Kako objasniti munjevit tehnološki razvoj u 21. stoljeću koji se čini nezaustavljivim, koji su razlozi takvog brzog napretka nezabilježenog u povijesti? Koliko je tome pridonijela znanost, nova generacija istraživača, pa i poduzetnika u tehnološkim sektorima, napose digitalizacija doba u kakvom živimo. Na ta i neka druga pitanja u intervjuu za Magazin odgovore je ponudio prof. dr. sc. Tomislav Pletenac, kulturni antropolog s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu...

- Osobno nisam siguran da se radi o nekom munjevitom tehnološkom razvoju. Naime, od tiskarskog stroja dalje različite generacije označavaju svoje razdoblje kao prekretnicu ili nezaustavljiv razvoj. Definitivno odnos prema današnjim i budućim tehnologijama oslonjenima na algoritme dubokog učenja nije nešto nezabilježeno u povijesti. Dapače, čini mi se da zapravo idemo sporije nego li recimo u vrijeme tehnologije električne energije kada su se rezultati znanosti gotovo odmah prebacivali u proizvodnju. Danas je put od istraživanja do proizvodnje bitno usporen jer o tome kakvo nam znanje treba ne odlučuju znanstvene institucije nego računovodstvo. Tako se financiraju samo ona istraživanja koja imaju računovodstvenu moć. Čudna epistemologija koja je nezabilježena u povijesti, ako već baš tražimo nešto što označava posebnost današnjeg stanja znanosti i tehnologije. Na to sve skupa, rezultati znanstvenih istraživanja i pripadajuća tehnologije često se podvrgava zakonima skladišta, pa se tako patenti kupuju samo da ih ne bi uzela konkurencija, a onda se čuvaju dok ne dođe pravo vrijeme za njihovu komercijalizaciju.

Dakle, ovog trenutka raspolažemo bitno sofisticiranijom tehnologijom nego onom koju koristimo, možda je ima nešto u vojnom sektoru, ali i on je podvrgnut režimu tržišta, pa je i to upitno. I tu najmanje mislim na algoritme dubokog učenja koji su dosegnuli svoj maksimum. Naime, iz takvih algoritama neće se stvoriti autonomna inteligencija.

SANDRA SIMUNOVIC/PIXSELL

Zavjera, a ne kult

Gledajući širu i dublju sliku ovodobnog svijeta koliko je utemeljen zaključak da živimo i radimo pod svojevrsnim kultom tehnologije, da smo postali robovi tehnocentrizma? Drugim riječima, jesmo li izloženi bezuvjetnom vjerovanju da su tehnološki napredak i digitalizacija rješenje za sve društvene probleme...?

- Takav stav najčešće se može pronaći među prirodoslovnom i tehničkom inteligencijom koja ljudsko društvo razumije kao stroj, a politiku kao inženjerstvo. No i oni kad okuse probleme spoznaje u društvenim znanostima naglo promijene mišljenje kao što se to dogodilo primjerice bivšem gradonačelniku Splita, prof. dr. sc. Ivici Puljku. Kada pogledamo medicinu, onda nam je još jasnije kako nema gotovih rješenja i čarobnih lijekova. Tehnoutopizam je postojao oduvijek i postojat će, ne mislim da je on bitno rašireniji nego što je bio nekada. Prije mi se čini da postoji bitno veće oduševljenje za teorije zavjere negoli za tehnološki kult.

U nekoj sustavnijoj analizi tehnološkog utjecaja na društvo, koji se sve aspekti moraju uzeti u obzir? Spominju se i filozofski aspekt (tehnologija kao nova religija), obrazovni aspekt (STEAM pristup u visokom obrazovanju), ekonomski, psihološki aspekt...

- O odnosu društva i tehnologije, pa i kulture i tehnologije ispisane su stranice i stranice knjiga. Ipak čini mi se kako je antropolog Bruno Latour otišao najdalje u istraživanjima uspostavljajući Teoriju umreženog djelovanja (Action Network Theory). Za razliku od drugih istraživača Latour nema hijerarhiju objekta i subjekta istraživanja, postoje samo ravnopravni aktanti koji stvaraju mreže odnosa te je stoga teško zapravo u realnom životu ekstrahirati čisto društvo, čistu znanost ili čistu tehnologiju. Ako one ne postoje izvan odnosa, onda je potpuno suvišno govoriti o tome da tehnologije mijenja društvo, jednako tako i društvo mijenja tehnologiju. Ideja da će se svijet pod utjecajem tehnologije pretvoriti u nešto jednoliko distopijsko ili utopijsko rezultat je skučenog i deduktivnog mišljenja tehnooptimista.

Ukupno uzevši, poprima li sveopća digitalizacija ne samo Zapada nego i većine razvijenog svijeta sve jasnije obrise jedne hipertehnologizirane distopije? Koje su opasnosti, problemi, izazovi...? Kontekst umjetne inteligencije je nezaobilazan...

- Digitalizacija je oblik zapisivanja, tehnika, kao što je bio i tiskarski stroj. Kao što je tiskarski stroj stvorio kapitalizam, postoji mogućnost da digitalizacija stvori neko drugo društveno uređenje. Od tiskarskog stroja do pune pobjede kapitalizma prošlo je više od 200 godina. Mi u punoj digitalizaciji živimo tek kojih tridesetak godina. Ono što možemo zamijetiti jest tek da su oblici upravljanja za koje smo mislili da su neosporni ušli u krizu. Imamo krizu demokracije, krizu centralističkog upravljanja, pa i očiglednu nemoć njihovih hibridnih modela. Ako bi išli pojednostaviti, to možemo predstaviti kao krizu američke demokracije, krizu jednopartijskog kineskog modela, krizu hibridnog modela u Rusiji. Svaki od njih pokušava riješiti unutarnju krizu različitim sredstvima. SAD se pomiče prema centralizaciji moći, Kina prema tehnokraciji, Rusija ratuje. Svi ti elementi pokušaj su stvaranja nove unutarnje ideologije i hegemonije koja će služiti kako bi zamaskirala duboku strukturalnu krizu. Razlog tome treba tražiti u činjenici što zapravo ne postoji ni u teoriji neki model koji bi mogao odgovoriti na izazove novih tehnika pisanja. Kad je tiskarski stroj zavladao, on je već u pozadini imao novu sliku svijeta i bila je potrebna daljnja razrada.

Danas nove slike svijeta nema, horizonti mišljenja suženi su nam poduzetničko-financijskim logikama slično kao što je Galileo bio pritisnut katoličkim dogmatizmom. No mi danas nemamo Galilea, tek masu znanstvenika koji preživljavaju u tom modelu. Svaki otpor u znanstvenom sustavu koji najbolje opisuje prekarnost znači i egzistencijalnu opasnost. Danas nitko više ne želi podnijeti žrtvu za znanost. Sve krize 21. stoljeća očigledno nas nisu otrijeznile, već dublje gurnule u fetišističko poricanje realnosti. Umjesto da pogledamo istini u oči, radije ćemo nastaviti spavati u iluziji. Primarna opasnost smo dakle mi sami koji ćemo se radije prepustiti ugodnim fantazijama nego nelagodnim istinama. Tako ćemo se prepustiti i da glupavi algoritam misli za nas umjetno da ga koristimo s pomoću razuma.

Sve digitalizirati

Stoji li teza da temeljno pitanje budućnosti, sa svim ovim na umu, moramo preobraziti iz "što još možemo digitalizirati" u "kako razbiti kult tehnike koji čovjeka pretvara u alat svojih alata"? Vaš završni komentar?

- Ma treba digitalizirati sve, i to što prije. Lakše je, brže je i uspješnije. Ono što to prati, jest duboko previranje unutar društvene uporabe digitalizacije, a onda i znanstvenog sustava. Da se vratimo Latouru, među svim elementima postoji radikalna simetrija. Predmeti sami po sebi stvaraju nove mogućnosti, a jednako tako su i proizvod nekih drugih potencijala i mogućnosti. Digitalizacija nije tu drukčija od primjerice čekića. Kada se takav predmet pojavi, stvara oko sebe nove potencijale od kojih će se neki iskoristiti, neki ne, stvoriti će se budući potencijali uporabe i tako dalje.

Mreža aktanata je golema i pitanje je mogu li se svi identificirati, ali primjerice u lancu: [Korisnik]  [Sučelje platforme]  [Težine u neuronskoj mreži]  [Podatkovni centri]  [Autorska prava na webu]  [Ljudski moderatori (RLHF)]  [GPU grafičke kartice], ako maknete samo jedan element, u potpunosti ste zaustavili potencijale algoritma dubokog učenja. Time je jasno da tehnika ne može pretvoriti čovjeka u alat, već se jedni prema drugima odnosimo u punoj povezanosti da bi uopće mogli egzistirati.