Prije nešto više od četiri godine dr. sc. Mato Brautović, redoviti profesor Sveučilišta u Dubrovniku, objavio je iznimno značajnu knjigu "Povijest interneta u Hrvatskoj: izvorišta i prvo desetljeće".

Koji su ključni aspekti važni za razumijevanje povijesti interneta u Hrvatskoj - upitali smo prof. Brautovića?

- Tijekom istraživanja i pisanja knjige iskristaliziralo se nekoliko ključnih aspekata bez kojih nije moguće razumjeti rani razvoj interneta i računalnih mreža u Hrvatskoj.

Prvo, često se zanemaruje činjenica da je još 1980-ih Komunistička partija sustavno poticala razvoj računalnih mreža. Motivacija za to nije bila isključivo tehnološka nego i duboko ideološka: smatralo se da će informirani radnici, uz potporu računalnih sustava, omogućiti punu realizaciju samoupravljanja i dovesti do oblika izravne demokracije. Iako se ta vizija nikada nije ostvarila, ostavila je važnu infrastrukturnu i kadrovsku baštinu.

Drugo, presudan trenutak dogodio se 1991. godine, kada je skupina mladih asistenata i studenata s Fakulteta elektrotehnike i računarstva, predvođena Predragom Palom i Darkom Bulatom, strateški usmjerila Hrvatsku prema izravnom povezivanju na internet. Hrvatska je tako postala jedna od prvih zemalja istočne Europe spojena na internet, ponajprije kako bi se spriječila informacijska blokada na početku Domovinskog rata. Ta je odluka bila izrazito vizionarska, osobito u kontekstu tadašnjih europskih politika, koje su inzistirale na zatvorenim mrežnim rješenjima temeljenima na standardima ISO/OSI i X.25. Samo nekoliko godina poslije ti su europski projekti propali, a TCP/IP - današnji internet - postao je globalni standard.

Treće, 1991. godina bila je obilježena i tzv. internetskim ratovima. Hrvatski i slovenski računalni stručnjaci s jedne strane te srbijanski s druge koristili su se tadašnjim računarskim mrežama i BBS sustavima kako bi pridobili međunarodnu javnost. Te tehnike informacijskog ratovanja uvelike sliče današnjim digitalnim strategijama koje promatramo u ratu u Ukrajini. Posebno je važno istaknuti da su izvještaji iz Vukovara i Dubrovnika tijekom opsade često kružili preko BBS-ova, zaobilazeći medijske blokade i cenzuru. Zapisi Borisa Žugeca iz TKC-a Vukovar, kojeg možemo smatrati jednim od prvih blogera u Hrvatskoj, ali i šire, autentično svjedoče o životu u opkoljenom gradu. Nažalost, Žugec je poslije ubijen na Ovčari, a velik dio njegovih zapisa trajno je izgubljen. Slično je i crnogorski novinar Srđan Kusovac preko BBS-a Sezam gotovo u stvarnom vremenu izvještavao o razaranju Dubrovnika, omogućivši korisnicima u Srbiji da mimo službenih medija saznaju što se doista događalo.

Na kraju, europske inicijative za računalno umrežavanje potpuno su propale jer su prvenstveno štitile interese državnih telekoma i uskog kruga proizvođača opreme. Internet je, iako se početkom 1990-ih smatrao tehnološki "zastarjelim", pobijedio jer je bio otvoren, jednostavan, hardverski i softverski agnostičan te nije predviđao naplatu po količini prenesenih podataka. Smatram da se slična situacija danas ponavlja u području umjetne inteligencije, gdje Europa, opterećena regulatornim i industrijskim kompromisima, vidljivo zaostaje za SAD-om i Kinom.

John Naughton u knjizi "Od Gutenberga do Zuckerberga" piše da je internet, poput Gutenbergova tiskarskog stroja - ali još radikalnije - promijenio svijet. Vaš komentar?

- S tom se tezom potpuno slažem. Internet je temeljito promijenio način na koji živimo, komuniciramo, radimo, učimo i sudjelujemo u društvu, često i da smo toga potpuno nesvjesni. Kako često naglašavam studentima, danas živimo hibridne živote, u kojima se granica između online i offline svijeta gotovo potpuno izgubila. Ono što se događa na internetu ima izravan i mjerljiv učinak na našu društvenu, političku i osobnu stvarnost.

Sve ljudske djelatnosti transformirane su razvojem interneta - od gospodarstva i obrazovanja do politike i međuljudskih odnosa. Ubrzanje života i promjena naše percepcije vremena također su blisko povezani s digitalnim tehnologijama. Međutim, važno je izbjeći tehnološki determinizam. Internet, kao ni umjetna inteligencija ili bilo koja druga tehnologija, ne rješava sam po sebi civilizacijske probleme. Ratovi u Ukrajini i Gazi jasno pokazuju da se ljudski sukobi nastavljaju, a internet ih ponekad samo dodatno pojačava ili premješta u digitalni prostor. Tehnologije su u svojoj srži neutralne - moralnu dimenziju dobivaju tek načinom na koji ih društva i pojedinci upotrebljavaju.

Kakva je budućnost interneta? Ulazimo li s umjetnom inteligencijom u novo, neizvjesno razdoblje? Kako gledate na Globalni digitalni sporazum i koncept metaverzuma?

- Internet je već ušao u novu fazu razvoja, obilježenu dubokom integracijom umjetne inteligencije. To razdoblje jest neizvjesno, ali ne nužno negativno. Umjetna inteligencija dodatno pojačava postojeće napetosti između inovacija, regulacije i društvene odgovornosti. Globalni digitalni sporazum (GDC) važan je pokušaj uspostavljanja minimalnog zajedničkog okvira za upravljanje digitalnim prostorom, ali njegova će učinkovitost ovisiti o političkoj volji i provedbi, a ne samo o normativnim ambicijama.

Što se tiče metaverzuma, smatram da je riječ o konceptu koji još uvijek traži svoje stvarno mjesto. Iako može biti jedna od mogućih evolucija interneta, zasad više odražava interese tehnoloških kompanija nego stvarne društvene potrebe. Budućnost interneta neće ovisiti samo o tehnologiji, nego prije svega o tome kakav internet želimo: otvoren i uključiv ili fragmentiran i podređen uskim interesima. To je pitanje koje nadilazi tehnologiju i ulazi u sferu politike, kulture i vrijednosti.