Možemo li danas uopće zamisliti život bez interneta? Mlade generacije sigurno teško, ali ni onima starijima baš ne pada lako pomisao da žive i rade bez mobitela, društvenih mreža, streaminga i drugih blagodati koje nam pruža "mreža svih mreža". Za odgovore na ta i neka druga pitanja zamolili smo izv. prof. dr. sc. Lidiju Dujić s Odjela za komunikologiju, medije i novinarstvo Sveučilišta Sjever.

Lidija Dujić

USTUPLJENO

- Fikcija nam je ponudila neke moguće formate naše umrežene budućnosti. Globalno, internet je ažurirao Orwellovu "1984." tako što je roman postao sinonim za riječ distopija, koju autor nikada nije upotrijebio, a pojedine su njegove fraze i koncepti u temeljima današnjega medijskog ekosustava - od Big Brothera, dvominutne mržnje i telekrana do Ministarstva istine. Kako piše Dorian Lynskey u biografiji tog romana, Orwell je bio jednostavno novinar koji je puno čitao, mediji ga nisu voljeli, kao što ni on nije volio medije, ali roman je ipak mutirao u "mem". U hrvatskoj je književnosti Bauerov "Muškarac u žutom kaputu" primjer takve povijesti budućnosti za koju nam se čini da je još nismo konzumirali, premda je sasvim izvjesno već živimo; prikazan je kao vođa antielektroničke revolucije izazvane epidemijom alergijâ na zračenja elektroničkih uređaja i naplavine gluposti koje su potpuno zatrpale i ugušile medijski prostor…

Na temelju iskustva rada sa studentima komunikologije, medija i novinarstva mogu potvrditi da se mladi odlično snalaze s novim tehnologijama. Ne bih to nazvala tehnofilijom, na koju ih dijelom usmjerava i izbor studija, no primjećujem da se generacijsko ponašanje mijenja pri kraju prijediplomskog studija, kada su recimo u stanju argumentirano razmatrati socijalne posljedice različitih medijskih fenomena za koje su do tada uglavnom tvrdili da nisu znali da se to uopće nekako zove. Nisam sigurna jesu li i sami svjesni koliko dobro u takvim zadacima upravljaju digitalnim alatima za čitanje i razumijevanje vlastite stvarnosti, ali čini mi se da je to najviše čemu ih možemo naučiti - ne moraju zamišljati život bez interneta, moraju se kontinuirano medijski opismenjavati kako bi se funkcionalno mogli koristiti njime kao svakom drugom infrastrukturom; što dakako podrazumijeva i povremenu digitalnu detoksikaciju. Problem su naravno mladi ljudi kojima obrazovni sustav ne nudi temeljnu medijsku naobrazbu.

Kada se povede riječ o važnosti, značenju i ulozi interneta, uobičajeno se naglašava njegov komunikacijski, informacijski i općenito medijski aspekt. No, ako o internetu raspravljamo u širem i dubljem kontekstu - društvenom, kulturološkom, fenomenološkom, između ostalog, do kakvih zaključaka možemo doći?

- Internet kao hipermedij opisala bih trima riječima: neograničeno, interaktivno, plitko. Osvrnemo li se naime na povijest interneta, uočit ćemo poveznicu između McLuhanova proročanstva o raspadu linearnog uma i tiranije teksta, potom definiranja interneta kao univerzalnog medija koji se razvija tako što ponavlja, kao na ubrzanoj snimci, cijelu povijest modernih medija, čime je Nicholas Carr upozorio na dva njegova ključna obilježja - riječ je o mediju osobnog emitiranja, a ne samo komercijalnog, koji je istodobno projektiran kao sustav prekidâ, doslovno doba naslovâ koje nas čini lovcima skupljačima u elektroničkoj šumi podataka - s dijagnozom vremena u kojemu "živimo na internetu", a simbolično je uokvireno s jedne strane digitalnim autizmom, a s druge strane digitalnom demencijom. Socijalne posljedice negativnih učinaka interneta Manfred Spitzer primjerice opisuje u rasponu od epidemije pametnih telefona do usamljenosti kao neprepoznate, zarazne i smrtonosne bolesti prema kojoj nas vodi multitasking i permanentna zapljusnutost (novim) sadržajima; što dugoročno rezultira smanjivanjem našega "ukupnog socijalnog mozga". Uz nužne više medijske kompetencije, poznato je da Spitzer zato predlaže i "vozačku dozvolu" za internet.

Što nam internet zaista čini, vidimo na primjeru najmlađih korisnika - konkretno, sve većem broju djece s odgođenim upisom u prvi razred osnovne škole. Počelo je s problemom fine motorike jer je "prstić-generacija" (kako ih je nazivao Mladen Kušec) odrastala na tipkovnicama i zaslonima, proširilo se na zumiranje sličica u slikovnicama, zatim na digitalni "ekranizam" i rapidan rast kratkovidnosti… "Odmrežavanje" djece sigurno će biti i bolnije i zahtjevnije od njihova umrežavanja; s ishodom koji je pritom potpuno neizvjestan. Ništa manje zanimljivo nije ni pitanje digitalnih tragova koje ostavljamo za sobom jer bi, prema nekim recentnijim istraživanjima, na društvenim mrežama uskoro moglo biti viši mrtvih nego živih. Ako alati umjetne inteligencije već sada mogu kreirati komunikaciju s preminulima, otvoreno je pitanje tko/što upravlja tim podacima, s kojim socijalnim i političkim posljedicama; uzmemo li u obzir i percepciju AI-ja kao toksične kombinacije netočnosti i samouvjerenosti, odnosno "početka smrti interneta". Ukratko, "mreža svih mreža" uključuje i integrira, jednako intenzivno kao što se naprimjer opire reguliranju autorskih prava ili ruši granice između slobode govora i govora mržnje u komentarima na portalima i društvenim mrežama.

PEXELS/MIKHAIL NILOV

Jesu li se zaslugom interneta mediji digitalnog 21. stoljeća drastično promijenili u odnosu prema medijima analognog 20. stoljeća, u kojim i kakvim aspektima najviše? John Naughton u knjizi "Od Gutenberga do Zuckerberga" piše da je internet baš kao i Gutenbergov tiskarski stroj, ali još radikalnije, iz temelja promijenio svijet...

- Tisak kao povijesna analogija interneta razmatra se u kontekstu radikalnih transformacija našega komunikacijskog okruženja, za koje Naughton piše da nam ne pružaju uvid u sadašnjost, pa je stoga ne možemo ni razumjeti, zbog čega smo skloni precjenjivanju kratkoročnog utjecaja novih tehnologija i podcjenjivanju njihovih dugoročnih posljedica. Gutenberg je za njega arhetipski "geek", domišljat, uporan i fanatičan jer je morao ne samo osmisliti i povezati cijeli niz različitih tehnologija nego i pronaći način njihova financiranja. Od intelektualnog vlasništva, oglašavanja i masovne proizvodnje do reformacije, znanosti ili produženja djetinjstva - sve su to primjeri makroutjecaja Gutenbergove tehnologije. Internet pak Naughton opisuje kao "mrežu koja je suzila svijet" i koja - baš poput Gutenbergova pokusa - osim ponovnog preoblikovanja društva, može vrlo lako preoblikovati i nas; zato paralelno opstaje u fokusu utopijskih snova i distopijskih noćnih mora. Kada je riječ o medijima, Naughton podsjeća na etimologiju pa tradicionalnom novinarskom tumačenju medija kao "prenositelja nečega" suprotstavlja biološko prema kojemu je medij mješavina hranjivih tvari potrebnih za rast stanice. Ključna je točka ove metafore vrlo jednostavna - ako izmijenimo okruženje, mijenjamo i organizam; ako izmijenimo medijsko okruženje, mijenjamo i društvo.

Koliko su se mediji drastično promijenili, možemo vidjeti i na primjerima iz hrvatskog novinarstva; kako dinamike medijskih transfera, tako i napuštanja novinarstva ili prelazaka u publicistiku i politički PR. Izdvojila bih komentar Vida Barića, koji kaže da ga je iz novinarstva otjeralo internetsko novinarstvo koje opisuje ovako: "Prepiši, objavi, prepiši opet, objavi. Nemoj stati. Gazi po tuđem sadržaju kao konkvistador. Kradi, uzimaj, prisvajaj i bjesni. (…) Promijeni naslov, preuredi naslovnicu. Stavi članak na Facebook, stavi članak na Twitter. Napiši caption koji će privući skrolere. Ne čitaj što si prepisao, to je gubljenje vremena…"

Obistinilo se dakle ono što je McChesney pisao o profesionalnom novinarstvu kao javnoj usluzi u ambivalentnom odnosu s komercijalizmom, s posebnim naglaskom na dva aspekta kapitalizma i interneta kao izrazite prijetnje digitalnom novinarstvu - prvo, internet je učinkovitiji u centralizaciji nego u decentralizaciji korporativne kontrole, osobito informativnih medija; i drugo, plaće novinarima mogu se smanjivati dok se radno opterećenje može drastično povećavati. Posvuda je uglavnom isto - sve manje novinara izvještava o sve više tema, među naoko bezbrojnim vijestima raste udio promidžbenog materijala koji generiraju vlade i korporacije, "izvorno" novinarstvo na internetu gravitira crnom i zabavnom, što rezultira daljnjom deprofesionalizacijom medija.

Što i kako dalje, i kada je internet u pitanju i kada se radi o njegovu medijskom aspektu? Jesmo li uopće dovoljno upoznati s pojmovima koji će uskoro postati opća digitalna kultura poput metaverzuma? Vaš završni komentar?

- Nismo se još riješili strahova o virtualnom prostoru u kojemu je sve suprotno od onoga što se tvrdi, a suočavamo se s njegovom nadogradnjom. Uzalud Andrew Keen objašnjava da "internet nije odgovor" jer je i u razdoblju weba 1.0 i u razdoblju weba 2.0 uglavnom remetio i medije, i komunikaciju, i ekonomiju, ali digitalni darvinizam i opsjena demokratizacije medija idu dalje. Izazovi i rizici teško su predvidljivi premda se već sada čini da perzistiraju pitanja intelektualnog vlasništva, zaštite digitalnih podataka ili imovine. Možemo se samo nadati da će (i) metaverzum sačuvati naše umreženo društvo dovoljno "čitljivim".