Ima li određene simbolike u činjenici da je ovogodišnji summit NATO-a održan u Ankari? Ako je riječ o svojevrsnoj političkoj poruci, što Tursku čini tako važnim političkim i strateškim partnerom NATO-a i SAD-a danas? Može li se govoriti i o svojevrsnom diplomatskom uspjehu Erdoğana? Za odgovore na ta i neka druga pitanja zamolili smo dr. sc. Dražena Smiljanića sa Sveučilišta obrane i sigurnosti “Dr. Franjo Tuđman” iz Zagreba.

- Formalno, domaćinstvo NATO summita rotira se među državama članicama i Turski je prijedlog domaćinstva prihvaćen još prije godinu dana (objavljen je u posljednjem članku deklaracije NATO samita 2025. u Hagu). U tom smislu ne bi trebalo svaku odluku tumačiti kao veliku geopolitičku poruku. Napokon, za domaćina sljedećeg summita dogovorena je Albanija. Međutim, u međunarodnoj politici slučajnosti postoje, ali simbolika, ipak, postoji.

Izbor Ankare za domaćina svakako se može tumačiti kao svojevrsna poruka jer Turska je neugodan, ali nezaobilazan saveznik koji kontrolira pristup Crnom moru, sjedi na raskrižju Rusije, Bliskog istoka, Kavkaza i Mediterana, ima veliku vojsku i vlastitu obrambenu industriju. Stav je članica NATO-a, a pogotovo SAD-a, da je važnije održati Tursku čvrsto unutar zapadnog sigurnosnog okvira nego ju javno kritizirati ili sankcionirati zbog njezine često autonomne politike.

Ali, realno, domaćinstvo je i nagrada Erdoğanu. On je imao priliku ponovno se predstaviti kao most prema Zapadu, Rusiji i globalnom Jugu, dok od NATO-a i SAD-a izvlači ustupke. Trumpova najava ukidanja sankcija Turskoj i moguće obnavljanje razgovora o F-35 samo potvrđuje da Erdoğan ima pregovaračku polugu.

Ovaj summit je, po nekima, najavljivan kao jedan od najvažnijih sastanaka Saveza u njegovoj povijesti. Je li to točno, s obzirom na okolnosti?

- Zanimljivo je da je litavski ministar vanjskih poslova Kęstutis Budrys, uoči sastanka, izjavio kako bi želio da summit bude “što dosadniji” [1]. Ta naizgled paradoksalna izjava nije značila sarkazam, nego diplomatsku ironiju. U kontekstu međunarodne sigurnosti “dosadan” summit znači da među saveznicima nema ozbiljnih prijepora, iznenadnih kriza ili političkih potresa koji bi doveli u pitanje funkcioniranje Saveza. Drugim riječima, “dosada” je ovdje metafora za stabilnost, predvidljivost i očuvanje jedinstva NATO-a.

Upravo zato Budrysova izjava može poslužiti kao ilustracija šireg značenja ovog summit. Iako je bio najavljivan kao jedan od najvažnijih u povijesti NATO-a zbog rata u Ukrajini, promjena u američkoj administraciji i rasprava o budućoj podjeli tereta među saveznicima, njegova se uspješnost nije mjerila spektakularnim odlukama ili dramatičnim političkim sukobima. Naprotiv, jedan od ključnih ciljeva bio je potvrditi da Savez ostaje funkcionalan, jedinstven i sposoban postići konsenzus unatoč razlikama među članicama. U tom smislu činjenica da je summit protekao bez većih političkih potresa može se smatrati jednim od njegovih najvažnijih postignuća.

Dio analitičara, međutim, upozorava da je upravo izostanak većih političkih prijepora prikrio činjenicu da Savez nije ponudio jasniju viziju svoje dugoročne transformacije. Ivo Daalder, u članku za Politico [2], ocjenjuje da je summit značio propuštenu priliku jer se više energije uložilo u očuvanje prividnog jedinstva nego u definiranje kako će NATO izgledati u uvjetima postupnog smanjivanja američke sigurnosne uloge u Europi. Prema tom tumačenju Savez je izbjegao krizu, ali nije odgovorio na pitanje kako će se prilagoditi novoj transatlantskoj ravnoteži.

Ovogodišnji summit karakterističan je i po činjenici da se NATO summiti, još od mandata Jensa Stoltenberga kao glavnog tajnika, održavaju svake godine, a nekoć su se sastanci na najvišoj političkoj razini organizirali rjeđe i uglavnom kada je bilo potrebno donijeti strateške odluke ili odgovoriti na veliku sigurnosnu promjenu. Češće održavanje summita povećava političku vidljivost Saveza, ali istodobno otežava postizanje sadržajno ambicioznih zaključaka jer države članice sve teže postižu konsenzus o složenim pitanjima.

To se dobro vidi i iz završnih deklaracija posljednjih summita. Washingtonski summit 2024. završio je deklaracijom od čak 38 točaka koja je detaljno razradila prijetnje, ciljeve i budući razvoj Saveza. Već na summitu u Haagu 2025. godine deklaracija je svedena na samo pet točaka, dok završna deklaracija iz Ankare sadrži samo šest točaka, pri čemu je posljednja zapravo protokolarnog karaktera - zahvala na domaćinstvu i objava mjesta održavanja sljedećeg summita. Takvo postupno skraćivanje završnih dokumenata može se tumačiti na dva načina. S jedne strane, kraći tekstovi olakšavaju postizanje konsenzusa među 32 članice. S druge strane, oni mogu upućivati i na sve veće političke teškoće u usuglašavanju zajedničkih strateških stajališta, zbog čega se Savez sve češće odlučuje za općenite formulacije oko kojih se svi mogu složiti.

Kritike američkog predsjednika usmjerene prema europskim članicama NATO-u, ponovljene su i u Ankari, uz najavljeno povlačenje trupa iz Europe, pitanje Grenlanda i šestomjesečnu reviziju američke vojne prisutnosti na kontinentu. Sve to je potaknulo dodatnu neizvjesnost unutar Saveza. Koliko je situacija ozbiljna?

- Situacija je vrlo ozbiljna, ali ne zato što će se NATO sutra raspasti. Ozbiljna je zato jer se američka sigurnosna garancija pretvara iz institucije u transakciju. Trump je u Ankari prijetio povlačenjem američkih snaga iz Europe, a Pentagon već provodi reviziju prisutnosti.

Iran i Grenland, pri tome, nisu ekscesi, nego simptomi. SAD pod Trumpom više ne vidi savezništva kao zajednicu interesa i vrijednosti, nego kao uslugu koju drugi moraju platiti. To tjera Europu da se napokon probudi, ali i pokazuje koliko je kasno počela reagirati.

U vrijeme kada američka administracija dovode u pitanje vrijednosti i smisao postojanja ovako ustrojenog NATO-a, europske članice odlučno zagovaraju jedinstvo Saveza i pristaju na veća financijska ulaganja. Je li ruska agresija na Ukrajinu i rat koji je u petoj godini trajanja zapravo ključan kohezivan faktor jedinstva NATO-a?

- Da, ruska agresija na Ukrajinu glavni je “cement” današnjeg NATO-a. Bez Putina mnoge europske vlade još bi govorile o “strateškoj autonomiji”, ali ne bi kupovale naoružanje, streljivo, sustave PZO-a ni tenkove niti razmišljale o novim sposobnostima i doktrinama, kao što su uporaba besposadnih sustava i zaštite od protivničkih. NATO u Ankari ponovno stavlja Ukrajinu među ključne teme i veže sigurnost Saveza uz ukrajinsku obranu.

Ali, ovdje treba biti racionalan, jedinstvo nije isto što i strategija. Europa još uvijek prečesto reagira na Trumpa i Putina, umjesto da sama definira što želi postići.

Kad se uzme u obzir u Ankari ponovljena deklarativna predanost kolektivnoj obrani, koji je najjači argument za nastavak američkog vodstva u NATO-u? Je li NATO sposoban istovremeno odvraćati Rusiju, podržavati Ukrajinu, upravljati rizicima na Bliskom istoku i održavati unutarnju koheziju?

- Najjači argument je da Europa još nema zamjenu za američko vodstvo. Američko vodstvo znači i nuklearni kišobran, strateški transport, obavještajne kapacitete, zapovjednu infrastrukturu i industrijsku dubinu koju Europa ne može brzo nadomjestiti.

NATO može istodobno odvraćati Rusiju, pomagati Ukrajinu, sudjelovati u upravljanju krizom na Bliskom istoku i čuvati unutarnju koheziju, ali samo ako prestane živjeti od deklaracija. NATO ima kapacitete, ali politička volja je neravnomjerna. Najslabija karika, zapravo, nije vojna, nego politička.

Kako u ovom kontekstu promatrati članstvo Hrvatske u NATO savezu? Jesmo li pouzdan partner, bez obzira na neke suprotne stavove predsjednika i premijera. Ministar obrane Ivan Anušić izjavio je u Ankari da Hrvatska dobro napreduje u ispunjavanju ciljeva koji su zajednički zacrtani u NATO-u, u kontekstu izdvajanja za obranu...

- Hrvatska je pouzdan partner u formalnom smislu - sudjeluje u NATO misijama, modernizira oružane snage i povećava obrambena izdvajanja. Prema riječima ministra Anušića, Hrvatska je dosegnula 2,1 % BDP-a za obranu, uz dodatna ulaganja u projekte dvojne namjene, a najavljen je i daljnji rast izdvajanja.

Međutim, u kontekstu transformacije Saveza prema (još uvijek neformalnom) konceptu NATO 3.0, pouzdanost saveznika više se ne mjeri samo visinom obrambenog proračuna. Novi NATO od članica očekuje sposobnost brzog političkog odlučivanja, otpornost društva i gospodarstva, razvoj obrambene industrije, ulaganja u nove tehnologije, razvoj i primjenu umjetne inteligencije, autonomne sustave te uključivanje nacionalne industrije u zajedničke euroatlantske proizvodne i inovacijske lance. Drugim riječima, pitanje više nije samo koliko država troši na obranu, nego koliko može pridonijeti ukupnoj tehnološkoj i industrijskoj snazi Saveza.

Upravo tu Hrvatska ima priliku napraviti iskorak. Osim modernizacije Oružanih snaga, trebala bi snažnije razvijati vlastitu obrambenu industriju i uključivati domaće tvrtke, istraživačke institucije i sveučilišta u projekte koji proizlaze iz koncepta Industry 3.0., koji bi trebao “pratiti” koncept NATO 3.0. Time bi iz korisnika kolektivne sigurnosti postupno postajala aktivni proizvođač sigurnosti i tehnologije.

Zato bih rekao da je Hrvatska danas dobar saveznik kada se gledaju brojke, sposobnosti i ulaganja. Međutim, u eri NATO-a 3.0 ključni izazov više nije samo povećavati obrambeni proračun, nego istodobno razvijati tehnološke i industrijske kapacitete te stratešku kulturu koja omogućuje brzo, predvidljivo i usklađeno političko odlučivanje. Upravo će se po tome sve više mjeriti pouzdanost saveznika. (D.J.) n

[1] Chávez, S., & Fisher, L. (2026, July 8). Lithuanianministerwants NATO summit to be as ‘boring as itcouldbe’. Financial Times. https://www.ft.com/content/f2eba81b-f72e-4866-87c1-944a580ef680

[2] Daalder, I. (2026, July 9). NATO’s Ankara summit was a wastedopportunity. POLITICO Europe. https://www.politico.eu/article/nato-ankara-summit-wasted-opportunity/