Bezbroj je priča o kraju svijeta, o sudnjem danu, armagedonu, globalnoj kataklizmi koja će uništiti civilizaciju i sve živo u njoj te od našeg planeta učiniti postapokaliptičnu pustopoljinu više ili manje sličnu slikama stvorenim u nizu romana katastrofa, distopijskih filmova i TV serijala, videoigara, stripova i proizvoda masovne popularne kulture.

Naravno, tu je i Biblija, koja nas također uči i podučava o globalnoj katastrofi koje će uništiti svijet. Između ostalog, slavna je i prjeteća rečenica sv. Ivana: "Na Megidu je počelo, na Megidu će završiti!" Podsjetimo, Megido je prapovijesni lokalitet jugoistočno od Haife u Izraelu, a spominje se u Knjizi otkrivenja (Apokalipsi) u Novom zavjetu, u kojoj se navode budući događaji velike bitke na brdu kod Megida, tj. Armagedona, te je taj naziv postao sinonim za svršetak svijeta. Nemali je broj onih koji drže da biblijska knjiga Otkrivenje aludira na globalno uništenje prouzročeno nuklearnim ratom (Otkrivenje 6:14; 8:7-12; 16:1-21). U njoj se spominje vatra koja se "s neba [spušta] na zemlju naočigled ljudi" (Otkrivenje 13:11-13), doslovno ili u prenesenom značenju. Svaka sličnost s mogućim posljedicama aktualnog rata između SAD-a/Izraela i Irana posve je slučajna. Ili nije... Jer, u tom i takvom kontekstu, mnogi upozoravaju kako treba uzeti u obzir i mogućnost da sad obezglavljeni iranski režim, iako nema nuklearno oružje, upotrijebi tzv. prljavu bombu, odnosno njome gađa Izrael. Podsjetimo, "prljava bomba" je ona koja radiološko oružje kombinira s konvencionalnim eksplozivom te, kad negdje eksplodira, može kontaminirati velika područja radioaktivnim materijalom.

NOVI STRAHOVI

Bilo kako god, priče vezane uz nuklearni rat odavno su amblematski simboli globalne katastrofe, kojom su nas sustavno plašili i tijekom 45 godina Hladnog rata i utrke u gomilanju oružja masovnog uništenja, konkretno, atomskih bomba svih vrsta, veličina i snage razaranja. Bilo je to razumljivo u kontekstu atomskog doba započetog američkim nuklearnim udarima na Hirošimu i Nagasaki, pa smo više od četiri desetljeća živjeli, radili, voljeli se i mrzili, razvijali i napredovali, starjeli i umirali u sjeni mračnih nuklearnih prijetnji koje su bile poput neke paralene stvarnosti toga vremena, za optimiste uvijek tako daleke, a za pesimiste uvijek tako blizu. Srećom, najgore je izbjegnuto, makar uz nekoliko dramatičnih kriza (Kuba početkom 60-ih), a uspostavom kakvog-takvog detanta (popuštanja napetosti) između SAD-a i SSSR-a, uz potpisivanje nekoliko ključnih američko-ruskih sporazuma u ograničavanju nuklearnog naoružavanja, smanjivanja broja nuklearnih glava na projektilima kratkog i dugog dometa te zabranom nuklearnih pokusa na Pacifiku i pod zemljom, svijet je ipak malo lakše disao do kraja 80-ih. Onda je s padom Berlinskog zida i raspadom SSSR-a hladnoratovska drama privedena kraju, pa se većina svijeta, a najviše dobra stara Europa, uljuljkala u iluziji vječnog mira, u kojoj su atomske bombe ostale tek relikt jednog vremena, koje su prekrile paučina i zaborav.

Ali kako đavao nikad ne spava, tako zapravo nuklearna prijetnja nikad i nije prestala postojati, a kako i bi kad su brojna podzemna skladišta i silosi ostali krcati golemim zalihama nuklearnog oružja kao potencijala koji bi planet Zemlju i sve živo na njemu mogli u desetak minuta u cijelosti dokrajčiti jednim pritiskom na crveni gumb neke od nuklearnih sila, kakvih se od 60-ih do danas nagomilalo čak devet, pa su, uz SAD i Rusiju, u tom probranom društvu još Velika Britanija, Francuska, Izrael, Kina, Sjeverna Koreja, Indija i Pakistan. Svi navedeni, ili gotovo svi, tijekom 2024. krenuli su u intenzivne programe modernizacije, unaprjeđujući postojeće atomsko oružje i dodajući novije verzije. Atomsko doba ušlo je u drugu fazu, u neku vrstu "novog normalnog", u kakvom se sad nalaze Europa i svijet. Drugim riječima, uza sve što se događa posljednjih godina, napose otkako je Rusija napala Ukrajnu i započela rat, koji traje već petu godinu, narušena nuklearna sigurnosna arhitektura koja se gradila više od 80 godina ozbiljna je prijetnja globalnoj sigrunosti, pa je sve veći i izraženiji i rizik da svijet završi na stranputici s koje nema povratka.

Prema mnogima glavni razlozi nove razine nesigurnosti i nestabilnosti su istek ključnih sporazuma o ograničenju oružja (Novi START), agresivna retorika te utrka u naoružavanju između SAD-a, Rusije i Kine, uz aktualnu napetost, a od prošlog tjedna i otvoreni rat SAD-a/Izraela i Irana, uglavnom oko iranskog nuklearnog programa, a u biti testiranja snage i moći koje Amerika i Trump sad pokazuje glavnom i, prema njima, najopasnijem neprijatelju - Kini, i kao nuklearnoj sili, dakako. Ili kako je to zaključio naš nuklearni stručnjak, dr. sc. Tonči Tadić: "I Trumpu i Putinu nuklearni arsenal služi kao sredstvo dokazivanja moći na međunarodnoj sceni!"

BBC.COM

Zapravo u nekoj široj i dubljoj slici priča o potencijalnoj i stvarnoj opasnosti od nuklearnog rata i sveopće katastrofe sadržava niz aspekata koje treba uzeti u obzir. Ne računajući nuklearnu energiju za mirnodopske svrhe, koja je po svojoj naravi dijelom i sama potencijalni faktor ugroze (sjetimo se Černobila, Fukušime, na terenu ukrajinskog rata ugrožene NE Zaporižja...), vojni aspekt je na prvom mjestu i uključuje nuklearno oružje kao temelj svake opasnosti, makoliko ga tretirali kao faktor ravnoteže stabilnosti i moći u miru, kao što se to činilo u vrijeme Hladnog rata. Naravno da se mora u obzir uzeti i aspekt terorizma, odnosno mogućnost, makoliko malena bila, da se atomske bombe dokopa neka ekstremistička organizacija, što uopće nije opcija koju se smije zanemariti. Ako nedaobog do toga dođe, teško da bi ikomu pomogao NATO kišobran! Od novijih faktora koji se povezuju s nuklearnim prijetnjama u globalnom sigurnosnom narativu uloga umjetne inteligencije postaje također sve izraženija, pa se i sudnji dan poput onog u filmu Terminator (UI zvan Sky Net prezuzima kontrolu i ratuje protiv ljudi) doima poput ne tako daleke opcije.

Sve u svemu, rasprava o nuklearnom naoružanju, a time i o opasnsti od nuklearnog rata dugo se smatrala tabuom u mnogim europskim zemljama, ali ruska agresija i sumnje u američku predanost europskoj sigurnosti izbacili su to pitanje u središte europske politike, navodi se u izvješću objavljenom za ovogodišnju Münchensku sigurnosnu konferenciju (MSC). Analitičari navode pet mogućih opcija: nastaviti se oslanjati na američko odvraćanje; ojačati ulogu britanskog i francuskog nuklearnog oružja u europskom odvraćanju; zajednički razvijati europsko nuklearno oružje kao odvraćanje; povećati broj europskih zemalja s vlastitim nuklearnim arsenalima ili proširiti europsku konvencionalnu vojnu moć kako bi bila zastrašujuća nenuklearna odvraćajuća sila. Zvuči nimalo ugodno, više pesimistično, uza sve što se trenutačno događa, uključujući i eskalaciju krize na Bliskom istoku, koja se pretvara u sveopći rat s nuklearnim prijetnjama u pozadini koje nisu nimalo bezazlene (Iran, terorističke skupine...).

SAT OTKUCAVA...

Sve što se zbiva s ugrozama unutar tzv. nuklearnog narativa s katastrofičnim predznakom pomno prati jedan i ne tako običan - sat! Radi se o "Satu sudnjeg dana" (Doomsday Clock), postavljenom u predvorju Keller centra na Sveučilištu u Chicagu i posjetitelji ga mogu vidjeti uživo. A prema tom satu, početak 2026. godine obilježen je najvišom razinom nuklearne napetosti od završetka Hladnog rata, što pak znači da je kazaljka pomaknuta na rekordnih 85 sekundi do ponoći, što upozorava na ekstremnu opasnost od globalne katastrofe. Toga su, gle đavla, prvi svjesni upravo Amerikanci, jer prema istraživanju YouGova (yougov.com) iz studenog prošle godine, gotovo polovina njih vjeruje da će SAD vjerojatno ući u nuklearni rat u sljedećih deset godina!

Ipak, da ne završimo u odveć pesimističnom tonu, treba se nadati da će razum nadvladati bezumlje, da će odgovornost za opstanak civilizacije postati pravilo a ne izuzetak među silama koje odlučuju o sudbini svijeta, političkim liderima i vojnim glasnicima rata, da će u konačnici i ovodobno "nuklearno novo normalno" biti samo trenutak u povijesti, neki oblik prijelaznog razdoblja prema trajnom miru bez atomskog oružja. To zasad možda i jest utopijska sanjarija, no ako se snovi nekad znaju i ostvariti, treba se nadati da će to biti ipak prije nego što sat sudnjeg dana otkuca zadnju sekundu.