Europske unije, koji u svojim aktualnim tehnološkim i ekonomskim promjenama polaze s bitno različitih pozicija. SAD svoju konkurentsku prednost dominantno gradi na snažnoj povezanosti tehnološkog razvoja, privatnog kapitala i vodećih globalnih kompanija, što mu omogućuje relativno brzo razvijanje, komercijalizaciju i skaliranje novih digitalnih, ali i zelenih tehnologija. Kina je, s druge strane, izgradila snažne industrijske kapacitete i globalnu tržišnu poziciju u proizvodnji zelenih tehnologija, od solarnih panela i baterija do električnih vozila, a umjetnu inteligenciju, automatizaciju i robotizaciju sve snažnije integrira u vlastiti industrijski razvoj. To je posebno važno u kontekstu problema raspoloživosti radne snage, gdje povećavanje produktivnosti primjenom novih tehnologija postaje jedan od načina ublažavanja demografskih ograničenja te održavanja ekonomskog rasta i globalne konkurentnosti Kine.

EUROPA NA RASKRIŽJU

Upravo različiti razvojni modeli SAD-a i Kine upućuju na jedan od ključnih izazova Europske unije. Europa raspolaže velikim tržištem, značajnom industrijskom i znanstvenom bazom te prednjači u postavljanju regulatornih standarda održivosti i novih tehnologija, ali sama regulatorna snaga nije dovoljna ako nije praćena sposobnošću pretvaranja znanja i inovacija u kapitalne investicije, nove tehnologije, proizvodne kapacitete i globalno konkurentne proizvode. U tome je danas možda i ključni razvojni izazov Europe, a to je kako vlastitu znanstvenu, industrijsku i regulatornu snagu pretvoriti u tehnološku i tržišnu konkurentnost. Dugoročno, naime, neće biti dovoljno definirati pravila i standarde za zelene i digitalne tehnologije budućnosti ako će se ključni dio ekonomske vrijednosti povezane s njihovim razvojem, proizvodnjom i primjenom stvarati izvan Europe.