U Hrvatskoj posljednjih mjeseci, uključujući studeni, javna komunikacija poprima sve dramatičnije tonove.

Tko snosi najveću odgovornost za situaciju u kojoj je tenzija sve više, a ne manjka ni incidenata - upitali smo ​izv. prof. dr. sc. Ivana Tantu s Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku.

- Netko bi pomislio da smo se u vremenskoj kapsuli prebacili u duhovno ozračje Weimarske Republike, početkom tridesetih godina prošlog stoljeća, koje najbolje prikazuje scena iz filma Cabaret, u kojem uniformirani mladac zanosno pjeva "Tomorrow Belongs to Me", međutim, ja se s time ne bih suglasio. Naime, problem koji vidite u svom pitanju, prema mome mišljenju, proizlazi iz nekoliko komponenti, koje sada, trideset i kusur godina nakon rata, izranjaju na površinu. Riječ je o obrazovanju. Mnijem da smo olako prepustili i propustili obrazovati generacije od 1995. do 2025. Bavili smo se efemernim stvarima, nismo postigli konsenzus oko toga kakvo nam obrazovanje treba, glavinjali smo s osnovnoškolskim kurikulima, glavinjali smo sa srednjoškolskim, a i sveučilišnim. Opće obrazovanje naše mladeži je porazno. Naravno, javit će se oni koji će tvrditi da to nije istina, jer djeca osvajaju nagrade iz matematike, jezika ili informatike, ali to su samo, kako bi Matoš rekao, reliquie reliquiarum, ostatci ostataka.

UNIDU

Djeca su nam uronjena u mobitele i kojekakve igrice, zabrana mobitela u školama dolazi kasno, prekasno. Opsesivnost savršenstvom oslikava se u poplavi petica i odlikaša koji na višim razinama pokazuju zaprepašćujuće neznanje. Bavimo se svježim snijegom na vrhu sante leda dok ono nevidljivo a fundamentalno, dakle obrazovanje, prepuštamo društvenim mrežama. Čak ni obitelj više nije nukleus učenja, bar bontona. Tako "obrazovana" djeca lak su plijen. Mladost je uvijek bila "revolucionarna", ali revolucionarnost na praznu glavu opasan je spoj. Bavimo se, u krajnjem slučaju, represijom dok uopće ne hajemo za prevenciju, iako je za nju kasno.

Uništavanje nacije počinje uništavanjem obrazovanja i kulture, a obrazovanje je zalog budućnosti, o čemu je još davno govorio i Gert Geerts. Možemo mi govoriti o pobjedi i veličanstvenosti uspjeha, ali dovoljno je vidjeti na što se svodi kultura da povjerujemo kako je Gramschijeva maksima o kulturnoj hegemoniji savršeno točna. Talijan je rekao da nije vojnička čizma ona koja donosi pobjedu, nego kultura jednog naroda. Mislim da je bio u pravu. Krivnju ne bih tražio među političarima, ni strankama, ili partijama, oni su ionako posvećeni višim ciljevima da bi gledali na temelje, a to su obrazovanje i kultura.

U širem kontekstu ne manjka ni rasprava o slobodi govora, izražavanja mišljenja... Koliko je inače pojam "sloboda govora" u vremenu globalne dominacije masovnih medija, cancel i woke kulture, komunikacijskog kaosa, napose političke korektnosti... degenerirao i poprimio preokrenuta značenja?

- Sloboda, kao i sloboda govora, za mene je sakralni prostor; da pojasnim, svetost pojedinačne slobode, pa tako i slobode govora, ne smije biti ničim ugrožena. To dakako implicira da sloboda mog govora neće ni na koji način ugrožavati slobodu tuđeg govora. Jednostavnije, pazit ću što i kako govorim da ne bih nekoga nehotice uvrijedio. Sloboda nije anarhija, i u njoj ima pravila kojih se trebamo pridržavati, i varaju se oni koji tvrde - moja domovina, moja pravila. To je sebičnost, primitivizam, uskogrudnost i zatucanost, a ne sloboda.

Govoreći o woke i cancel kulturi, govorimo o importiranoj robi, koja dolazi iz dijela svijeta kojem se volimo diviti, ali iz kojega uglavnom preuzimamo samo ono loše. Woke, na primjer, neki vide kao nužan korak k pravdi i jednakosti kako spolova tako i nacija, drugi ga pak kritiziraju kao pretjeran, polarizirajući ili čak štetan za slobodu govora. Svako pretjerivanje je naravno put u ekstremizam, pa je tako i woke u namjeri čišćenja svega i svačega pretjerao. Tu vidim potvrdu s početka odgovora - sloboda ima pravila prema kojima se treba ponašati, nazovimo to pristojnošću ili društvenim dogovorom oko načina izražavanja. Sjećam se, kao malome kupili su mi knjigu koja se zvala Bonton ili pravila pristojnog ponašanja. Bilo je to vrijedno štivo koje bih i danas mnogima preporučio. Bez pravila ponašanja, komuniciranja i općenito bez moralno-etičkog uporišta i neke okupljajuće vertikale koja bi činila ishodišnu točku uljudbe, ostat ćemo samo lišće na vjetru, kako kažete, komunikacijskog kaosa.

Zaključno, je li ugrožena sloboda govora, izražavanja mišljenja u Hrvatskoj danas? Vaš završni komentar?

- Ponavljam, sloboda i demokracija nisu eldorado za kojekakve desperadose koji misle da im je dopušteno koješta trkeljati. Riječ nosi odgovornost. To znači da i sloboda i demokracija, koliko god to možda nekome čudno zvučalo, imaju svoja čvrsta pravila. Doduše demos kratein, iz kojega je nastao pojam demokracije znači vladavina naroda, što je utopija još od antičkih vremena. Ali sloboda riječi i djelovanja ima svoj okvir. Da ga nema, bi li nam uopće trebalo pravosuđe i zakoni; ako smo slobodni, što će nam zakoni? A oni nam ipak trebaju kao regulatori naših međusobnih odnosa.

Sloboda je preuzimanje obveza, kao i njihovo korištenje. Ona ne znači beskonačnu slobodu, nego sustavno korištenje i kretanje u dopuštenim granicama, koje ne ugoržavaju nikoga. Prelazak tog rubikona remeti ravnotežu i prijeti sukobima kojih je na ovim prostorima bilo previše. Vratit ću se na kraju Weimarskoj Republici s početka teksta - vidimo do čega je neograničena upotreba slobode govora i simbola dovela.