Prema nekim izvorima, a takvih nije mali broj, naprotiv (primjerice, američki politico.com), NATO je sada u svojevrsnoj blokadi, otežano funkcionira, a neki dužnosnici smatraju da se Savez počinje raspadati.

Koliko je situacija doista ozbiljna, a koliko je sve to medijsko pretjerivanje - upitali smo dr. sc. Dražena Smiljanića sa Sveučilišta obrane i sigurnosti "Dr. Franjo Tuđman" iz Zagreba.

DR. SC. DRAŽEN
SMILJANIĆ

- U promišljanju tog izazova treba krenuti od činjenice da NATO nije stroj koji ili radi ili se raspadne preko noći. NATO je prije svega politički okvir, temeljen na mehanizmu konzultacija, vojnog planiranja (s učinkovitim procesom obrambenog planiranja na razini saveza), logističke standardizacije (briga o interoperabilnosti i održivosti operacija) te simbolične američke prisutnosti u Europi. Zato, kada mediji pišu da se Savez "raspada", to obično znači da je političko povjerenje među saveznicima ozbiljno poljuljano, ali ne i da je netko "ugasio svjetlo" u NATO HQ-u, u Bruxellesu. Ipak, problem je realan, ali i pogrešno predstavljen, počesto u melodramatskim kategorijama. Činjenica je da NATO već duže funkcionira u uvjetima političke inercije i na razini ritualnih deklaracija (primjer su sastanci na vrhu - samiti), kao i pretpostavki koje više nisu sigurne kao nekad ("svi za jednoga, jedan za sve"). Glavni izazov sastoji se od toga da bi, u ozbiljnoj krizi, NATO mogao ostati ograničen na deklaracije, akcijske planove i prezentacije, a realna bi vojna i politička moć bila mnogo skromnija nego što javnost zamišlja.

Drugim riječima, situacija jest ozbiljna, ali ne zato što se "NATO sutra raspada", nego zato što se raspadaju pretpostavke na kojima je počivao. Na primjer, uloga SAD-a u Europi često je mitologizirana, a pretpostavka američkog automatskog angažmana imala je desetljećima snažan politički učinak i učinak odvraćanja. Ako ta pretpostavka postaje upitna, a već jest, cijela psihologija, a time i kohezija Saveza, slabi. No također svaka kriza NATO-a u medijima se često prikazuje kao apokalipsa, jer je to atraktivnije od trezvene ocjene da je riječ o dugotrajnom procesu erozije političke kohezije.

Američka doktrina

Trump se zbog izostanka podrške za rat s Iranom iznova obrušio na NATO i zaprijetio izlaskom SAD-a iz Saveza. Je li to još jedan Trumpov show ili ozbiljna prijetnja? Hitni sastanak Ruttea i Trumpa održan je 8. travnja u Washingtonu, ali, čini se, nije donio nikakav dramatičan zaokret ni konačno rješenje...

- Mišljenja sam da je, što se Trumpa tiče, točno i jedno i drugo. Američki predsjednik Trump sklon je političkom teatru, javnom pritisku i ponižavanju saveznika pred kamerama. No pogrešno bi bilo to svesti samo na "show". Kad predsjednik SAD-a opetovano dovodi u pitanje temeljni smisao Saveza, to nije samo pitanje stila i političke komunikacije nego i politička činjenica. Medijski izvještaji pokazuju da Trumpove prijetnje nisu tek retorika. On je Savez nazvao tigrom od papira i, u kontekstu nezadovoljstva europskim držanjem u ratu s Iranom, ponovno otvorio pitanje američkog izlaska iz NATO-a.

Sastanak Marka Ruttea i Trumpa 8. travnja u Washingtonu stoga nije bio protokolaran, nego pokušaj upravljanja krizom koja otkriva dublje pukotine unutar Saveza. Može se reći da je sastanak, prije svega, poslužio za smirivanje retorike i demonstraciju minimalne razine političke komunikacije saveznika. No susret nije riješio temeljni problem - slabljenje povjerenja unutar Saveza, a sama činjenica da je održan govori u prilog tvrdnji da taj izazov više nije samo hipotetsko pitanje.

Susret Marka Ruttea i Donalda Trumpa, dakle, neće se pokazati odlučujućim u smislu da će jednim razgovorom spasiti ili srušiti NATO. Takva personalizacija krize više pripada medijskoj dramaturgiji nego stvarnoj politici. Ono što se događa dublje je i dugotrajnije, a očituje se u postupnom slabljenju političke kohezije Saveza i promjena američkih prioriteta. Naime, SAD sve manje (a odnedavno uopće ne, o čemu svjedoči Strategija nacionalne sigurnosti SAD-a) vidi Europu kao središnje poprište svoje strategije nacionalne sigurnosti. Istovremeno, Europa je desetljećima odgađala teške političko-vojne odluke zbog pretpostavljene zaštite koju je pružao američki kišobran. Rutteov posjet i slični sastanci možda mogu kupiti vrijeme i smiriti retoriku, možda i odgoditi najgore, ali ne mogu vratiti razdoblja poput 1995. ili 2005. godine, kada je NATO bio na vrhuncu političke kohezije.

Kad se pogleda šira i dublja slika, uključujući i sadašnje izazove, je li Transatlantski savez uopće moguć bez SAD-a? Ruši li se time sigurnosna arhitektura Europe građena 70-ak godina? I što bi to značilo za Europu, koja je u tom slučaju sigurnosna alternativa za Europu/EU?

- Bez SAD-a je moguć nekakav europski sigurnosni aranžman, ali to više ne bi bio Transatlantski savez u klasičnom smislu. Time i sama riječ "transatlantski" gubi sadržaj. Pitanje stoga nije može li Europa formalno živjeti bez NATO-a, nego može li uspostaviti političko-vojnu infrastrukturu bez američke političke volje, obavještajnih sposobnosti, logističke dubine, nuklearnog jamstva i sposobnosti vođenja velikih operacija. Mislim da Europa može preživjeti bez američke nadmoći, ali ne može preko noći nadomjestiti sve ono u čemu se desetljećima oslanjala na SAD. Ideja o brzom "ponovnom naoružavanju Europe" ipak je velikim dijelom fantazija i lako je moguće da će se sad, u tom kontekstu, javljati cijeli niz improviziranih rješenja. Ona bi se uglavnom odnosila na "Europski NATO", europsku vojsku, nove unosne ugovore na temelju obrambenih fondova i nova tijela u upravljačkim strukturama, od kojih su mnoga već isprobana i nisu uspjela. Valja naglasiti i da je Zajednička sigurnosna i obrambena politika EU-a (CSDP) instrument upravljanja krizama, a NATO sustav kolektivne obrane, pa spomenuti mehanizam ne može "preuzeti" ono što je NATO.

REUTERS/DADO RUVIC

Drugim riječima, sigurnosna arhitektura Europe bez SAD-a ne bi se srušila u jednoj noći, ali bi izgubila svoj ključni oslonac. To bi prisililo europske države da se vrate načelu da je sigurnost, na kraju, uvijek i prvenstveno nacionalna odgovornost, a ne PR projekt nadnacionalnih institucija. Europa bi tada morala graditi nekoliko paralelnih slojeva sigurnosti, uključujući jačanje vojski na nacionalnim razinama, potencijalne regionalne koalicije, jaču ulogu Francuske i Britanije kao nuklearnih sila, novu industrijsku i logističku bazu te, vjerojatno, mnogo skromnije političke ambicije nego danas. Sigurnosna alternativa za Europu nije neka čarobna zamjena za NATO, nego spor, skup i politički bolan povratak ozbiljnom preuzimanju sigurnosne odgovornosti, prije svega na razini država, ali uz nužnu koordinaciju unutar europskog okvira.

Europsko odrastanje

Koliko je zapravo izlazak iz NATO-a jednostavan proces, a koliko kompliciran? Može li SAD otkazati ugovor bez suglasnosti Kongresa? U vrijeme predsjednika Bidena Kongres je izglasao zakon koji sprječava bilo kojeg predsjednika da se SAD jednostrano povuče iz NATO-a. Koliko će to Trumpu biti problem ako se odluči na izlazak iz Saveza?

- Pravno gledano, stvar nije banalna. Članak 13. Sjevernoatlantskog ugovora predviđa da svaka država članica može izići iz Saveza, ali tek nakon što službeno obavijesti depozitara ugovora, a to su Sjedinjene Američke Države, te nakon što protekne rok od jedne godine od te obavijesti. Drugim riječima, međunarodno-pravni okvir za izlazak postoji i relativno je jasan, no to ne znači da je sam proces politički ili ustavno jednostavan. Međutim, u SAD-u je 2023. donesen zakon kojim se predsjedniku brani jednostrano suspendirati, otkazati ili povući SAD iz NATO-a bez dvotrećinske potpore Senata (National Defense Authorization Act for Fiscal Year 2024, Section 1250A). Osim toga, zabranjeno mu je i trošenje saveznih sredstava na takvo povlačenje. To znači da, formalno-pravno, Trump nema odriješene ruke za takav čin.

Vezano uz ovo pitanje, treba dodati nešto što je važnije u strateškom smislu. Naime, nije presudno samo pravno pitanje izlaska, nego pitanje političke lojalnosti. Postoje procjene kako bi Bijela kuća mogla tvrditi da je predsjednička ovlast nad raskidom ugovora ustavno jača od zakonskog ograničenja Kongresa te da bi eventualni spor završio na sudovima, s neizvjesnim ishodom. Još važnije, ako američki predsjednik ne želi stvarno braniti Europu, tada sama činjenica formalnog ostanka u NATO-u ne jamči puno. Savez, naime, može biti politički ispražnjen i prije pravnog izlaska.

Zaključno, tko bi mogao profitirati ako SAD doista iziđe iz NATO-a? Rusija i Kina? Ako velike europske države još i mogu bez NATO-a, može li, i kako, Republika Hrvatska bez NATO-a? Ali i Crna Gora i Sjeverna Makedonija u regiji? Vaš završni komentar?

- Smatram da bi najviše kratkoročno profitirala Rusija, jer bi se raspao ili bar ozbiljno oslabio sustav odvraćanja koji je Europi davao stratešku dubinu od 1949. godine. Kina bi profitirala posredno, jer bi SAD bio još dublje uvučen u krizu vjerodostojnosti među saveznicima, a europska ovisnost o američkoj sili pokazala bi se kao strateška slabost zapadnog bloka. Možda bi, ipak, najveći dobitnik bila sama logika multipolarnog svijeta, u kojem više nema jeftinih sigurnosnih iluzija ni sigurnosti koju daje "najuspješniji vojni savez u povijesti". Najveći gubitnik bila bi europska politička elita, koja je desetljećima govorila o "strateškoj autonomiji", a nije ozbiljno investirala ni u vojne sposobnosti ni u političku koheziju.

MESSYASZ NICOLAS/POOL/ABACA

Za velike europske države alternativa postoji, ali je skupa i nesavršena. Britanija i Francuska imaju nuklearno odvraćanje, Njemačka ima snažno gospodarstvo, Poljska, Italija i Španjolska imaju relevantne obrambene kapacitete, ali nitko od njih sam nema ono što je Europa desetljećima dobivala američkim savezništvom. Za manje države, poput Hrvatske, Crne Gore i Sjeverne Makedonije, problem je još veći. Njima NATO nije samo vojni štit nego i politički okvir pripadanja, signal investitorima, instrument stabilizacije susjedstva i sredstvo da njihova sigurnost ne ovisi samo o lokalnom omjeru snaga. Bez NATO-a bi male države morale tražiti oslonac u regionalnim partnerstvima, bilateralnim sporazumima s jačim europskim silama i mnogo ozbiljnijem vlastitom ulaganju u obranu, veličinu snaga, infrastrukturu i otpornost društva. To je moguće, ali nije ni brzo ni jeftino.

Zaključno, pravo pitanje nije može li Europa formalno preživjeti bez NATO-a, nego može li napokon odrasti i preuzeti odgovornost za vlastitu sigurnost. To bi podrazumijevalo djelovanje bez mitova, bez parola i bez očekivanja da će Sjedinjene Američke Države uvijek doći riješiti njezine sigurnosne probleme. U tom smislu, ovo nije samo kriza NATO-a, nego prije svega ispit političke zrelosti Europe.