Algoritmi su postali dio našeg života iako toga često nismo svjesni ili to ne želimo prihvatiti. Radije dalje vjerujemo da uistinu slobodno biramo što ćemo gledati ili slušati na svojim ekranima, malim i onim malo većim - kaže dr. sc. Mirjana Nazor, splitska psihologinja i sveučilišna profesorica u mirovini, te u nastavku svoga priloga, piše:

DR. SC. MIRJANA NAZOR

- Ali svaka naša pretraga na Googleu, YouTubeu, X-u… koristi određene algoritme koji određuju koje će sadržaje korisnik vidjeti i čuti. Ti sustavi daju prednost sadržajima koji izazivaju snažne emocionalne reakcije. Također, korisnici vide uglavnom mišljenja slična vlastitima, što dovodi do tzv. personalizacije vijesti. To zapravo znači da svatko od nas na internetu vidi drukčiji izbor vijesti i tema, ovisno o prethodnim pretragama, interesima ili tzv. lajkovima. Ne bismo smjeli zaboraviti da algoritam nema svijest, ne zna što je empatija, ne poznaje granice dopustivog. On radi ono za što je dizajniran - zadržava našu pažnju.

ROBOVI MREŽE

Algoritmi mogu utjecati na naše mentalno zdravlje jer potiču korisnika da se između ostalog uspoređuje s onima koji su lijepi, mladi, omiljeni, uspješni u svemu što dotaknu…, a to može utjecati na nezadovoljstvo vlastitim izgledom, svojim postignućima, razočaranošću u sebe te izazvati porast tjeskobe i depresije. To je pogotovo opasno za tinejdžere koji silno žele biti isti kao drugi, a ponuđeni ideali su im zapravo nedostižni. Ali oni ne razmišljaju da su to sve umjetne tvorevine.

Važna uloga algoritama je zadržati pojedinca što duže ispred ekrana, a to zapravo znači činiti ga ovisnim o ekranu, odnosno sadržaju koji mu se nudi. Algoritam nas gura na staze koje on izabire za nas, a mi ćemo naivno misliti da smo sami odlučili napraviti neke promjene jer smo otkrili nove interese ili došli do novih spoznaja koje utječe na promjenu naših stavova. Algoritmi vrlo brzo mogu otkriti našu zainteresiranost za pornografiju, političku usmjerenost, stav prema migrantima..., naravno, ne zato što imaju neke posebne sposobnosti, već zato što registriraju svaki sadržaj koji otvaramo i vrijeme koliko se dugo na njemu zadržavamo. Na temelju toga algoritam "odlučuje" što će ponuditi sljedeće. Algoritam selekcionira informacije koje će nam proslijediti i ne dopušta da o nekoj temi do nas stigne informacija koja bi nas mogla natjerati na razmišljanje i preispitivanje dotadašnjeg gledišta. Na taj način algoritam utječe na zadržavanje istog stava o nekom događaju ili fenomenu jer nas stalno hrani informacijama koje taj stav potkrepljuju.

Zahvaljujući novim tehnologijama danas se iznimno brzo, osim informacija, šire i dezinformacije. Društvene mreže omogućavaju milijunima korisnika da dijele informacije i vijesti, ali isto tako i dezinformacije i lažne vijesti. Koliko smo uspješni u prepoznavanju lažnih vijesti, veliko je pitanje. Poznato je da što je vijest senzacionalnija, šokantnija, to nosi u sebi veći emocionalni naboj i brže i lakše dopire do ljudi. "Obične" vijesti, ili plemenite i vrlo pozitivne poruke širit će se znatno sporije i imati mnogo manji odjek.

Ako već znamo ili barem naslućujemo sve opasnosti koje se šire pod tutorstvom algoritama, zašto ništa ne poduzimamo kako bismo tomu stali nakraj?

Psihijatrica sa Sveučilišta Stanford, dr.sc. Nina Vasan, nudi objašnjenje: Kada pojedinac sudjeluje u nekoj komunikaciji na društvenoj mreži, onda na svoj uradak dobiva prihvaćanja ili neodobravanja onoga što je napisao ili pokazao. Ako na svom profilu netko objavi vlastitu fotografiju, i primi mnogo pozitivnih reakcija, njegov mozak to doživljava kao svojevrsnu nagradu. To izaziva određenu kemijsku reakciju koja uz pomoć neurotransmitera dopamina izaziva osjećaj sreće i zadovoljstva. Ako sljedeći put fotografija ili nešto drugo naiđe na slab odjek, tj. bude malo onih kojima će se svidjeti, to će izazvati razočaranje. To će pojedinca najčešće potaknuti da opet nešto objavi nadajući se većem odobravanju. I tako kreće put u ovisnost!

Pogotovo je važno djecu naučiti kako algoritmi funkcioniraju na društvenim mrežama i tražilicama te poticati kritičko razmišljanje o sadržajima koje konzumiraju. Razvijanje kritičkog razmišljanja kod djece i mladih je nužno, neovisno o digitalnim tehnologijama. Oni bi u školi morali učiti što je to kritičko razmišljanje, zašto je važno.

PTICA U KAVEZU

Umjesto usredotočenosti na zabranu korištenja društvenih mreža i mobitela, važnije bi bilo učiti djecu kako odgovorno koristiti tehnologiju. Jer, kako reče svojedobno Boris Jokić, iz Instituta za društvena istraživanja, danas djecu više ne odgajaju ni roditelji, ni škola, ni Crkva, nego algoritmi! Navodi kako više od 80 posto učitelja procjenjuje da je utjecaj digitalnih tehnologija na učenike negativan. Sve to upozorava na nužnost širenja digitalne pismenosti, ili, kako neki kažu, održavanje digitalne higijene. To bi trebala biti zadaća i roditelja i škole, ali naravno i društva u cjelini.

Izvorna definicija kaže da je algoritam "organizirani skup instrukcija koje određuju korak po korak kako riješiti određeni problem ili obaviti određeni zadatak." U našem kontekstu radi se uistinu o instrukcijama kako postati ovisnik o društvenim mrežama, različitim platformama… odnosno kako izabirati, moglo bi se uz malo pretjerivanja reći, "život u Matrixu".

Netko je mudro rekao: "Ptica koja je rođena u kavezu misli da je letenje bolest." Izbor je ipak na nama, želimo li biti zarobljeni u kavezu ili slobodno letjeti!