Post festum boravka nobelovca Johna Martinisa u Hrvatskoj: Živimo u vremenu kad se povijest mijenja iz dana u dan
Gotovo da ne prođe dan bez vijesti o novom otkriću iz područja medicine, svemirskih istraživanja, umjetne inteligencije ili u najnovije vrijeme kvantne fizike. Ono što je donedavno pripadalo znanstvenoj fantastici, danas ulazi u laboratorije, bolnice, tvornice, sofisticirane uređaje, borbena sredstva i dr., pa čak i naše domove. Znanost više nije udaljeni svijet rezerviran za uski krug istraživača. Ona je postala dio svakodnevnog života.
Posljednjih nekoliko godina čovječanstvo je napravilo iskorake koji će se u skoroj budućnosti u potpunosti razumjeti. Teleskopi zaviruju u najudaljenije dijelove svemira i bilježe svjetlost nastalu prije više od 13 milijardi godina. Genetičari sve preciznije determiniraju ljudski genom i značenje pojedinih gena, osobito kod njihovih mutacija. Farmakolozi razvijaju terapije koje ciljaju uzrok bolesti umjesto da samo ublažavaju tegobe i posljedice. Donedavno prosječno obrazovan čovjek nije čuo za pojam kvantne fizike, a već se govori o kvantnim računalima. Kvantna računala polako izlaze iz laboratorija, a umjetna inteligencija postaje alat bez kojeg je teško zamisliti suvremena istraživanja.
PUTOVI ZNANOSTI
Znanost je oduvijek napredovala postavljajući jednostavna pitanja poput: Zašto pada jabuka? Kako nastaju zvijezde? Što je život? Kako izliječiti Alzheimerovu bolest? Jesmo li sami u svemiru? Hoće li strojevi jednog dana razmišljati poput čovjeka? Odgovori na neka od tih pitanja možda neće stići za našeg života. Ali upravo traganje za njima pokreće današnju civilizaciju.
Povijest pokazuje da najveća znanstvena otkrića rijetko nastaju preko noći. Penicilin je otkriven slučajno, ali bile su potrebne godine da postane lijek koji spašava milijune života. Teorija relativnosti promijenila je fiziku, ali je tek mnogo godina poslije pronašla praktičnu primjenu, između ostalog i u satelitskoj navigaciji. Internet je nastao kao istraživački projekt, a danas povezuje cijeli planet. Zbog toga znanost zahtijeva nešto što suvremeni svijet često nema dovoljno, a to je strpljenje.
Istovremeno, nijedna generacija nije raspolagala tolikim količinama znanja kao današnja. Svakog dana objavljuju se tisuće znanstvenih radova. Superračunala proizvode količine podataka koje bi prije samo nekoliko desetljeća bile nezamislive. Paradoksalno, ali najveći izazov više nije nedostatak informacija, već sposobnost da ih pravilno razumijemo.
U tome sve veću ulogu preuzima umjetna inteligencija. Ona ne zamjenjuje znanstvenike, već im omogućava da brže analiziraju podatke, prepoznaju obrasce i postavljaju nova istraživačka pitanja. Tako nastaje svojevrsno partnerstvo između ljudske kreativnosti i računalne snage.
Ali svaka velika tehnološka revolucija otvara i nova etička pitanja. Tko će kontrolirati genetsko uređivanje? Kako zaštititi privatnost u eri inteligentnih algoritama? Mogu li kvantna računala ugroziti današnju digitalnu sigurnost? Znanost sama po sebi ne daje odgovore na ta pitanja. Njih mora urediti društvo. Zato je važno razumjeti da je znanost proces stalnog preispitivanja. Svaka teorija ostaje otvorena za provjeru. Svako otkriće postavlja nova pitanja. Upravo u tome leži njena najveća snaga.
Albert Einstein jednom je rekao da je najljepše iskustvo koje možemo imati - osjećaj tajanstvenog. Taj osjećaj i danas pokreće znanstvenike diljem svijeta. I dok jedni istražuju najdublje dijelove oceana, drugi tragaju za životom na udaljenim planetima ili pokušavaju razumjeti kako funkcionira ljudski mozak. Možda upravo zato znanost nikada nije bila samo skup formula i laboratorijskih eksperimenata. Ona je priča o čovjekovoj potrebi da razumije svijet kojem pripada. I ta priča, usprkos svim dosadašnjim otkrićima, tek je na početku.
Svaka nova generacija istraživača otvara vrata koja su prethodnicima bila nevidljiva. Ono što danas nazivamo paradoksom, sutra može postati temelj neke nove tehnologije. Povijest znanosti nas tome uči iznova i iznova. Zbog toga kvantna fizika nije samo priča o atomima i jednadžbama. To je priča o granicama ljudskog znanja, o hrabrosti da se preispita ono što smatramo očiglednim i o trajnoj čovjekovoj želji da razumije svemir. Možda je upravo to njezina najveća vrijednost, ne u odgovorima koje nam daje, već u pitanjima kojima nas prisiljava da ih postavimo.
NOBELOVAC MARTINIS
Izuzetna je rijetkost da se u našem dijelu Europe može izravno čuti čovjeka koji mijenja tijek suvremene znanosti, a čiji su roditelji podrijetlom iz Hrvatske. Upravo zato je nedavni višednevni boravak nobelovca, prof. dr. sc. Johna Martinisa u Hrvatskoj izazvao pozornost ne samo znanstvene zajednice nego i šire javnosti. Fizičar čiji je rad postavio temelje kvantnog računalstva nije govorio samo o tehnologiji koja će obilježiti nadolazeća desetljeća. Govorio je o znatiželji, hrabrosti da se postavljaju pitanja i odgovornosti znanosti prema društvu.
Profesor emeritus Sveučilišta Kalifornije u Santa Barbari i jedan od pionira supravodljivih kvantnih krugova, Martinis je Nobelovu nagradu za fiziku dobio za istraživanja koja su omogućila da kvantna mehanika iziđe iz okvira teorije i postane osnova nove generacije računala. Ono što je prije tridesetak godina izgledalo kao laboratorijski eksperiment, danas postaje jedna od najvažnijih tehnoloških utrka svijeta.
Na Institutu Ruđer Bošković nije želio održati još jedno svečano predavanje o svojim najnovijim otkrićima koja su pomaknula granice znanosti. Umjesto toga studentima je govorio o svojim prvim istraživanjima, greškama, pokušajima i neuspjesima. Njegova poruka bila je jednostavna - znanost ne napreduje zahvaljujući genijalcima koji nikada ne griješe, nego ljudima koji su spremni da godinama tragaju za odgovorima na ista pitanja. To se u cijelosti podudara s promišljanjima Nikole Tesle, najvećeg genija s ovih naših prostora, koji je u svojim zapisima i nastupima uvijek isticao da su predan rad, strpljenje i vizija mnogo važniji od samog talenta te da stvaranje zahtijeva golemu ustrajnost, pri čemu čovjek započne s tisuću stvari od kojih je samo jedna dobra, a od tisuću dobrih samo je jedna ostvariva. Na kraju prof. Martinis posebno je naglasio da želi pomoći mladim istraživačima da postanu bolji znanstvenici, smatrajući da je upravo to jedna od najvažnijih obveza svakog nobelovca.
Za većinu ljudi kvantno računalstvo, da se još malo zadržimo na tome, i dalje zvuči kao znanstvena fantastika. Međutim, iza tog pojma krije se tehnologija koja bi mogla promijeniti gotovo svako područje suvremenog života. Dok današnja računala obrađuju informacije s pomoću bitova koji mogu biti nula ili jedan, kvantna računala koriste kubite, sustave koji zahvaljujući zakonima kvantne fizike mogu istovremeno zauzimati više stanja. Upravo ta osobina otvara mogućnost izvođenja proračuna za koje bi današnjim superračunalima bile potrebne tisuće ili milijuni godina.
Martinis je bio jedan od ključnih ljudi Googleova Quantum AI tima koji je razvio procesor Sycamore, demonstrirajući da kvantni procesori mogu riješiti određene zadatke nedostižne tadašnjim klasičnim računalima. Danas smatra da je sasvim realno očekivati univerzalna kvantna računala u sljedećih od pet do deset godina, iako priznaje da znanstvenike čekaju veliki inženjerski izazovi prije nego što ta tehnologija postane dio svakodnevice.
Njegov optimizam ne proizlazi iz futurističkih vizija, već iz desetljeća provedenih u laboratorijima. Kvantna računala, kaže, neće služiti za brže pregledanje interneta ili igranje videoigara. Njihova prava vrijednost bit će u razvoju novih lijekova, materijala, efikasnijih baterija, razumijevanju kemijskih procesa i rješavanju problema koje današnja računalna tehnologija jednostavno ne može obraditi. Istovremeno, upozorava da će njihov razvoj zahtijevati potpuno novu generaciju digitalne sigurnosti, jer bi postojeći sustavi šifriranja jednog dana mogli postati ranjivi.
HRVATSKI KORIJENI
Posebnu dimenziju njegovu boravku u Hrvatskoj dali su obiteljski korijeni. Martinis nikada nije skrivao da je ponosan na hrvatsko podrijetlo. Otac mu je rođen u Komiži na otoku Visu, a majčina obitelj u srodstvu je s Nikolom Teslom. Stoga nas ne treba osobito čuditi genijalnost prof. Martinisa kada se ima na umu genetska povezanost s najvećim izumiteljem kojeg je čovječanstvo ikada imalo. Tijekom posjeta obišao je mjesta iz kojih potječu njegovi preci, susreo se s predstavnicima znanstvenih i državnih institucija, primio priznanja i govorio o potrebi da male zemlje ulažu u obrazovanje, istraživanje i poduzetništvo. Smatra da inovacije ne nastaju samo u velikim centrima moći, već svuda gdje postoje radoznali ljudi i društvo koje ih potiče da razvijaju nove ideje.
Možda je upravo to najvažnija poruka koju je John Martinis ostavio tijekom svojeg posjeta. Kvantna revolucija neće početi onog dana kada se pojavi savršeno kvantno računalo. Ona počinje mnogo ranije, u učionicama, laboratorijima i među mladim ljudima koji imaju hrabrosti da postave pitanje koje prije njih nitko nije postavio.
U vremenu kada se svijet ubrzano mijenja pod utjecajem umjetne inteligencije, novih materijala i kvantnih tehnologija, riječi jednog nobelovca zvuče kao podsjetnik da najveća znanstvena otkrića nikada nisu rezultat slučajnosti. Ona su plod radoznalosti, upornosti i dugogodišnjeg rada. Upravo zato posjet Johna Martinisa nije bio samo događaj za znanstvene krugove. Bio je podsjetnik da budućnost ne nastaje sama od sebe, grade je ljudi koji se usuđuju razmišljati drukčije.
