Na početku američko-izraelskog napada na Iran u veljači 2026. Islamska Republika činila se razbijena i slaba. Masovno bombardiranje poubijalo je vjersko, vojno i političko vodstvo te uništilo industriju i infrastrukturu, a američka pomorska blokada opustošila je ionako slabo gospodarstvo. Početkom ožujka američki predsjednik Donald Trump rekao je novinarima u zrakoplovu Air Force One: “Desetkovali smo cijelo njihovo zlo carstvo.” Unatoč Trumpovoj retorici i medijskoj šaradi, svima je bilo jasno da je Iran uspješno uzvraćao na napade sustavnim salvama projektila i dronova osmišljenima da iscrpe američke i izraelske zalihe presretača diljem regije.

Ovog su mjeseca Iranci otišli korak dalje i prvi su put nakon izraelskog bombardiranja šijitskih četvrti Bejruta preventivno gađali Izrael. Iran je time ostvario ono što se godinama mislilo da je nemoguće, uspostavio je stratešku dominaciju u kontroli eskalacije. Što se tiče Sjedinjenih Država, one su postale talac Trumpova blefiranja i proizvodnje online mitova o nebeskoj Americi koja će svijetu podariti mir i blagostanje, uz uvjet da joj taj isti svijet prepusti kontrolu nad međunarodnim prometnim pravcima i energetskim uskim grlima, uključujući Hormuški tjesnac. Tjesnac koji je za novu generaciju iranskih političara noseći stup nove nacionalne paradigme, gotovo identične onoj kojoj Americi i Izraelu nameću Trump i Netanyahu.

O novom iranskom nacionalizmu opširno pišu Narges Bajoghli i Vali Nasr u tekstu “Iranska nova velika strategija. Kako će Islamska Republika preoblikovati Bliski istok”, objavljenom u Foreign Affairs, iz kojega izdvajamo najzanimljivije dijelove.

NOVI ZAOKRET

Da bi preživjela i uspostavila nove strateške prednosti, Islamska Republika morala se prilagoditi i modernizirati, mijenjajući način na koji je vodila rat, upravljala državom i društvom. I to je morala učiniti neviđenom brzinom. Teheran je sada siguran u ono što je postigao i odlučan je učvrstiti te dobitke kod kuće i u inozemstvu. Rat je stvorio novi Iran, onaj koji će preoblikovati Bliski istok i utjecati na tok geopolitike u godinama koje dolaze.

Nakon masovnih ustanaka i kasnijeg masakra prosvjednika u siječnju 2026. Iranci su se činili ujedinjenima protiv režima. Politiku zemlje tada je definirao raskol između nemirnog stanovništva umornog od izolacije i sve dublje boli američkih ekonomskih sankcija te sve nepopularnije i ugroženije vlade. Rat je zakomplicirao tu sliku. Ratna razaranja bila su golema, javna infrastruktura, tvornice, škole, bolnice, povijesni spomenici, čak i cijela naselja pretvoreni su u ruševine. Dok su izraelske i američke bombe i projektili tukli krajolik, Trump je prijetio naoružavanjem separatista, prekrajanjem iranskih granica, uništenjem gospodarstva i kompletne civilizacije. Zajedno, ti vojni i retorički napadi izazvali su nacionalističku reakciju koja je nadišla političke podjele. Javni gnjev prema režimu nije nestao. Tuga, ogorčenje i nagomilana frustracija zbog desetljeća loše vladavine i represije i dalje postoje. Ono što se promijenilo jest politički krajolik u kojem ti osjećaji pronalaze ispuh.

Neslaganje se sada prelama kroz nacionalnu borbu protiv stranog neprijatelja, kojeg Iranci uspoređuju s Aleksandrom Velikim, koji je osvojio Perzijsko Carstvo u četvrtom stoljeću prije Krista, arapskim vojskama, koje su izvele invaziju u sedmom stoljeću nakon Krista, i Mongolima, koji su došli šest stoljeća nakon toga. Suprotno američkim i izraelskim očekivanjima, rat nije doveo do uličnih prosijeda i kaosa. Što rat duže traje, to je režim manje ugrožen javnim ustancima. Iransko se društvo mobiliziralo, ne protiv države, nego uz nju, organizirajući svakodnevne skupove diljem zemlje, formirajući ljudske lance za zaštitu elektrana i okupljajući se na mostovima kojima je prijetio Trump. Oštra podjela između države i društva koja je karakterizirala Iran u siječnju zamagljena je, ne uvjeravanjem ili represijom, nego zajedničkim iskustvom razornog uništavanja američkih i izraelskih bombi. Prema analizi Bloomberga, dvije trećine meta pogođenih u Teheranu su stambene, poslovne i druge civilne zgrade. U intervjuu za intervjuom Iranci su opisivali eksplozije koje su odjekivale danju i noću, ostavivši duboke psihičke traume. Za njih iranske oružane snage više nisu tlačitelji, nego branitelji. Poklik “Udari, jer tako dobro udaraš!”, koji se uzvikivao na skupovima diljem Irana u čast iranskih raketnih i bespilotnih napada, doveo je do potpune metanoje iranskog društva.

Iranski filozof i disident Mohammad Mehdi Ardebili rekao je u petom tjednu rata: “U ovom trenutku Islamska Republika i Iran jedno su te isto. Ako Islamska Republika padne, Iran će pasti.” To se osjećanje proširilo i na način na koji se rat vodio kod kuće. Iranci su s nevjericom i iznenađenjem primjećivali da nakon tjedana bombardiranja i pomorske blokade nije bilo nestašice hrane ili goriva te da se svakodnevni život uglavnom odvijao bez prekida. “Osim bombi, nismo se osjećali kao da smo u ratu”, rekao nam je jedan stanovnik Teherana. “Da Islamska Republika uvijek ovako učinkovito upravlja društvom, ne bismo imali toliko pritužbi na nju.”

Takva zapažanja nisu odobravanje, ali odražavaju promjenu u načinu na koji Iranci gledaju na svoje vođe. Vladina isključenja interneta pojačala su tu dinamiku. Kada je vlada ukinula dotok vanjskih informacija kao dio obrane od američkih i izraelskih obavještajnih operacija, Iranci su bili nezadovoljni, ali nisu imali drugog izbora nego okrenuti se domaćem internetu i medijima. Zamračenja su eliminirala dijasporu i društvene medije usmjerene na mobilizaciju protivnika režima, stvarajući drukčiju vrstu nacionalnog diskursa. Ukorijenile su se nove i složenije perspektive, uključujući i one pozitivne o IRGC-u, o sigurnosnim prijetnjama s kojima se suočava Iran i onome što je zemlja izgradila i što mora braniti. “Uvijek sam ignorirao ili odbacivao ono što su Revolucionarna garda ili vladajući sustav imali reći o Izraelu ili Sjedinjenim Državama”, rekao je dugogodišnji organizator civilnog društva koji je više puta interniran zbog aktivizma, te dodao: “Ali kako posljednjih nekoliko tjedana imamo pristup samo internim iranskim aplikacijama za razmjenu poruka i vijesti, morali smo uzeti u obzir njihove stavove i suočiti se s brutalnim napadom.” Sveučilišni profesor rekao nam je: “Zemlja je ušla u nacionalni rat i stvara se novi identitet.”

DOBAR IRANAC

Islamska Republika oduvijek je težila imati društveni ugovor sa svojim stanovništvom, ali uvjeti su se dramatično mijenjali tijekom njezine povijesti. U ranim godinama taj se ugovor temeljio na revolucionarnoj transformaciji i preraspodjeli bogatstva. U 1990-ima prešao je na gospodarski rast i ograničene društvene ustupke u zamjenu za političku neaktivnost. Prije dva desetljeća predsjednik Mahmoud Ahmadinejad usmjerio je prihode od nafte siromašnima u zamjenu za odanost službenoj ideologiji. Njegov nasljednik Hassan Rouhani obećao je gospodarski rast kroz nuklearni sporazum i ublažavanje sankcija. Svi ti napori nisu uspjeli stvoriti stabilan odnos države i društva, u različitim stupnjevima i zbog različitih razloga.

Ono što se sada nudi jest nacionalističko-tehnokratska pogodba, u kojoj legitimitet države počiva na dokazanoj sposobnosti obrane zemlje i njezine obnove. Uvjeti su nacionalni, a ne islamski. Državni mediji proizvode sadržaj koji normalizira slike žena s hidžabom i bez njega koje stoje zajedno u obrani nacije, iranski identitet prikazuje se kao kulturni, a ne isključivo religijski te se obraća dijelovima društva koji su dubinski odbacili Islamsku Republiku, poput mladih i urbane srednje klase. To nije liberalizacija, zapravo, režim se i dalje žestoko obračunava s političkim neistomišljenicima. Ali država sada priznaje da joj je potrebna društvena baza mnogo veća od one koju sama islamska ideologija može pružiti. Islamska Republika sve manje izgleda kao teokracija, a više kao desničarska nacionalistička autoritarna država. Islamska ideologija i dalje postoji, ali je podređena imperativu nacionalne kohezije. Test političke odanosti više nije “Jesi li dovoljno velik musliman?”, nego “Jesi li dovoljno velik Iranac?”. Džamija i dalje postoji, ali dominantni politički simbol na ogrlicama i broševima, koje nose i mladi i stari, sada je karta zemlje. Vladini skupovi za obranu domovine privlače čak i kritičare režima, od kojih su neki u prošlosti platili visoku cijenu za svoje neslaganje. Ta okupljanja postala su žarišne točke nacionalizma usmjerenog na očuvanje iranske civilizacije i slavljenje dostojanstvenog opstanka u okršaju s nadmoćnom silom. Vodstvo razumije da je ovo jedinstven i potencijalno prolazan trenutak. Isto društvo koje je tijelima štitilo elektrane vratit će se svojim pritužbama kada neposredna prijetnja nestane.

VIŠEFRONTALNA DOKTRINA

Dalje, iranski oštri zaokret nacionalizmu kod kuće ne znači da će Teheran napustiti svoje regionalne saveznike. Neće temeljito pregovarati o odnosima s Hezbolahom u Libanonu, šijitskim milicijama u Iraku i hutistima u Jemenu, ali će procesima upravljati s više strateške discipline i manje ideološkog romantizma. Novo iransko vodstvo neće žrtvovati iranske interese na oltaru revolucionarne solidarnosti. Ti će savezi biti raspoređeni kao dio koherentne regionalne strategije osmišljene za održavanje iranske strateške dubine protiv kontinuiranog pritiska SAD-a i Izraela. Iranski stratezi shvatili su tijekom rata u Gazi da su pogriješili što su dali Izraelu vrijeme da pojedinačno uništava različite ćelije teheranske “osi otpora”. Američko-izraelski napadi protekle godine slijedili su izravno iz neuspjeha te koordinacije. No u veljači, naučivši lekciju, Iran je brzo aktivirao Hezbolah u Libanonu i istovremeno iračke milicije stvarajući drugu frontu za Izrael u Libanonu, proširujući rat na regiju i prisiljavajući Sjedinjene Države da zatvore Kamp Victory u Iraku, što Teheran smatra potvrdom uspjeha svoje višefrontalne doktrine. Iranski zapovjednici održavaju svoju regionalnu mrežu ne iz ideološke želje za projiciranjem moći, nego iz izračuna da Iran ne može biti potpuno suveren sve dok se suočava s vojnim prijetnjama i ekonomskim gušenjem sa strane SAD-a i Izraela. Iransko inzistiranje da pregovore sa Sjedinjenim Državama uvjetuje prekidom vatre u Libanonu i da konačni sporazum mora okončati rat na svim bojištima i odražavati iranske strateške dobitke, ilustrira taj široki pogled na regionalnu obranu.

Američka i izraelska politika, prema mišljenju službenog Teherana, cilja na izraelsku hegemoniju diljem Bliskog istoka, a taj cilj traži slab ili potpuno slomljen Iran. “Os otpora”, koju su nekada odbacivali kao dobrovoljačku organizaciju u službi ideologije, mnogi Iranci sada prihvaćaju kao instrument nacionalne obrane. Iranski cilj da spriječi Sjedinjene Države u obnovi oštećenih radarskih instalacija u Perzijskom zaljevu još je jedan izraz iste logike, napora da se degradira infrastruktura ranog upozoravanja koja je podupirala američku vojnu dominaciju u vodama koje Iran smatra svojim strateškim dvorištem.