Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane jedna je od vodećih međunarodnih istraživačkih institucija specijaliziranih za analizu globalnih političkih, sigurnosnih i geostrateških procesa, s posebnim fokusom na Bliski istok, Balkan i druge strateški značajne regije.

Među istaknutim suradnicima IFIMES-a je Ebrahim Rezaei Rad, doktorand međunarodnih odnosa i sveučilišni predavač, čiji je stručni rad usmjeren na područja energetskih studija, energetske sigurnosti i geopolitike. U svom tekstu “Europska klimatska diplomacija u Središnjoj Aziji: Energetska sigurnost ili zeleni kolonijalizam?” Rezaei Rad analizira razvoj odnosa između klimatske diplomacije Europske unije i rastuće uloge Središnje Azije u globalnoj energetskoj tranziciji. Autor pruža sveobuhvatan pregled složenih procesa koji oblikuju novu fazu međunarodne energetske politike istražujući je li suradnja u području zelene energije istinski okvir za održivi razvoj i ravnopravno strateško partnerstvo ili, pak, s konceptom tzv. zelenog kolonijalizma nosi rizik stvaranja novih oblika ovisnosti, neravnoteže i asimetričnih odnosa.

CILJEVI I ALATI

Usvajanjem Europskog zelenog plana 2019. godine Europska unija zacrtala je svoj strateški smjer k postizanju ugljično neutralne ili ekonomije s nultom emisijom ugljika do 2050. godine. Taj sporazum služi kao temelj europske politike zaštite okoliša, naglašavajući smanjenje emisija stakleničkih plinova i povećanje udjela obnovljivih izvora energije u energetskom miksu EU-a. Budućnost globalne suradnje za ugljičnu neutralnost svodi se na dva različita scenarija: maksimalna suradnja i minimalna suradnja. Drugim riječima, ugljična neutralnost je globalna briga, a sklonost obnovljivim izvorima energije usklađena je s tim ciljem.

Ta agenda ne teži samo unutrašnjim transformacijama unutar EU-a, ona utječe i na odnose Unije s drugim zemljama, posebno onima u Središnjoj Aziji. Od njezina usvajanja razvijeni su različiti alati za podršku toj zelenoj tranziciji u europskoj vanjskoj politici, uključujući inicijativu Global Gateway. Predstavljen kao alternativa kineskoj inicijativi “Pojas i put”, Global Gateway ima za cilj razvoj održive infrastrukture u zemljama u razvoju. U tom kontekstu, zemlje središnje Azije, zbog svojih golemih kapaciteta obnovljivih izvora energije privukle su posebnu pažnju diljem svijeta, posebno Europe. Ta suradnja prvenstveno uključuje projekte proizvodnje obnovljivih izvora energije, kao što su solarne elektrane i vjetroelektrane, posebno u Kazahstanu, Uzbekistanu i Turkmenistanu. Nadalje, razvoj zelenog vodika u tim zemljama ključni je cilj EU-a, težnja koja je dobila posebno značenje jer Europa nastoji smanjiti svoju ovisnost o fosilnim gorivima i osloniti se na čiste izvore. Sastanak u Samarkandu također se može smatrati značajnim korakom zemalja EU-a k širenju obnovljivih izvora energije i ulaganju u Središnju Aziju (Popławski, 2025.).

U okviru nove strategije EU-a koja će se provoditi za Središnju Aziju, ta će inicijativa poticati regionalnu suradnju kroz projekte vezane uz zaštitu okoliša, biodiversitet, obnovljive izvore energije, održivo upravljanje zemljištem i poljoprivredu te znanstvenu suradnju na različitim razinama (Europski istraživački institut, 2023.). U okviru tih politika instrumenti poput Europskog investicijskog fonda, Europske banke za obnovu i razvoj te partnerstva s velikim europskim kompanijama poput Siemensa i Total Energiesa među aktivnim su mehanizmima.

VELIKI KAPACITETI

Usprkos tomu što su se njihove ekonomije desetljećima povijesno oslanjale na fosilna goriva (naftu i plin), zemlje središnje Azije sada imaju priliku postati regionalno središte za čistu energiju. Samo Kazahstan ima otprilike 300 sunčanih dana godišnje. Turkmenistan posjeduje značajne vodene resurse duž Kaspijskog jezera, a Uzbekistan je nedavno pokrenuo planove za razvoj vjetroturbina u svojim pustinjskim regijama. Te karakteristike čine regiju jednim od najvažnijih geografskih područja za proizvodnju obnovljive energije.

PEXELS/GUSTAVO FRING

Štoviše, nalazišta kritičnih metala u regiji poput litija mogu pridonijeti globalnom lancu opskrbe opremom za čistu energiju (npr. litijske baterije i solarni paneli). Strateški sporazum EU-a i Kazahstana o zelenom vodiku i kritičnim sirovinama naglašava važnost zemlje u kreiranju politika EU-a (Zabanova, 2023.). Kazahstan je također potpisao sporazume o energetici i transportu s EU-om (NE Global, 2024.). Ako se pravilno upravlja, Središnja Azija mogla bi postati ne samo izvoznik čiste energije nego i tehnološki partner za Europu. Međutim, da bi postala centar čiste energije, regiji je potrebna odgovarajuća infrastruktura, značajna ulaganja i transfer modernih tehnologija - mogućnosti koje EU, kao glavni međunarodni akter, može pružiti, pozicionirajući se kao glavni investitor u energiju u regiji. Ulaganje od 12 milijardi eura u obnovljive izvore energije u Središnjoj Aziji treba gedati u tom svjetlu (Ellis, 2025.). To postaje još razumljivije kada se uzmu u obzir investicijske potrebe Središnje Azije u različitim sektorima, uključujući obnovljive izvore energije.

Očito je da usprkos visokom potencijalu regije zemlje središnje Azije trenutno ovise o nafti, prirodnom plinu i ugljenu. Iako su se neke zemlje, poput Tadžikistana, možda okrenule obnovljivim izvorima energije zbog nedostatka pristupa fosilnim gorivima.

ZELENI KOLONIJALIZAM

Zasad, na površini, sve izgleda pozitivno: strana ulaganja, stvaranje radnih mjesta i transfer tehnologije. Međutim, iz kritičke perspektive postoje fundamentalne zabrinutosti u vezi sa strukturom te suradnje. Koncept “zelenog kolonijalizma” odnosi se na situacije u kojima razvijene zemlje, koristeći se klimatskim alatima i projektima čiste energije, efikasno mobiliziraju prirodne resurse i kapacitete zemalja u razvoju kako bi služile njihovim interesima, bez značajnog udjela u koristima koje pripadaju zemljama domaćinima. Te se zabrinutosti pojačavaju kada se planiraju veliki solarni ili zeleni vodikovi projekti na siromašnim područjima bez uključivanja lokalnih zajednica (Schaik i Cretti, 2023.).

U nekim slučajevima procesi donošenja odluka na nacionalnom planu u zemljama središnje Azije odvijaju se bez sudjelovanja lokalnih zajednica ili čak institucija civilnog društva. To sprječava zemlje središnje Azije da direktno imaju koristi od projekata, ostavljajući ih samo kao dobavljače energije. U tom kontekstu, postoje primjeri velikih solarnih projekata u Kazahstanu, gdje društveni i ekološki utjecaji na lokalne zajednice nisu adekvatno procijenjeni. Na primjer, na nekim područjima Uzbekistana i Kazahstana zemljišta odabrana za vjetroturbine i solarne panele mogu biti nužna za lokalnu poljoprivredu ili naseljavanje, ali državne vlasti zanemaruju ta pitanja. Nedostatak obzira prema lokalnim uvjetima i zanemarivanje zahtjeva ljudi veliki su izazovi. Ta situacija podsjeća na eru kolonijalne eksploatacije naftnih resursa u 20. stoljeću, s tom razlikom što se sada ova eksploatacija predstavlja pod zelenim krinkom i plaštom održivog razvoja.

Neki zagovornici europske klimatske diplomacije tvrde da se ove suradnje fundamentalno razlikuju od prethodnih kolonijalnih modela. Prvo, oni napominju da se poštuju transparentni europski pravni i ekološki okviri. Drugo, njihov krajnji cilj je smanjenje globalnih emisija. Dakle, Europa, kao globalni akter, nastoji osigurati dugoročne interese podržavajući zelene projekte. Zaista, s obzirom na klimatske promjene i potrebu za smanjenjem emisija stakleničkih plinova, zelene inicijative EU-a mogu se predstaviti kao rješenja za globalne probleme poput klimatskih promjena i energetske sigurnosti. Ipak, pitanja ostaju bez odgovora u vezi s provedivošću tih okvira i stvarnom ulogom zemalja središnje Azije u oblikovanju projekata. Postoje znatne zabrinutosti i sumnje, posebno u vezi s garancijama za interese država središnje Azije. Ako zemlje regije ostanu samo dobavljači energije za Europu, a ne tehnološki i inovacijski partneri, nemoguće je govoriti o pravednoj interakciji.

PUTEVI ZA POBOLJŠANJE

Da bi se energetski odnosi EU-a i Središnje Azije udaljili od obrasca zelenog kolonijalizma, potrebna je fundamentalna ponovna procjena dizajna i implementacije projekata. Ključne preporuke za reformu ovog procesa uključuju:

- uspostavljanje mehanizama za aktivno sudjelovanje lokalne zajednice u projektima obnovljivih izvora energije: to može poboljšati transparentnost i društvenu sinergiju uključujući lokalne zajednice u procese donošenja odluka

- pravi transfer modernih tehnologija zemljama domaćinima, a ne samo iskorištavanje njihovih resursa: to bi omogućilo zemljama središnje Azije da se samostalno razvijaju u području čiste energije, postajući pravi partneri EU-a

- jačanje lokalnih nadzornih institucija za procjenu utjecaja na okoliš i društvo: to može pomoći u zaštiti prirodnih resursa i osiguranju dobrobiti lokalnih zajednica

- definiranje mehanizama za garantiranje dugoročnih ekonomskih koristi za zemlje središnje Azije: ekonomski i trgovinski mehanizmi trebaju biti osmišljeni tako da zemlje središnje Azije ubiru dugoročne koristi od ovih projekata

- razvoj multilateralnih regionalnih institucija za kolektivno pregovaranje u pregovorima o klimi i energiji: to bi osnažilo zemlje središnje Azije da igraju efikasnu ulogu u globalnim diskusijama o klimi i energiji.

POGLED U BUDUĆNOST

Prelazak na čistu energiju i smanjenje ovisnosti o fosilnim gorivima globalni su imperativi kojima se sve zemlje moraju pozabaviti u borbi protiv klimatske krize i smanjenju onečišćenja okoliša. U tom smislu, Europska unija, kao globalni akter, nastoji voditi i unaprjeđivati ​​zelene i održive politike, posebno koristeći se golemim potencijalom Središnje Azije kao glavnog izvora obnovljive energije. Sa svojim specifičnim geografskim karakteristikama i bogatim prirodnim resursima, zemlje središnje Azije mogu igrati vitalnu ulogu u globalnoj tranziciji k zelenoj ekonomiji. Međutim, način na koji se ove suradnje upravljaju i strukturiraju od najveće je važnosti.

Ako se energetska suradnja EU-a sa Središnjom Azijom osmisli isključivo na osnovi kratkoročnih interesa i iskorištavanja prirodnih resursa regije, to može dovesti do ponavljanja novog modela ekonomskog kolonijalizma, gdje zemlje središnje Azije ostaju u ulozi dobavljača energije i sirovina bez koristi od stvarnih prednosti tih projekata. Ta je situacija u suprotnosti s principima održivog razvoja i socijalne pravde i mogla bi dovesti do socijalnog nezadovoljstva i degradacije okoliša u tim zemljama.

S druge strane, ako zemlje središnje Azije istinski postanu partneri u donošenju odluka i dizajniranju projekata, iskoriste prednosti modernih tehnologija te uspostave snažne i transparentne nadzorne institucije za procjenu utjecaja tih projekata na okoliš i društvo, onda se ta suradnja može smatrati uspješnim modelom zelene diplomacije i održivog razvoja. Stoga put naprijed zahtijeva veću sinergiju, transparentnost u procesima donošenja odluka i povećano sudjelovanje lokalnih zajednica u velikim energetskim projektima. (Prilog prenosimo uz neznatno skraćenje i prilagodbe u opremi, nap. DJ.)