Kad danas govorimo o Europi u širem smislu (i Europskoj uniji u užem smislu), što prevladava - zajedništvo ili podjele, napose u sjeni rata na Bliskom istoku i u Ukrajini, ali i u sjeni Amerike na čelu s Trumpom - pitanje je koje smo, među ostalima, postavili izv. prof. dr. sc. Hrvoju Cvijanoviću s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

IZV. PROF. DR. SC. HRVOJE CVIJANOVIĆ, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

- To je klasično pitanje koje polazi od pretpostvke da su društveno-političke podjele problem ili pretpostavlja neki mit zajedništva, neko već postojeće zajedništvo koje je narušeno. Recimo, ratnih 1990-ih u Hrvatskoj postojalo je zajedništvo velikog broja ljudi, koji su osjetili da se nalazimo pred egzistencijalnom borbom za opstanak. No ono nije bilo apsolutno i društvo je reflektiralo podjele i različitosti. Zajedništvo pretpostavlja, kao što sama riječ govori, da ste za-jedno, da imamo usko specifične interese, osobne veze, vrijednosti i uvjerenja, primjerice kao u zajednici vjernika, a društvo pretpostavlja skup različitih zajednica koje mogu imati različite poglede na život i uvjerenja koja ne moramo nužno dijeliti i podržavati. To je, politološki rečeno, potreba razlikovanja dihotomije Gemeinschaft - Gesellschaft, odnosno “zajednica” i “društvo”, a vidimo da to ne znaju razlikovati mnogi u politici ili medijima kad upotrebljavaju sintagme poput “društvene zajednice”. Sjećam se da je moj djed nakon demokratskih promjena 1990-ih, gledajući informativne emisije, znao komentirati da se političari u Hrvatskoj stalno nešto svađaju. To mu je bilo neshvatljivo. U trenutku kada je hrvatsko društvo bilo suočeno s ratom bilo je dakle podjela, i to ne samo među ljudima inicijalno različitih političkih opcija nego i unutar vladajuće opcije.

EUROPSKA KONTRA

Tako je danas i u Ukrajini, da se vratim na vaše pitanje. Pazite, iako je meni osobno, koji sam u vrijeme svog humanitarnog i istraživačkog boravka u Ukrajini vidio i doživio posljedice ruske agresije na Ukrajinu, sasvim samorazumljivo da bi pred takvim užasima i vojnom agresijom Europa trebala biti jedinstvena, to se neće u cijelosti dogoditi niti se to ikada dogodilo. Nije se dogodilo tijekom Drugog svjetskog rata, da je Europa bila ujedinjena pred Hitlerom, nije se dogodilo kad smo se suočili s migrantskom krizom, pa se neće dogoditi ni sad kad smo suočeni s potencijalno egzistencijalnom prijetnjom Europi koja dolazi iz Rusije, a još će se manje dogoditi oko pitanja krize na Bliskom istoku, jer stvari ne vidimo na isti način. Podjele koje nastaju nisu samo političke. Konkretno, oko pitanja Ukrajine i Bliskog istoka podjele su ideološki ili interesno utemeljene. Platon je davno napisao da se ne svađamo oko matematike, nego oko pravednosti, odnosno kad je riječ o društveno-političkim pitanjima, ne slažemo se uvijek oko vrijednosti i interesa. Primjerice, kad je riječ o sigurnosnim prioritetima, sve zemlje u Europi ne osjećaju jednako rusku prijetnju, pa je logično da su neke zemlje istočnog krila NATO saveza daleko uznemirenije. Te su zemlje jedva dočekale da uđu pod NATO štit upravo zbog straha od Rusije, kao i Hrvatska, koja je nakon rata pridruživanjem EU-u i NATO savezu željela spriječiti novu agresiju.

EU/JENNIFER JACQUEMART

Mnogima u Europi postalo je jasno da Rusija želi urušiti EU i NATO jer jedino tako može postići svoje neoimperijalne ciljeve. U tom smislu Brexit nije bio slučajnost, niti je to danas ruski hibridni rat protiv Europe, a koji ujedno uključuje financiranje političara i populističkih lijevih i desnih opcija, primjerice Marie Le Pen u Francuskoj, te slična upletanja u izbore, kao i dezinformacije. Europa, kao uspavana ljepotica, probudila se tek prije četiri godine, kada je osvijestila da je Rusija krenula u rat punog intenziteta u Ukrajini, koji je započela otimačinom ukrajinske zemlje još 2014. aneksijom Krima i poticanjem separatizma u Donbasu prema sličnom scenariju kakvom smo svjedočili ovdje 1991. godine, kad se krenulo u osnivanje raznih SAO entiteta po Hrvatskoj.

S druge strane, Amerika, na opće razočaranje svih koji su odrastali uz njezinu sliku kao uzor slobode i demokracije i takozvanog američkog sna, danas postaje veliki upitnik za NATO savez i EU. S obzirom na poruke o Grenlandu ili o tome da EU treba razmontirati, slično kao što je to, primjerice, posljednjih godina znao govoriti bivši ruski predsjednik Medvedev, postavlja se pitanje u kojoj je mjeri partnerstvo s Amerikom narušeno i jesmo li ostali sami na geopolitičkoj vjetrometini.

U kojoj je mjeri rat u Ukrajini, da se zadržimo na njemu, između ostalog razotkrio nejedinstvo i podjele u Europskoj uniji? Stoji li teza da se o nejedinstvu i podjelama znalo i prije ukrajinskog rata, ali se sve nekako guralo pod tepih briselske i strasburške birokracije...?

- Nastavno na rečeno, kad je riječ o općoj ruskoj invaziji na Ukrajinu, vidimo da je EU pokazao veliko jedinstvo i da se solidarizirao s ukrajinskim izbjeglicama, koje je primio, pružio im zaštitu, a Ukrajini pomoć. EU se nije raspao pred ruskim udarom niti će se to dogoditi. Zapravo, Rusija je od Europe doživjela udarac koji nije očekivala. Sjetimo se, jedno od lažnih opravdanja agresije na Ukrajinu priča je o tome da Rusija želi spriječiti daljnje širenje NATO saveza. Svojom agresijom na jednu suverenu europsku državu ona je potaknula NATO na proširenje, jer su dvije vojno i ekonomski snažne države sjevera - Švedska i Finska - pristupile Savezu. Time je Rusija povećala granicu s NATO savezom za više od 1300 kilometara, što je otprilike duljina bojišnice koju je otvorila u Ukrajini. Rusija je krivo procijenila ne samo Ukrajinu nego i prilično jedinstvenu reakciju iz Europe, bez obzira na to što su neke države bile suzdržane ili se čak počele priklanjati Rusiji, poput Mađarske i Slovačke, ponajviše zbog svojih ekonomskih interesa i jakog ruskog utjecaja. EU je ostao ipak postojan, nastavio pomagati Ukrajini, uveo sankcije i krenuo k smanjenju energetske ovisnosti o Rusiji, jačanju ulaganja u obranu i zajedničkoj sigurnosti. Podjela je uvijek bilo i bit će ih. Nije da su se neke podjele gurale pod tepih, kako ste rekli, nego su one uvijek postojale. Nemaju sve europske države iste interese, istu moć ili, kad govorimo o ruskoj agresiji na Ukrajinu, istu razinu ruskog utjecaja, koji oblikuje dominantne političke stavove, pa prema tome i stavove u javnosti. Hrvatska tu nije iznimka. Kao i većina zemalja EU-a, naša je Vlada privržena dominantnoj solidarnosti prema Ukrajini, ali istovremeno, s jedne strane, postoje akteri koji pod okriljem navodnih suverenističkih politika nastoje blokirati pomoć Ukrajini ili, s druge strane, postaju selektivno slijepi, pa ih čujemo da se javljaju oko pitanja Izraela i Amerike, a istovremeno šute o ruskoj agresiji na Ukrajinu jer im se ne uklapa u njihov ideološki okvir.

SLOŽENI ODNOSI

Da nastavimo u sličnom tonu... Stoji li teza, koju mnogi zagovaraju, da je Europa/EU danas samo promatrač, a ne i sudionik u donošenju važnih političkih odluka, s obzirom na to da kolo vodi SAD na čelu s Trumpom, i oko rata u Ukrajni, i oko sadašnjeg rata na Bliskom istoku, i oko ekonomske (ne)stabilnosti...?

- To je pojednostavljena teza koja se javlja kao neki tip razočaranja u to da EU nije dovoljno jak međunarodni vanjskopolitički čimbenik, ali istovremeno takva se teza namjerno potencira od, primjerice, Rusije ili Amerike, kojima jačanje EU-a ne odgovara jer utječe na ostvarivanje njihovih interesa u Europi. Jedinstvo u nekim pitanjima, bilo da je riječ o EU-u bilo o NATO savezu, odraz je interesa, vrijednosti, trauma prošlosti, nekih procjena lidera, utjecaja ili trenutka. Uzmimo dva primjera, oba vezana uz Ukrajinu. U proljeće 2008. na NATO samitu u Bukureštu bilo je planirano da Ukrajina i Gruzija dobiju pozivnicu za članstvo. Na samitu se pojavio i Putin, koji je održao skandalozan govor, kojim je već tada pokazao imperijalne pretenzije prema Ukrajini i spomenuo, između ostalog, kako je Krim zapravo povijesnom zabludom sovjetskog Politbiroa predan Ukrajini. Njemačka je tada prvo argumentirala da Gruzija ne može u NATO jer je to zemlja u kojoj je “zamrznut konflikt”, referirajući se na Aphaziju i Južnu Osetiju, u kojima je Rusija intervenirala još početkom 1990-ih, a potom i 2007. Poljaci su na to žestoko uzvratili istaknuvši da je Njemačka zapravo do 1990. bila u svojevrsnom “zamrznutom konfliktu”, odnosno prepolovljena na Zapadnu i Istočnu, i da to nije spriječilo integraciju Njemačke u euroatlantske integracije. No Merkel je nastavila i najjače od svih se usprotivila ideji da Ukrajina i Gruzija uđu u NATO, zbog navodnog straha od Rusije, ali i zbog ekonomskih veza s Rusijom. Čak se u jednom trenutku prebacila na ruski i tako razgovarala sa svojim sugovornicima iz istočnoeuropskih i baltičkih zemalja. Francuska je tada podržala Njemačku, pa je kao neko neodređeno kompromisno rješenje zaključno dogovoreno da se to pitanje članstva odgađa za budućnost. Vidjeli smo što se u budućnosti dogodilo, za nas u sadašnjosti. Drugi primjer je pak odgovor na nemogućnost jedinstvene pomoći Ukrajini, koju blokiraju neke članice, pa su se zaobišle i EU i NATO strukture te se početkom 2025. godine osnovala tzv. Koalicija voljnih, odnosno trenutno 26 zemalja koje predvode Britanija i Francuska s ciljem jačanja vojne pomoći Ukrajini i uspostave pravednog mira.

Dakle, s jedne strane pitanje percepcije EU-a kao promatrača ima svoje utemeljenje u činjenici da je nakon Drugog svjetskog rata europska sigurnost bila vezana uz NATO, gdje ključnu vojnu moć ima Amerika, pa prema tome EU ima ograničenu sposobnost djelovanja u takvim sukobima. S druge strane, to ne znači da je EU samo promatrač. EU je jasno pokazao da neće podržati vulgarni ruski politički realizam, pa ni američki. EU je nastao kao antitotalitarni i mirovni projekt i to je okosnica njegova pristupa ratovima. Traume europskih ratova nešto su naučile europske narode, koji će ostati i živjeti na toj zemlji. Također, EU je savez država koje nemaju nužno iste stavove. No, bez obzira na sve, smatram da EU nije djelovao dovoljno proaktivno i da je u tom svom glavinjanju oko pitanja rata i ruskih kvaziprijetnji eskalacijama nasjela na Putinovu igru da oko Ukrajine želi pregovarati samo s Trumpom, koji je pak svojim biračima obećao da će zaustaviti rat u jednom danu. Naravno, to se nije dogodilo, ali pretpostavka takvog razmišljanja Trumpovo je razumijevanje politike kao transakcijskog odnosa i jedan kaubojski pristup zaustavljanju rata u Ukrajini, gdje, po principu “lako je tuđim kolcem po koprivama mlatiti”, misliš da možeš disponirati tuđim teritorijem i dogovarati se o miru onkraj Ukrajine, koju se time desubjektivizira i pritišće na prihvaćanje rezultata teritorijalnih osvajanja.

Ali treba reći da, kao i EU, ni stara Bidenova administracija nije jasno znala što poduzeti, pa se slalo pomoći Ukrajini toliko da se Ukrajina može braniti, ali ne dovoljno da oslobodi sve svoje okupirane teritorije. Što se tiče odnosa SAD-a i Izraela, riječ je o strateškom partnerstvu, pa trenutni rat protiv Irana nije nešto za što je zatražena europska potpora, kao ni potpora Vijeća sigurnosti UN-a, tako da tu EU jest i vjerojatno će ostati samo promatrač iako bi trebao dati jasnije stavove o tom ratu. No, za razliku od europske Ukrajine, Bliski istok ipak nije europsko dvorište, kakve god da posljedice taj sukob ima i može imati za Europu.

Da se još malo pozabavimo dobrom starom Europom, makoliko ta fraza bila otrcana i zastarjela. Dakle, kad se pogleda šira i dublja slika Europe danas, može li se i dalje, i s koliko utemeljenja, govoriti o europskom identitetu, i što zapravo taj pojam znači i obuhvaća, koliko u teoriji toliko i u praksi?

- Europski identitet je osjećaj pripadnosti jednom zajedničkom kulturnom, povijesnom i političkom prostoru Europe. Kad sam išao u Konstantinovku, na krajnjem istoku Ukrajine, na ulazu u taj grad na bahmutskom bojištu vijorile su tri zastave: jedna grada, druga ukrajinska i treća Europske unije. Isto je bilo i u Harkivu. Ljudi su tamo govorili da žele europsku Ukrajinu, vladavinu prava i slobodu, a ne “ruski svijet”. To vam je europski identitet. Odite u Indoneziju, Kinu, Egipat ili Ameriku, koja izgleda identitetski najbliže, pa ćete vidjeti koliko se razlikuju. Mi se samorazumijevamo i jesmo Europljani, ali tek u sudaru s neeuropljanima osvješćujemo naš europski identitet. Do tada uglavnom uočavamo nacionalne identitete, kad navijamo u sportu za svoju zemlju. Ideja Europe nije geografska, nego ona pretpostavlja kulturno-povijesno nasljeđe koje je dio našeg europskog identiteta, a koje ide od antičke Grčke i Rima, uključuje kršćansku tradiciju, humanizam, prisvjetiteljske ideje i ogleda se u našem razumijevanju slobode i solidarnosti, a u praksi, recimo, u našem razumijevanju javnog zdravstva, školstva i slično. Politički europski idenitet ogleda se u obrani demokracije, vladavini prava i zaštiti ljudskih prava. Mi kao Europljani dijelimo određen način života i određene vrijednosti i imamo svoj “europski san”, koji, za razliku od američkog sna, spaja bogatstvo i ležernost te želju za mirom i pravdom povrh svega. Ne vidim da ljudi masovno bježe od europskog načina života, upravo suprotno, za Ukrajince je, recimo, to njihov “europski san”.

NAJBOLJE MJESTO

Zaključno, kad se sve uzme u obzir, koje su ključne odrednice o kojima ovisi sudbina Europe/Europske unije, napose u složenim geopolitičkim i geostrateškim izazovima, uključujući i izazove demokracije, kojih je sve više? Vaš završni komentar?

- Sudbina Europe nije samo političko nego i duhovno i filozofsko pitanje. Europa se nalazi između dviju velikih sila, Amerike i Rusije, koje ne samo što imaju geopolitičke interese u Europi nego i ujedno, da parafraziram njemačkog filozofa Heideggera, obje dijele sličnu modernističku sliku svijeta, koja se ogleda u pristupu prirodi i ljudima kao pukim resursima unutar velikog političko-ekonomskog stroja. U takvim sustavima na djelu je vakuum duha, odnosno osjećaj gubitka smisla, vrijednosti ili duhovne dubine u društvu, osjećaj da postoji praznina gdje su nekad bile snažne ideje o smislu života, moralu ili zajednici. Dok nas se bombardira površnošću, svatko istovremeno želi biti autentičan, a mnogi se osjećaju isprazno i usamljeno neovisno o uspjehu, novcu, statusu ili zabavi kojom žele dopuniti smisao življenja. U takvoj situaciji, primjerice, rusko hibridno djelovanje i propaganda prema Europi prodaje priču da oni spašavaju tradicionale društvene ili kršćanske vrijednosti, pa se ujedno naglašava kriza demokracije te potenciraju neke postliberalne alternative koje se pokazuju u autoritarnim oblicima vladanja i eroziji ljudskih prava.

Nemoguće je predvidjeti kojim će putem Europa krenuti u jednom povijesnom trenutku kad imate osjećaj da smo između čekića i nakovnja, da se stari međunarodni poredak urušava ili se već urušio i da se postojeća savezništva propituju. No Europa je uvijek bila ishodište svih vrijednosti koje samorazumijevamo da su dio našeg života, a uz to smo imali i političku viziju stvoriti uniju europskih država kakve nema nigdje na svijetu te stoga jedino ustrajnom obranom onog što je autentično naše, kulturno, vrijednosno i politički, imamo šansu ostati najbolje mjesto za život u 21. stoljeću. n