Kukanje je ljudski mehanizam koji nam češće ili rjeđe pomaže u suočavanju sa stresom i frustracijama. Pomaže, ako se na taj način uspješno oslobađamo negativnih emocija. Jednostavno rečeno, ispušemo se. Često se osjećamo bolje nakon što uspijemo verbalizirati sve što nas muči i opterećuje. Ipak, ponekad to nije dovoljno i potrebne su i riječi podrške i razumijevanje naših bližnjih. Kukanje je svojevrsni predah, nakon kojeg imamo drukčiji pogled na ono što nam se događa. U stanju smo to analizirati i pokušati nešto poduzeti, ako je ikako moguće - kaže dr. sc. Mirjana Nazor, splitska psihologinja i sveučilišna profesorica u mirovini, te dodaje:

- Međutim, prekomjerno kukanje može postati destruktivna navika. Tada zapravo svakome i svačemu prigovaramo, odnosno kukamo, grintamo, jamramo... to jednostavno postaje naš način odnosa prema realitetu. Ne razmišljamo o uzrocima problema, ne pokušavamo sagledati moguća rješenja nevolja koje nas pritišću... jedino što znamo jest kukati i okrivljavati druge za sve čime nismo zadovoljni.

Stoji li teza da je i komunikacija u kriznim vremenima (uključujući i onu medijsku), kakva su ova sadašnja (sukobi, ratovi, inflacija, pad standarda, brige oko budućnosti...), uzrok povećanog nezadovoljstva, između ostalog i na poslu, u radnom okruženju, što mnogi često ističu kao primjer...?

Mirjana Nazor

- Ako u našem užem i širem okruženju prevladavaju negativne informacije, nemoguće je izbjeći utjecaj svega toga na naše mentalno zdravlje, a to znači i na naše ponašanje. Zato nije dobro, moglo bi se reći, nije zdravo, stalno gledati i slušati informacije iz različitih izvora koje su pretežno negativne i obeshrabrujuće. To ne znači da bježimo iz realnosti, ali opterećivati se neprestanim gledanjem i slušanjem deprimirajućih vijesti ne može pomoći nikome. Ako u sklopu toga postoji informacija koja uključuje mogućnost našeg angažmana bilo fizičkog, materijalnog bilo psihološkog, onda ćemo se osjećati bolje, jer možemo učiniti nešto dobro za nekoga ili za sebe. Ali sebe preplavljivati negativnostima, gušiti se u njima, povećavati osjećaj bespomoćnosti i besmisla nikome neće pomoći.

Danas se često koristimo izrazom "kriza", ali najčešće s negativnom konotacijom tog pojma. Međutim, mnogi znaju da se u kineskom jeziku taj pojam označava dvama ideogramima, od kojih jedan znači "opasnost", a drugi "priliku, izazov". Nije svaka kriza nužno nešto loše, nego može biti prilika, izazov da učinimo nešto novo, da otkrijemo svoje potencijale kojih nismo ni bili svjesni. Često ističemo da se moramo ponašati odgovorno, a konstantno kukanje sigurno to nije. Odgovornost može značiti odgovoriti na životne izazove sposobnošću. A to od nas traže krizne situacije, a ne samo kukanje.

Kako prevladati sindrom nezadovoljstva, pretjerane kuknjave oko svega? Koje i kakve terapije, napose psihološke, mogu pomoći? Postaje li kukanje također "novo normalno"?

- Uistinu se možemo zapitati zašto neki tako puno vremena provode u kukanju. Rekla bih zbog različitih razloga. Čini mi se da je nekima to postala svojevrsna zabava te da njihovo kukanje nije izraz njihova stava, nego način razbibrige - zanovijetanje uvijek i o svemu i promatranje reakcija okoline. Ima ih koji kukaju zato što misle da bi sve njihove probleme i teškoće morao rješavati netko drugi. I kada se to ne dogodi, ništa ne pokušavaju učiniti sami, nego počnu kukati. Neki ljudi ne žele priznati da im je dobro jer u njihovu društvu gotovo svi kukaju, pa se ne žele izdvajati, nego se radije nastoje uklopiti u opće raspoloženje. Naravno, ima i onih koji su istinu izloženi velikom broju negativnih iskustava, razočaranja, nepravde, gubitaka... I ako u svojoj okolini nemaju nikoga s kim bi podijelili svoje osjećaje, od koga bi dobili određenu psihološku podršku ili neku drugu vrstu pomoći koja im je potrebna, prepuštaju se kukanju. Tada je to pokazatelj nemoći, nezadovoljstva, gubitka kontrole nad vlastitim životom, pa i smisla života.

Čini mi se da se rijetko sjetimo mudre izreke koju se pripisuje različitim autorima, a glasi: Gospodine, podaj mi snage da mijenjam što mogu promijeniti, podaj mi hrabrosti da prihvatim što ne mogu promijeniti i mudrosti da razlikujem jedno od drugoga."

Salvo Noè u svojoj čuvenoj knjizi "Zabranjeno kukanje" (preporučio ju je i papa Franjo!) navodi, između ostalog, da onaj tko kuka aktivno pridonosi stvaranju negativnog ozračja, koje prožima cijelo društvo. Čak i obitelji i radne sredine prožete su tom navikom... Vaš završni komentar?

- Spomenuti autor, talijanski psiholog, ističe važnost uočavanja razlika između sposobnosti sagledavanja negativnih aspekata mnogih situacija i događaja te gledanja negativno na sve i svakoga. Noè ističe da kukati znači: gunđati, sažalijevati se, okrivljavati, optuživati, mučiti se, očajavati, žaliti se, mrmljati... Međutim, također naglašava da onaj tko je loše, tko se žali na nepravdu, tko se buni protiv zloporabe, mora izraziti emocije koje osjeća. Tada se ne radi o kukanju u negativnom smislu, nego o izražavanju osjećaja koji potiču pojedinca da traga za rješenjem. To je zapravo smisao one maloprije citirane poruke. Biti sposoban procijeniti gdje i kada ima smisla djelovati, mijenjati nešto, a kada treba, čuvati energiju i ne trošiti je na isprazno kukanje, odnosno lupanje glavom o zid. Jer zid je najčešće tvrđi od glave!