Ako se rat nastavi, Iran neće ići na velike vojne uspjehe, nego će pojačati asimetrične udare koji će nastaviti nanositi štete Amerikancima, Izraelcima i njihovim regionalnim partnerima. Unatoč gotovo uništenoj iranskoj mornarici i ostalim granama vojske, Teheran će se i u budućnosti braniti povremenim udarima bespilotnim letjelicama i raketama na energetsku i vojnu infrastrukturu te napadima na tankere neprijateljskih država u Hormuškom tjesnacu kako bi destabilizirao globalnu opskrbu ugljikovodicima.

Tu iransku strategiju analitičari nazivaju “eskalacijom zbog deeskalacije”, a Islamska Republika Iran u svojoj se pedesetogodišnjoj povijesti njome koristila nekoliko puta. Sada kada se našao pred egzistencijalnim zidom, Iran je povisio uloge do kraja eskalirajući i napadajući izraelske i američke vojne i logističke instalacije, zračne luke, hotele za smještaj vojnog i špijunskog osoblja te energetsku infrastrukturu diljem Bliskog istoka.

ROYAL THAI NAVY/AFP

Prema ratnoj logici, Iranu odgovara dugotrajni rat sa Sjedinjenim Državama više nego nastavak neproduktivnog prepucavanja s Izraelom. No primjena doktrine “eskalacija zbog deeskalacije” (escalate to de-escalate), prema proizraelskim analitičarima, ne uzima u obzir rizik od homogenizacije zaljevskih monarhija koje bi Trump i Netanyahu rado postavili na prvu crtu obrane demokracije. U tu svrhu pišu se mnogobrojne analize, a jedna od zanimljivijih je ona Raphaela S. Cohena iz Rand Corporation objavljena na portalu Foreign Policy (foreignpolicy.com). Cohen piše: “Vojna strategija iranskog režima uvijek je uključivala okladu na kontrolu eskalacije. U pedeset godina postojanja Islamske Republike takvo kockanje uglavnom joj se isplatilo. Talačka krizu u veleposlanstvu SAD-a Teheran smatra uspješnom. Dizanje u zrak američkih marinaca u Bejrutu i zrakoplova u Saudijskoj Arabiji također. Financiranje i osposobljavanje posredničkih snaga od Afganistana preko Gaze do Sirije i Iraka također je dio iste taktike. Iako je sada Iran na stol stavio najveći ulog u igri upravljanja eskalacijom, čini se da ovaj put Teheran ide prema katastrofi.”

KRIZNO UPRAVLJANJE

Nedavna povijest sukoba sa Sjedinjenim Državama nam govori da je Iran nastojao kontrolirati spirale eskalacije i bio prilično suzdržan u uporabi nasilja. Nakon što su Sjedinjene Države 2020. ubile vođu snaga Qudsa Qassema Sulejmanija, Iran je pokrenuo raketni napad na dvije američke vojne baze u Iraku, što nije posebno naštetilo Amerikancima. Slično tomu, nakon operacije “Ponoćni čekić” prošlog lipnja, u kojoj je SAD pogodio iranska nuklearna postrojenja, Teheran je odgovorio režiranim raketnim napadom na američku zračnu bazu u Kataru bez namjere poticanja šireg sukoba. Tijekom tih prethodnih napada Iran se naizgled više brinuo o političkoj reklami, a manje o vojnom učinku.

Sada je drukčije. Iran je slijedeći strategiju “eskalacija zbog deeskalacije” ovaj put rastegnuo “eskalaciju”. Teheran je pogodio ne samo izraelske i američke ciljeve nego i druge zemlje diljem regije, uključujući one koje su do sada bile relativno prijateljske, poput Omana, Katara i Turske. Štoviše, Iran je osim vojnih ciljeva napadao naftnu infrastrukturu, hotele i zračne luke, žile kucavice gospodarstva regije. Vjerojatno Iran pretpostavlja da će, onesposobljavajući američke saveznike i partnere u regiji, da ne spominjemo druge zemlje koje ovise o opskrbi naftom, to pojačati pritisak na Trumpovu administraciju kako bi što prije okončala rat.

Međutim, strategija”eskalacija zbog deeskalacije” rijetko djeluje kako je zamišljeno. Tako se tijekom Prvog zaljevskog rata irački diktator Sadam Husein kladio da bi raketiranjem Izraela mogao isprovocirati da ta zemlja uđe u rat kako bi time razbio ili bar zakomplicirao koaliciju predvođenu SAD-om s arapskim partnerima. Umjesto toga, Sjedinjene Države pojačale su lov na iračke raketne lansere kako bi spriječile da Izrael uđe u sukob. Kampanja lova na Scudove bila je operativno manje uspješna, ali je uspjela zadržati Izrael izvan sukoba i održati antiiračku koaliciju na okupu...

TRENDSRESEARCH.ORG

Daklem, iranska strategija “eskalacija zbog deeskalacije”, prema Cohenu, gotovo će mu se sigurno obiti o glavu. Zemlje na koje je Iran ciljao, uključujući napade izvedene uz pomoć svog libanonskog opunomoćenika Hezbolaha, poput Azerbajdžana, Bahreina, Cipra, Iraka, Izraela, Jordana, Kuvajta, Omana, Katara, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, mogle bi se uključiti u rat protiv Irana. Postoje početne naznake da Saudijska Arabija, UAE i drugi već pripremaju odmazdu.

To bi naravno moglo produbiti stratešku dvojbu Teherana. Zaljevske države imaju zastrašujuće arsenale. Obrambeni je proračun samo Saudijske Arabije u 2025. iznosio 78 milijardi dolara, otprilike tri puta više od iranskog. Čak i ako se te zemlje kojim slučajem ne odluče uključiti izravno u rat, mogu pomoći na druge načine, uključujući pružanje obavještajnih podataka ili zamrzavanje iranske imovine. Vrata rata su otvorena i za Europljane, od kada je NATO presreo rakete iznad Turske, a bespilotna letjelica srušila se na britansku bazu na Cipru.

Tu je i drugi dio iranske strategije, koji uključuje ometanje isporuke nafte. Velik dio Azije, uključujući Kinu, Indiju i Japan, ovisi o nafti koja dolazi iz Perzijskog zaljeva, ali ekonomske posljedice osjećaju se čak i do Latinske Amerike. Iako te zemlje možda neće nužno podržati američke i izraelske akcije, iranska taktika neće im odgovarati. Ako očajni iranski režim krene u globalnu terorističku kampanju, kao što neki stručnjaci predviđaju, to će ih udaljiti od dosadašnjih prijatelja.

JASTREBOV PLIJEN

Čak i da te zemlje poslušaju Iran i pozovu Sjedinjene Države i Izrael na deeskalaciju, oni to neće učiniti. Jer predsjednik Donald Trump, kao i izraelski premijer Benjamin Netanyahu, samo konzistentno provode američku i izraelsku politiku.

Trump je bio “iranski jastreb” od početka državnosti Islamske Republike. Godine 1980. pozvao je na vojnu intervenciju protiv Irana kako bi se riješila talačka kriza. Od tada se zauzima za čvrstu ruku, uključujući silu, u rješavanju iranskih problema. Tijekom svog prvog mandata izišao je iz Zajedničkog sveobuhvatnog akcijskog plana, poznatijeg kao Iranski nuklearni sporazum, zamijenivši ga kampanjom “maksimalnog pritiska” kao središnjim dijelom svoje politike na Bliskom istoku. Ubijanje Sulejmanija nazvao je jednim od krunskih postignuća svog prvog mandata, a prošlogodišnje napade na iranska nuklearna postrojenja “spektakularnim uspjehom”.

Netanyahuovo “jastrebovanje” nad Iranom možda je dosljednije od Trumpova. On je više od tri desetljeća upozoravao na opasnosti od iranskog režima. Uspoređivao je prijetnju iz nuklearnog Irana s onom iz Sovjetskog Saveza. I, poput Trumpa, bio je dosljedno skeptičan prema diplomatskim rješenjima za iransko širenje. Sada kada Netanyahu vidi priliku da vojno okonča prijetnju, regionalnim akterima bit će teško uvjeriti ga da odustane.

Trump smatra povlačenje znakom slabosti. Kao što smo nedavno vidjeli s globalnim carinama, Trump ih udvostručuje čak i kada je politika nepopularna, prouzročuje ekonomske posljedice ili nailazi na prepreke i blokade. On i Netanyahu također su pokazali da su spremni odbaciti želje saveznika i partnera. Oba čelnika također su u izbornoj godini (međuizbori u SAD-u u studenom) i imaju razloga vjerovati da bi vojna pobjeda bila dobra za njihov politički kredibilitet. Sve molbe regionalnih aktera, ako do njih dođe, vjerojatno će biti zanemarene.

PIROVA POBJEDA

Ako u nekom slučaju iranska strategija “eskalacija zbog deeskalacije” dovede do diplomatskog pritiska koji bi okončao rat ili, vjerojatnije, da kombinacija pritiska američkog javnog mnijenja i globalnih ekonomskih problema natjera Trumpa na preokret, Teheran će osjetiti dugoročnu štetu. Unatoč svojim naftnim resursima, plitko iransko gospodarstvo itekako ovisi o dobrim odnosima s ostatkom regije. Procjena je da se 60 posto iranske trgovine odvija sa susjedima. Prije trenutnog sukoba Kina je bila najveći trgovinski partner Irana, ali Irak, Turska i UAE bili su u prvih pet.

Na kraju, Iran sebe vidi kao prirodni hegemon Bliskog istoka s velikim brojem stanovnika, golemim naftnim bogatstvom i poviješću carstva koje datira iz drevne Perzije. Ali Iranu je teško vladati regijom ako napada prijatelje i neprijatelje. Sjećanja na Bliskom istoku su dugačka, a iranske akcije mogle bi odjeknuti generacijama. Čak i ako režim preživi američko i izraelsko bombardiranje, iz ovog sukoba će izii siromašniji, slabiji i izoliraniji nego ikad prije. Drugim riječima, čak i ako Iran pobijedi u ovom ratu u užem smislu tog pojma, njegova pobjeda će sigurno biti Pirova.